JUSTIN KAUFLIN TRIO NA MUZIČKOJ AKADEMIJI

Jazz? Opet ti o jazzu. Ne volim jazz. Dosadan je, naporan, umobolan. Tko bi normalan to htio slušati. Budimo realni, jazz ionako samo služi za preseravanje onih nekih wannabe cool likova. Slušaš jazz? Kao, mora da onda kužiš nešto što mi ostali ne kužimo. Zajebi to i ne seri više s tim jazzom. Ionako se svi vi samo preseravate i pravite da vam je super, a zapravo vam je jako dosadno i naporno i jedva čekate da završi.

Moja priča s muzikom počinje s jednim starim električnim klavijaturama koje je stari kupio dok je svirao u cover rock bandu s prijateljima. Radilo se o modelu Casio CT-401 i priča kaže da je to drugi model koji je Casio proizveo u povijesti. Na tržištu se pojavio 1981. godine, godinu dana prije mene. Sjećam se kako nam je stari zaljepio mali kartončić iznad tipki na kojemu je pisalo "c-d-e-f-fis-g-a-h-c1..." kako bismo se sestra i ja mogli igrati s muzikom iz njegove pjesmarice. Jako sam volio taj stari Casio. Taj smeđi Casio predstavljao nam je još jednog, neizostavnog člana obitelji.

U tinejđerskim godinama u potrazi za identitetom priča se intenzivirala u smjeru punk-rocka. Zanimalo me je glasno, buntovno, beskompromisno, divlje. Nije mi se sviđao svijet u koji sam odrastao i zato sam muzički oblik protesta, koji mi se nudio prihvatio, objeručke. Iako sam potrošio barem nekoliko pari Martensica i nosio nepoderivu crnu komandosicu (vijetnamku), nije moj punkerizam bio pozerske naravi. No na razini mog bića, za mene je punk bio egzistencijalan i unutrašnji protest. Refleksija na rasturenu samosvijest, pogaženo samopouzdanje, nepostojeću vrijednost i nemoć da se izrazim. Odbačeni, nevažni, neviđeni, sami. Nikada, pa ni tada, iako sam toliko često posezao za raznoraznim manifestacijama autodestrukcije, nisam uživao u istoj. Tražio sam i težio stvaranju, kako u zajebanciji, tako i u životu i muzici.

Nisam htio pristati na vjerovanje da su ova bezvrijednost, patnja, nemoć i valjanje u blatu sami sebi smisao. A, moram priznati, zvučalo mi je to tako privlačno jer je bilo neusporedivo lakše pustiti se.

Na satu glazbenog bili smo prisiljeni slušati tamo neke Mozarte i slične pizdarije. Uglavnom smo nezainteresirano spavali. Ili se barem činilo da je tako. Jer tamo negdje u 4. srednje, sjećam se kako smo Kopke i ja u tadašnjoj osječkoj NAMA-i svatko za sebe kupili radio kazetu za 19,90 kn. On Bacha, a ja Mozarta. Bilo je nešto punkerski u tim činu. Punk unutar punka, nešto što netko tko drži do svog punk-rock imagea nikada ne bi napravio. No nešto nas je vuklo. Nije to imalo veze sa satom glazbenog i neinspirativnom profesoricom. Iako se nismo baš najbolje mogli poistovjetiti s gudačima i njihovim muzičkim izričajima, osjećali smo nešto za sebe u toj muzici.

A da približim koliko je moja glupost bila velika, najbolje pokazuje scena s maturalca na kraju trećeg srednje. U Figuerasu smo, pred ulazom u muzej Salvadorea Dalia. Ja izabirem da ne platim cijenu u vrijednosti 5 eura jer mi je žao novaca koje mogu popiti kasnije. Neće oni mene zajebavati s tu nekom umjetnošću. Ostajem u busu s još nekoliko budala. Proći će samo nekoliko mjeseci prije nego osvijestim koliko sam glup bio. Salvador fucking Dali. Jebomepas retardiranoga. Zašto nije bilo nekoga od profesora da mi jebu majku, oca i domovinu i da me doslovno natjeraju da moram ići unutra. Znam, lako je sada prebaciti krivnju na profesore, sam sam si kriv, iako, da sam ja bio na njihovom mjestu, u slučaju Dalia, ne bih ostavio niti najmanju mogućnost ostajanja u busu.

Iz ove perspektive možda je još jasnije koliko je kupovanje Mozartove kazate bio velik i

neočekivan korak za mene.

Proći će još jedna godina spavanja u Osijeku tijekom nazovi studiranja ekonomije prije nego dođem u Zagreb i nađem se u prvom redu Male dvorane Lisinski s 9 godina starijom kolegicom s faksa Marijanom koja me pozvala na koncert fucking čembala.

Sjećam se kao da je bilo danas. Krešimir Has je svirao klasični repertoar. Bio je to moj prvi susret s tom dvoranom i tim svijetom. Čembalo je valjda od svih instrumenata koji postoje najneprivlačniji za početnika, no ja sam doživio neku privatnu epifaniju i jako mi se svidjelo. Nisam to znao objasniti tada, a niti danas ne umijem prenijeti riječima. Radilo se o otvaranju za ono što se nudi. Radilo se o pažnji koja čini razliku. Radilo se o davanju prilike. O napuštanju predrasude.

Tako je sve počelo.

15-ak godina kasnije po prvi puta u životu sjedim sa Stojkom u drugom redu koncertne dvorane Blagoja Bersa u nedavno sagrađenoj Muzičkoj akademiji.

Justin Kauflin trio otvara jesensku reviju Jazz.hr, po prvi puta na Muzičkoj akademiji. Sve još miriši na novo u ovom novom gradskom koncertnom prostoru. Sviđa mi se, ima dobru vibru, iako pomalo žalim za malim Lisinskim i jazzom tamo. Toliko sam tamo jebenih koncerata doživio. Jim Hall, Stanley Jordan, Enrico Rava, James Carter, Vijaj Iyer, Lee Konitz, Ron Carter... samo su neka od imena iza kojih se kriju ona nadnaravna iskustva koja su mi zauvijek promijenila doživljaj svijeta jazza i postojanja uopće. Zahvaljujući njima ne bojim se živjeti i nije mi potrebna vjera da postoji nešto više od dnevne prolaznosti. Uvijek se, otkrio sam na tim maestralnim koncertima, radilo o trenutku. Sve one metaforične priče o raju i paklu, sve projekcije na zagrobni život, događaju se tu ako ih znaš čuti, vidjeti, doživjeti. Vjerujem da su slično iskustvo imali zarobljenici njemačkog logora Stalag kada je francuski kompozitor Olivier Messiaen 15.1. 1941. godine izveo skladbu "Quartet for the End of Time". Iako su instrumenti na kojima su svirali bili gotovo u derutnom stanju, muzika je bila ta koja je zarobljenima dala odušak od vanjskog svijeta i omogućila im neko sasvim drugačije iskustvo postojanja.

Iako imam ogromno povjerenje u izbor Davora Hrvoja, programskog voditelja i slobodno mogu reći bez konkurencije najvećeg hrvatskog jazzera među nesviračima, malo me je bilo strah. Nikada nisam čuo za Justina Kauflina, no u najavi koncerta povezuje se njegovo ime s velikim Quincy Jonesom koji je bio oduševljen njegovim sviranjem.

U čemu je problem? Kada sam saznao da je Justin slijep u meni se javila ozbiljna predrasuda da mu se zbog toga barem malo progledalo kroz prste i da je dobio neke poene koje, možda, svojom svirkom ne zaslužuje.

Znam da nije pretjerano popularno pisati ovakve stvari, no nije mi se dalo ići u smjeru pozitivne diskriminacije. Kišni četvrtak u Zagrebu, sve prisutnije želučane tekobe (koje će rezultirati noćnim raspadom sistema i nespavanjem većinu noći) i umor, naporni radni dan koji mi je završio sat vremena prije koncerta i nisu baš bili idealni i opušteni uvjeti za uživanje u koncertu i zadnje što mi je trebalo je jedna prosječno-korektna i neinspirativna svirka skrivena iza najave o genijalnom muzičaru.

U pratnji bubnjara Billya Williamsa i danskog basista Thomasa Fonnesbaeka Rasmussena Justin je izašao pred zagrebačku publiku. Po prvi puta se svira jazz u ovom prostoru, koji će, uz jesensku reviju jazza, biti dom i cijeloj sezoni jazz.hr. Crne naočale, crno odijelo i zlatni križ koji se ističe ispod košulje. Samo da ovo ne bude neko kršćansko slavlje i još jedan Nik Vujčić propovjednik koji svoj hendikep koristi da ljudima nabija krivnju kako bi slušali njegovu poruku o našem Spasitelju kao jedinom mogućem smislu života.

Koncert počinje ziheraški, svirka je korektna, polagano, kao i na svakom koncertu ulazim u jazz state of mind. To podrazumijeva otvaranje drugačijem načinu postojanja, otvaranje jeziku muzike, otvaranje trenutku, napuštanje očekivanja i predrasude, oslobađanje od sveprisutnog diktata uma. Čini se da Justin zna što radi. Imam dojam da mu je redoslijed skladbi dobro promišljen. Skladba broj dva mu je obrada pjesme od Beatlesa "Strawberry Fields Forewer". Dobro to zvuči, no nije mi dovoljno da me osvoji. Sve je tu korektno i zabavno, zanimljivo i kvalitetno, no i dalje u sigurnoj zoni. No malo po malo, atmosfera raste i Justin i ekipa izazivaju sve jači pljesak zagrebačke publike. Dvorana nije puna, no broj posjetitelja je zadovoljavajući. Govori koje Justin ima između skladbi opušteni su i nema niti govora o propovijedanju. Vibra mu je krajnje ugodna i prijateljska. Zrači iskrenošću i prisutnošću. Simpatičan je i otvoren i autentično ponizan. Reklo bi se da ga je njegova teška sudbina naučila istoj. Jer upravo izgubljeni vid s 11 godina usmjerio ga je glazbi. I dok je prije, kako kaže u jednom interviewu, radio sve što rade i ostali klinci u tim godinama, poput igranja sportova i ostalih stvari, uz sviranje violine i klavira u klasičnim školama, upravo ga je gubitak vida usmjerio na jazz. Muzika je postala njegovo utočište od situacije s kojom se tako mlad morao nositi. Muzika je postala njegov svijet i njegova prilika.

Vrhunac koncerta bile su dvije skladbe koje opisuju njegovo iskustvo gubitka vida. Prva je dramatična, i opisuje činjenicu gubitka vida, a druga, koju je nazvao "No matter what" donosi razrješenje i pomirenje sa sudbinom. Kako mi je nemoguće riječima opisati iskustvo, mogu samo spomenuti duboko ganuće i onaj toliko puta doživljeni osjećaj istinskog uživanja, ispunjenosti i preplavljenosti ljepotom onoga što trenutno slušam.

I u svojim baladama Justin je autentičan i snažan. Skladba "For Terry", kojom odaje poštovanje svojem mentoru, velikom trubaču Clark Terryu, koji je umro prošle godine u 95. godini života, emotivna je, iskrena i duboka. Sve je u vezi Justina takvo. I kada svira brze, dinamične i glasne skladbe, i kada je tih i nježan, i kada priča između, odiše povjerenjem i uzemljenošću. Iako mlad, tek mu je 30 godina, itekako nas može puno toga naučiti. I to ne na patetičan i euforičan način manipulativnog tipa. On je ono što je i to pokazuje svakim svojim činom i gestom. Nema preseravanja, nema iskorištavanja prilike da propovijeda, ne nabija krivnju jer je on slijep, a mi nismo, nema osvete ni ljutnje. "No matter what" je njegova poruka. Uzmi ono što imaš i vidi što ćeš s tim. On je iz svog gubitka vida dobio jazz. Izabrao je stvaranje umjesto depresivnog odustajanja i valjanja u blatu svoje očajne pozicije.

A kada ti pri kraju koncerta odsvira skladbu naziva "Thank you Lord", a tebi, natoč predrasudama povezanim s onim križem s početka koncerta, to nimalo ne smeta, uz popratnu priču, kako uvijek postoji razlog da budemo zahvalni, kroz glavu mi je prošla misao kako je ovo bog u kakvog bih mogao vjerovati. Ili kako je to Nietzsche jednom prilikom rekao:

„Vjerovao bih samo u jednog boga, u onog koji bi znao plesati. A kad sam ugledao svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, razložitog, dubokog, svečanog, bio je to duh težine - zbog njega sve stvari padaju. Ne ubija se gnjevom već smijehom. Naprijed, dopusti da ubijemo duh težine! Naučio sam hodati: otada mogu trčati. Naučio sam letjeti: otada ne želim da me tek gurnu, kako bih se pomakao s mjesta. Sad sam lagan, sad letim, sad sebe vidim pod sobom, sada u meni pleše bog.“

Jer, na ovom se koncertu radilo upravo o tome, o lakoći, iskrenosti, autentičnosti, strasti i pozivu na pokret.

Ne preostaje mi stoga ništa drugo nego da zaključim: vjerovao bih u boga koji bi znao, poput Justina Kauflina, autentično, lako i iskreno, svirati jazz.

A možda se, na razini neke najskrivenije metafore, baš o tome i radi u toj toliko prostituiranoj metafori boga.