jedno kišno, intimno razmišljanje povodom 5. godišnjice od osnutka PsihoPLANET-a

"Ima li budnih osim nas" pita se ekipa iz virovitičkog rock benda Vatra u istoimenoj pjesmi. Provokativan je to naslov u svoj svojoj metaforičkoj težini. No nije danas dan za provokacije i teške metafore.

Bliže mi je u ovaj kišni, sivi dan na istu temu Don Miguel Ruiz, nadahnjujući prenosioc drevne meksičke toltečke mudrosti, koji smatra da je život uglavnom san, no ako ga već sanjamo, pita se on, zašto onda ne bismo izoštrili vještinu lucidnog sanjanja i birali što ćemo sanjati, naravno, u skladu s okolnostima. Da, to bi mogao biti puno prikladniji početak ovog teksta kojemu je povod peta obljetnica od osnutka PsihoPLANET-a. Birati što ćemo sanjati. Lucidno sanjati. Zvuči kao lijep psihoterapijski rezultat.

Ponedjeljak je i u Zagrebu pada lagana kiša. Lijepa je brojka. 10.10.

Tiho je i nježno moje poistovjećivanje s psihoplanetovom obljetnicom.

Dokle smo stigli, dragi psihoplanetovci?

U svijest mi dolazi `5 stvari za kojima žale ljudi na samrti`:

1) Da smo barem imali hrabrosti živjeti onako kako smo zaista željeli, a ne onako kako su drugi očekivali od nas 2) Da barem nismo toliko radili 3) Da smo barem imali hrabrosti izraziti osjećaje 4) Da smo barem ostali u kontaktu s prijateljima 5) Da smo si barem dopustili biti sretniji

Koliko smo mi učinili po ovom pitanju na osobnom i međuosobnom planu? Na koliko smo ljudi uspjeli utjecati da barem neku od ovih žaljenja izbace sa svojeg budućeg evaluacijskog životnog listića? Koliko smo reakcija uspjeli isprovocirati, koliko upitnika podebljati, koliko novih izazova i prilika izazvati? Jesmo li izdali geštalt, psihoterapiju, raznorazne istine i zakone, kojima je (možda) već odavno istekao rok trajanja, kako bismo ostali odani sebi? Kako bismo otkrili nešto novo? Nešto živo i trenutku primjereno?

Jesmo li se usudili ostati prisutni i onda kada je boljelo?

Jesmo li se usudili zaljuljati čamac ili smo i sami sudjelovali u stišavanju drugih kada bi se ustali i rekli da je ovo stanje stagnacije čisto sranje?

Baviti se psihoterapijom u prevladavajuće konzervativnom društvu kao što je hrvatsko, ponekad je jako iritantno. Ma koliko se trudili ispričati svoja iskustva, ma koliko pokušavali

objasniti da se radi o jednoj jako važnoj dimenziji svačijeg života, o kojoj se isplati voditi brigu, rasti i razvijati je, priča uvijek nekako zavši zabijanjem u veći ili manji zid predrasude, ovisno o predznanju.

A možda, pomišljam, tako i treba biti. Možda psihoterapija mora ostati u sferi rijetkih poštovatelja. Možda joj dominantne predrasude pomažu da bude važna i vitalna. Da ne padne pod teretom komercijalnosti.

Možda je ova peta obljetnica prava prilika da se započnem prestajati truditi. U vremenu kada vještina marketinške prezentacije igra ključnu ulogu u privlačnosti nekog proizvoda, bilo kakav pokušaj svjedočenja i uvjeravanja osuđen je na ismijavanje i zdravorazumsku odbojnost.

Ma o koliko se dobroj ponudi radilo.

A ja iskreno volim strastveno dijeliti priče o stvarima koje volim. Isto vrijedi i za jazz i za trčanje i za psihoterapiju, kao i za planinarenje, ples, knjige, filmove, ljude, sve vrste glazbe, kazališne predstave, serije, umjetničke izložbe, craft pive, dobra vina, borbu za ljudska prava, putovanja, meditaciju, mindfulness, yogu, recepte...

I gotovo svaki dan se uhvatim kako, čim se pojavi interes, ljudima tumačim, svjedočim, strastveno ih bombardiram informacijama.

Isto tako volim slušati i učiti od drugih kada strastveno pričaju o stvarima koje vole.

Naučili smo nakon 5 godina da je o PsihoPLANET-u jedina važna ona priča koju sa sobom nose osobe koje su bile kod nas na nekoj od terapija ili radionica. To je jedina istinska reklama koja nam je važna i potrebna. To je, čini se, jedini način da nam povjeruju novopridošli. Ili da izaberu neki drugačiji terapijski pristup od našeg. Da se oslone na iskustvo svojih bližnjih.

Jer, naša geštaltistička priča nije sazidana od riječi, iako su nam, paradoksalno, riječi glavno oruđe za gradnju. Ne može se o gestalt psihoterapiji pričati. Mislim, može se, i istovremeno se i ne može.

Naša je psihoplanetovska priča stvorena od onih riječima neopisivih doživljaja, od onih

nekih malih i velikih privatnih trenutaka otvaranja novim iskustvima, spoznajama i emocionalnim sferama. One neke mirne tišine poslije oluja emocija, iskrene suze koje nije potrebno skrivati, još iskreniji osmjesi poslije kojih ne dolazi nikakva tuga za kaznu (kao što to biva u narodnoj mudrosti da poslije smijeha dolaze suze).

Razbijanje iluzija, rasmijavanje besmislenih mentalnih koncepata, provociranje dosadne preuozbiljenosti, svjesno prihvaćanje odgovonosti u trenucima kada je opuštenost bijeg od sebe...

Ne mislim da smo mi u PsihoPLANET-u tu da budimo druge. I mi, kao i svi ljudi koji nam dolaze, sanjamo slične snove s tek nešto većim ili manjim razlikama. Gotovo sa svim tim problemima s kojima nam dolaze drugi ljudi i mi se susrećemo na svojim individualnim terapijama i supervizijama. Ti problemi su ono što nas čini ljudima, što nam čini život zanimljivim i uzbudljivim. Ti izazovi i lekcije koje učimo kroz život Život su sam.

PsihoPLANET je mjesto koje vam može pomoći kako da svoje lekcije učite na lakši način. Jer u paru ili u grupi neusporedivo je lakše i zabavnije učiti. Uz dužno poštovanje i uvažavanje grešaka s obje strane.

Nije na nama da nudimo rješenja, bilo svoja, bilo tuđa. Na nama je da pomognemo u pronalaženju metoda i načina kod osoba koje nam dođu s povjerenjem u terapiju. Na nama je da slušamo, pratimo, razumijemo, suosjećamo, provociramo, potičemo, povlačimo se, sudjelujemo...

Na nama je da budemo ogledalo koje će sa što većom istinošću reflektirati ono što je. Jer, jasno je da svatko od nas u svoj svakodnevni odraz u ogledalo uvijek unosi svoje trenutno raspoloženje pa se ovisno o tome osjećamo ružno ili lijepo, dobro ili loše.

Psihoterapeuti kao ogledala tu su da vrate osobi natrag ono što dolazi ispod trenutnog raspoloženja, očekivanja ili želje. Ako je potrebno podržati, da reflektiramo podršku, ako je potrebno frustrirati sranje, da frustriramo, kako bi se razišla magla koja ometa zor.

Na nama je da učimo od svojih klijenata i zajedno stvaramo nove, prihvatljivije, zabavnije i funkcionalnije snove. Jer, sjećate se, život je san, ako ćemo vjerovati toltecima i Ruizu.

Preostaje mi još samo da završim. Ne vidim razloga da, nakon svega ovdje napisanog, ne zakucam na kraju parafrazom reklame Transfuzijskog zavoda, kojom pozivaju ljudi na dobrovoljno davanje krvi (op.a. još jedno privatno svjedočanstvo: nakon negdje 23 davanja krvi, opušteno mogu reći da je super osjećaj dati krv, ma koliko, možda, prije zabrijavali da se bojite igala).

Dakle, uz neizostavnu Petrovu 3,

dođite svi i u Domobransku tri.

Tamo, naime, živi PLANET.

PsihoPLANET.