NEDJELJA PRIJEPODNE. JEDAN IMAGINARAN FAMILY CASE STUDY. ODJECI ZG MARATONA.
Nedjelja je ujutro. Oblačno je i hladno jesenje jutro, tamo negdje oko 10 stupnjeva celzijusa. Prva se probudila žena. Bilo je oko pola 6 kada se ustala kako bi stigla paraleleno skuhati doručak i ručak, kako bi njezini voljeni ukućani mogli jesti prije i poslije svete mise. Nije se baš naspavala ovaj tjedan, a jučer je cijeli dan detaljno spremala kuću pa joj se nije bilo lako probuditi u nedjelju prije 6, no takva joj je ženska sudbina i dužnost, tako joj je pao grah, rekli bi u njenom kraju. Ne buni se ona, zna da Bog želi od nje da se žrtvuje, jer tako svjedoči svoju vjeru. Važno je da šuti i ne zamjera svojoj djeci i mužu. Ne smije, veliki je to grijeh. Doduše, ponekad ima sumnje, ponekad joj se čini da bi njezina 17-godišnja kćerka trebala malo više sudjelovati u kućanskim poslovima, ponekad brine kakva će ona kućanica i žena svome mužu biti ako se nastavi ovako ponašati, no kako je ona tatina princeza, i on ne da na nju, ne smije joj ništa prigovoriti.
Tamo negdje oko pola 10, kada je svetačka odjeća za sve njih ispeglana i obješena u hodniku na vješalice, a svježe ispečene kiflice taman su idealne za konzumaciju, ni pretople, ni hladne, kreće buditi muža i djecu.
Mora biti oprezna jer zna da joj je muž sinoć bio na poslovnom domjenku i kasno se vratio, vidno teturajući po kući. Zna jer ga je čekala dok se nije vratio. Bio je pijan i nije joj bilo pravo, no zna ona dobro da je to jako važno, da se njezin muškarac ponekad malo i opusti od toliko posla. Težak je posao u državnoj službi. Svako malo mora na neke poslovne večere i fešte. Nije to lako za izdržati.
Težak mu je san i ljut je kada ga budi.
- Koji je tebi kurac luda ženo? Koju me pičku materinu budiš? Jesi li ti jebeno normalna?!?!?- urla on na nju promuklim glasom iz polusna.
Zna ona da ne zna on što čini pa je strpljiva i ne odustaje. Još ga jednom lagano protrese i taman u trenutku prije nego što će on baciti bocu s vodom koju mu je ona poskrivečki sinoć donijela kraj kreveta (da ne dehidrira od alkohola i da se ne mora ustajati usred noći kada zagusti), ona glasno i odlučno progovori: Nedjelja je!
Zna ona, ne bi se ona njemu suprotstavila, no kako je nedjelja, njezina je dužnost kao žene, i briga za njegovu dušu. Zna ona koliki bi to grijeh bio da na svetu nedjelju ne odu u crkvu. Zna da bi ona bila kriva da ga ne probudi i zato, ma koliko je bilo strah, ostaje odlučna.
Čuvši ključnu riječ, zaustavi ruku na boci i otpusti grlo skliskog stakla. Naglo se okrene, shvativši da je njegovom snu kraj.
- Nedjelja. Jebem ti nedjelju- pomisli, no ne kaže na glas. Bio bi grijeh.
Ok. Dobro je ovo prošlo. Odlazi u sinovljevu sobu. Mamin je to sin i prema njemu će biti, kao i svake nedjelje, najnježnija u buđenju. I zato mu lagano kuca na vrata sobe, svake se nedjelje iznova naivno nadajući da će ga taj nježni kucaj probuditi. Nikada nije. Malo joj je neugodno ući mu u sobu (jednom ga je našla golog), no opet se javlja dušebrižnička svijest, pa zna da mora ući. Polako otvara vrata i jedva čujno mu šapuće ime ljubavlju koju samo majka može osjetiti prema svome sinu. Iz sobe je zapljuskuje val alkoholno-nikotinskog isparavanja. I on je sinoć bio vani i vratio se malo poslije oca. Pomalo je zbunjena svake nedjelje i nikako da se navikne na činjenicu da se alkoholiziranje i pušenje ljudi oko njezinog sina tako snažno osjete na njegovoj odjeći pa mu onda cijelu sobu zasmrdi. Ma mora da je to zato što on inače nikada ne bi tako nešto radio pa mu se baš zato još jače uhvati za kožu i odjeću.
- Sine- milozvuči majka, a ovaj ne daje nikakve znakove života.
- Sinčiću- tepa mu majka, iako zna da to baš i ne voli. Važno je da ga probudi.
- Hajde, sine moj- konačno je uspostavila kontakt- nedjelja je i treba ići u crkvu.
- A!?- promrmlja on neartikuliranim distorziranim glasom. Mamino zlato, sunce njeno. Vidi ga kako je divan, ovako pospan i prekrasan.
Vrijeme je da ode probuditi kćerku. Stisnula bi ona nju, baš rado, da je malo poduči ženskim obavezama, no kada ne smije. Muž bi je ubio da joj nešto predbaci.
No to je neće spriječiti da naglo ne otvori vrata, zatvori ih, da je muškarci ne čuju, i unutar njene sobe glasno, odrješito i odlučno ne kaže:
- Diži se!
Crnih očiju od maskare, usta zamrljanih šminkom, čiji se tragovi šljašte i na jastuku, otvara svoje zombi oči i gleda u nejasnu figuru koja je prekida taman negdje u sredini prve REM faze sna.
Nije joj baš jasno gdje je, a i soba joj se još malo vrti pa ima problema s razumijevanjem što se točno od nje traži te tko je taj koji traži.
- Ustaj- samouvjerenim glasom vojnog narednika ona ponavlja i napušta sobu.
Vraća se u blagovaonicu gdje su se kiflice već pomalo i ohladile, no nitko još nije ustao. 10 sati će, samo što nije, a sveta misa počinje u 11.
Završava ručak i stavlja ga u pećnicu na najnižu moguću temperaturu da se ne bi slučajno ohladio kada se vrate iz crkve. Vrijeme je za seriju buđenja broj 2.
Ovaj je puta već ozbiljno ljuta pa zato ide obrnutim redoslijedom. Opet snažno otvara vrata, ulazeći u kćerinu sobu.
- Kurvo- proleti joj kroz glavu misao, zbog koje se brzo prekriži i zamoli Gospoda za oprost. No ne može ona vjerovati koliko je sišla s pravog puta ova njezina...
- Nećeš ti mene...- odluči naglo i ljutito pa joj izvuče jastuk ispod glave. Udarac glavom o rub kreveta probudi je.
- Diži se! Odmah- izdere se.
Odlazi sinu u sobu, gotovo pa hodajući na prstima. Zna koliko je važno da ga naglo ne
probudi jer je jako osjetljiv u tim svojim godinama.
- Buđenje- gotovo da mu pjevuši.
- Hajde sine moj, vrijeme je. Nedjelja je i moramo u crkvu.
Otvara jedno oko, jedva podiže palac.
Ok, budan je, dobro je, posao je obavljen. Iako se ne ustaje iz kreveta.
Odlazi u njihovu bračnu spavaću sobu.
- Dragi- ponovno ljubavno šapuće.
- Ljubavi- nadodaje.
Ovaj se ponovno trgne, i refleksno uhvati bocu s vodom i naglo je podigne u zrak, tako da pola vode iscuri oko kreveta (nije sinoć začepio bocu dok je pijan pio iz nje) pa ponovno počne pičkarati.
- Crkva!- kaže mu ona odlučno.
Ponovno vrati bocu i zašuti.
Spusti nogu na pod, i ugazi u vodu na podu.
- AAAAAAAAAAA....- zaurla. Uspravlja se, glasno podrigne, i prije nego je osvijestio da se ustao, brže bolje hvata ono malo preostale vode u boci pored njega.
Ako ga žena i nije uspjela probuditi na vrijeme, želudac će to učiniti po kratkom postupku. Svjestan da nema puno prostora za romantiku, otrčava do wc školjke.
Ona odlazi u dnevnu sobu, tužna jer joj je muž zbog posla prisiljen na toliko patnje i muke.
Tamo je dočeka kći koja sjeda za stol i nezainteresirano počinje jesti doručak. Tako brljavi po hrani da bi joj ova najradije skucala glavu o stol, no ne smije, ni pred mužem ni pred Bogom. Koliko se samo trudila, a ova tu joj sada pljuje u lice svojom nezahvalnošću.
- Proklet bio dan kada... - naglo prekida misao novim križanjem i skrušenim priznanjem tako strašnog grijeha. I to još u nedjelju.
Muž pušta vodu i izlazi iz wc-a. Nema više puno vremena jer oni svake nedjelje u crkvu idu
autom u drugi dio grada, tamo gdje svećenik niti jednu nedjelju nije propustio za sve okriviti drugo i treće Sotonino osobno ime, komunizam i Srbe. Bude im svima lakše kada ih svećenik prisjeti odakle dolazi stvarna opasnost i tko je zaista kriv za njihovu nesreću.
Zato ona zna da bi se trebali malo požuriti, no nije na njoj da upozorava i podsjeća.
Muž pogleda na sat: A u pičku materinu, pa već je 10:20. `Bem ti mater, koji kurac nas nisi ranije probudila, ženo!
- Gdje je mamlaz? - urla. - Zašto se još nije probudio?!?!?
Prolazi mu kraj vrata od sobe i šakama lupa tako glasno da je ovaj za tri sekunde u gaćama izašao iz sobe.
Odlaze do stola gdje konačno mogu jesti djelo njezinih ruku. Tako je sretna kada im može
služiti i pripremiti toplo jelo napravljeno s ljubavlju. Pa to su njezin sin i njezin muž. Sin sjeda, zagrize prvi zalogaj i brzo otrči do wc-a, odakle dolaze milozvučne povraćajuće ekspresije.
- Opet crijevna viroza- zabrinu se mama. Svako malo ga napadne, i to baš vikendom. Ne sjeća se da je kao mali bio tako osjetljiv.
Muž sjeda, zagrize komad kifle i odmah je ispljune: Jebem ti... fuj... kako je ovo hladno. Sve se stvrdnulo.
Ustaje od stola i kreće prema odjeći.
Nema više vremena, moraju se oblačiti. Treba krenuti ako misle stići.
- Djeco brže- ponovno on urla dok ne uspijeva naći remen za hlače. Ona dotrčava s istim iz druge sobe, ponizna što ga nije već prije stavila kraj hlača.
Nekoliko minuta kasnije, manje su više spremni pa užurbano jure prema autu. Imaju još 15 minuta do početka mise, a vožnje imaju barem toliko. Bit će napeto, no na sreću, nedjelja je pa je promet najslabiji moguć. Računa on na to iako je ljut da kreću na knap.
- Jebem ti takvu ženu- razmišlja ljuto u sebi. Nije sposobna niti probuditi ih na vrijeme za nedjeljnu misu.
Juri iz dvorišta autom na rikverc, desnim kotačem gazi ženino cvijeće posađeno uz put, i bez puno predomišljanja dodaje gas.
Stići će.
Dobro je.
No semafori mu ubijaju entuzijazam. Tri crvena za redom.
Oduvijek je mrzio crvenu.
- Jebem vam mater komunističku- ne izdrži pa puknu u autu. Siguran je on da netko tko upravlja semaforima namjerno nedjeljom programira da crveno duže traje, da provocira njih katolike.
Vremena je još sasvim malo, a bila bi ogromna sramota da ne dođu na vrijeme. Što će drugi reći kada ih vide kako sa zvonom ili nedajbože poslije zvona ulaze u crkvu.
Doda još malo gasa, taman toliko da proizvede još jedan napad crijevne viroze kod sina, no suzdrži se ovaj od povraćanja u zadnji tren.
Ipak će stići. Još samo da imaju sreće na Maksimirskoj sa semaforom pa će poslije biti lakše nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Približavajući se prijelazu, u potrazi za bojom na semaforu, ("ajmo bože, trebam malo tvoje pomoći, učini da je zeleno"), jedva da se zaustavi prije nego se autom zabio u barikadu na cesti.
- Koji kurčevi kurac?!?!?
Pored barikade stoji policajac.
Objašnjava mu da se trči maraton i da je promet zatvoren. Može, ako želi, otići do Poljanica II i tamo prijeći na drugu stranu.
- Maraton kažeš?- kipi u njemu. - Budale trče, ha majku i oca im jebem trkačkoga?
- I baš su danas oni odlučili trčati da im jebem Boga Božjega.
Žena zagrize usnu, prekriži se u sebi, jer zna da je ovo u svetu nedjelju ujutro strašan grijeh.
Muž samo što ne zaplače od bijesa i očaja. Nema šanse da stignu preko jebenih Poljanica II. Zakasnili bi samo pola sata.
- Pogledaj ti što meni rade ti kreteni, da im pička materina komunistička.
- U nedjelju ujutro, u svetu nedjelju ujutro su se oni našli trčati i ovako zajebati nas vjernike. Kuda ide ovaj svijet u tri pičke materine vražje.
- Umjesto da su u crkvama- nastavlja svoj bijesni monolog, pomalo upućen policajcu, pomalo svojoj djeci, najviše sebi- oni trče.
- Jebeni komunisti, antikristi, četnici i pederi. Mene su u mom glavnom gradu našli zajebavati i ovako nam se osvećivati.
- Meni su našli sprečavati me da idem u nedjelju u crkvu. Da im...
- Nemoj, dragi, molim te, nemoj boga psovati- ponizno ga moli žena.
- Jel vidiš ti što oni meni rade- usmjerava svoj bijes na trkačke mjesto, uobičajeno na ženu,
što nju oduševi pa i sama još malo više zamrzi te odvratne trkače: Da ja moram na ovaj sveti dan boga psovati.
Ostadoše tako stajati na mjestu poput laboratorijskih miševa koje je netko pustio na slobodu, a ovi sada ne znaju što bi jer su cijeli život živjeli u laboratoriju, dok su u pozadini
zvonila crkvena zvona obznanjujući početak mise.
Pred očima su im prolazile grupe šarenih trkača.