FILM DIE WELLE: NE IGRAJ SE S VATROM. DAN DRUGI I TREĆI.
- 10. lis 2016.
- 7 min čitanja
UTORAK

Dogodi se taj jedan trenutak kada se korak svih prisutnih usuglasi i odjednom shvatiš da si dio. Dio neke šire slike. Sinkronizirano trčanje na treningu sa svojom grupom.
Svake subote tijekom dužina dođe do točke kada netko potegne tu temu. Sinkronizirano trčanje. Pa se iz zajebancije ubaci još poneka figura poput, recimo, sinkroniziranog skoka i dizanja ruke u zrak na završetku kilometra.
Ugodan je i milozvučan osjećaj doprinositi u stvaranju tog jednog zajedničkog zvuka koji nastaje sudjelovanjem desetak pojedinaca svojim trkačkim koracima istovremeno. Nema tu prave riječi za to, no svakako ima veze s visokostupanjskom ugodom.
Biti dio.
Slično iskustvo imaju učenici u Rainerovom razredu na početku drugog dana njegove nastave o autokraciji. Potakao ih je da zajednički marširaju na mjestu, ubrzavajući tempo. Nije nevažno da se Wienerova nastava odvija točno ispod njih pa stvaraju i žestoku buku kao provokaciju ovima dolje.
Za autokraciju je jako važan osjećaj ujedinjenosti. `Never walk alone` moto je Bad Blue Boysa. Istog tog mota i mi smo se kao klinci nezvanično držali kada smo nakon vikend izlaska odlazili na cestu stopirati do doma. Pravilo je bilo da nikoga, ma u kakvom alkoholnom stanju bio, ne ostavljamo samoga. Barem jedna osoba uvijek je ostajala s posljednjim. Pa makar to značilo i nekolikosatno čekanje da je ovaj spreman barem elementarno stati na noge i krenuti put ceste.
Reiner naglašava i važnost snage grupe. Zato je na osnovu ocjena stavio loše i dobre učenike da sjede zajedno u klupi.
Učenica Mona se buni da je na taj način izložio siromašne učenike poredavši ih kao pačiće u redu, na što profesor odgovara da nikoga nije odvajao po materijalnim ključu, nego po ocjenama.
"Znam da vam zvuči čudno, no možemo probati nešto novo".
"Rezultat će biti da će cijeli razred postati bolji."
Pravi je trenutak da se prijeđe na ozbiljnije autokratske manifestacije poput vizualnog identiteta.
Unifome.
Uniforme su neizbježne. Na svakom su koraku. One govore o nama, stavljaju nas na određeno mjesto u društvu, stvaraju predrasude, na neki način definiraju tko smo. Nalazimo ih u dućanima, McDonaldsu, nose ih stjuardese, čistačice, nogometni navijači, sportaši, kao i poslovni ljudi.
Odijelo čini čovjeka, kaže narodna mudrost.
Jedan je psihološki eksperiment, koji se odvijao na pješačkom prijelazu, pokazao da će muškarac obučen u skupo odijelo privući puno veći broj ljudi za sobom nego muškarac oskudnije ili neuglednije obučen, kada krenu prelaziti pješački prijelaz dok je na semaforu crveno.
Učenica Lisa ističe da uniforme mogu pomoći u brisanju socijalnih razlika. Starije generacije sjećaju se plavih kuta u razredima za vrijeme Jugoslavije.
No Mona se buni, jer, smatra da uniforme uništavaju i svaku individualnost.
Nije to problem koji ima lagano razrješenje. Godinama se vode pedagoške dileme između sociocentričnih razreda, u kojima je u centru grupa, i pedocentričnih razreda, u kojima je u centru pojedinačno dijete i njegov individualni razred.
Naše škole propisuju standarde koji se tiču prosjeka što svakako guši i muči one koji se ne uklapaju u tu statističku sredinu. Jednima je tempo savladavanja gradiva prespor, a drugima prebrz.
Neke su alternativne škole pokušale pronaći sredinu s više ili manje uspjeha. Zadatak je to s kojim će se pedagogija uvijek iznova suočavati otkrivajući nove načine i ideje.
Iz moje gestaltističke perspektive, individualni razvoj je neusporedivo važniji uz jako važan naglasak na grupne kohezije i osjećaje pripadnosti.
Cilj je tražiti balans između osobne i grupne odgovornosti. Tada je osoba centrirana. Tada je osoba dobro sa sobom.
Učenici se slažu da bi školske uniforme mogle imati smisla, no pod uvjetom da su dovoljno jeftine da si ih svi mogu kupiti. Iz tog razloga Rainer predlaže bijele košulje i traperice kao odjeću koju bi svi trebali imati.
Mona je jedina koja to smatra žestokim sranjem i odlučuje se ispisati s Reinerove nastave.

Jedan se učenik, obučen u crno, javlja da da nema bijelu košulju i da mu ne pada na pamet da troši novce na to. Drugi reagira rekavši da on ima dvije pa će mu dati jednu. Profesor je zadovoljan, nazivajući to duhom zajedništva.
Već u sljedećem kadru vidimo istog tog učenika u dućanu kako kupuje dvije bijele košulje uz komentar prodavačice da su danas bijele košulje u modi. Nitko to osim njega neće znati, nikome neće otkriti ovaj svoj mali doprinos i odanost projektu i profesoru Raineru.
No priča počinje otkrivati i svoje naličje. Učenik Tim, na čijem se licu i u odnosima s drugima već u prvim pojavljivanjima u filmu mogla išitati psihička nestabilnost, doživljava ovu priču poprilično snažno i osobno. Prije je svoje mjesto pokušao naći prodajom trave drugim učenicima, no uglavnom je to završavalo tako da su ga drugiiskorištavali. Ideja autokracije u razredu, koja se polagano razvija unutar nastave, snažno oslonjena na ideje isključivosti u svojim korijenima, rezultira prilikom za Tima da se uklopi i njegovim predoslovnim shvaćanjem i fanatičnim poimanjem zadatka.
Kako to izgleda u njegovoj izvedbi? Gledamo ga kako u dvorištu stavlja na hrpu svu svoju robu koja nije bijela, polijeva je benzinom i pali. Tim konačno osjeća da se u njegovom životu događa pokret u kojemu ima mjesta i za njega. Po prvi puta nije odbačen, nije onaj nenormalni, neprilagođeni klinac s kojim se nitko ne želi družiti. Jasno je koliko mu je stalo.
SRIJEDA
Marco i Karo su dečko i cura. Kada se ujutro na putu do škole na biciklu kraj njega pojavi u crvenoj majici, Marco je vidno iznenađen i pomalo razočaran. Nije to od nje očekivao.
Ona mu govori da mu se ne mora ispričavati zašto ne nosi glupu bijelu košulju, na što on odgovara da je točno to ona sebičnost o kojoj je Wenger govorio.
Raspižđena, ona odjuri biciklom ispred njega.
No dolazak u razred suočit će je s novonastalom realnošću. Njezina crvena majica privući će pažnju svih prisutnih obučenih u bijele košulje. Pa ti budi Tarzan iz džungle u centru New Yorka. Ili žena koja je došla na pobačaj, a pred bolnicom je čeka grupa bijesnih turbo-folk katolika s ciljem da je zaustave.

Karo se svojim činom izdvojila, a to je nešto što se u autokraciji ne tolerira. Sustav je to u kojemu će dječak iz priče platiti glavom za javno isticanje da je car gol. No ta priča ne tiče se samo učenika. Tijekom izglasavanja imena kolektiva, Rainer ostaje u ulozi autokratskog vođe i očigledno pri prijedlozima za ime, daje Karo riječ tek nakon što su se svi drugi izredali.
Marcov prijedlog "Val" glasovanjem postaje ime grupe.
Nakon imena, nova važna tema dolazi na dnevni red. Akcija.
"Akcija je moć", govori Rainer.
"Koja je korist velikih ideja ako se nikada ne sprovedu u djelo? Želim da svi doprinesu Valu, za opće dobro."

Ideja je pala na plodno tlo i učenici se među sobom entuzijastično dogovaraju kako će napraviti logo, myspace profil, gumbe s logoom, razglednice i slično. Profesor je sretan, što je dijametralno suprotno raspoloženju Karo.

Nema tu teških riječi, nema ekstra osobnih pritisaka. Nitko Karo na ništa ne tjera. Na njoj je da izabere hoće li se ponašati u skladu s dogovorom grupe ili će, kao i Mona, napustiti grupu. Pritisak nominalno nije osoban, no istovremeno je upravo to, jako osoban. Njezina crvena majica provokacija je za svakog člana Vala. Nema talasanja u ovoj autokratskoj demonstraciji.
Priča se po prvi puta prelijeva i izvan razreda. Tima, na putu doma zaustavljaju dva punkera tražeći ga travu. On im odgovara da ne prodaje travu anarhistima, na što ga ovi napadaju.
U pomoć mu uskaču dva dečka iz razeda u bijelim košuljama i tjeraju punkere. Jedan od njih daje Timu broj da ga nazove ako ga ova dvojica budu zajebavala.
Po prvi puta u svom životu Tim stvarno pripada. Po prvi puta ima ekipu koja će ga zaštititi od zlostavljanja ostalih. Sretan je. Istinski.

Marco dijeli svoju zabrinutost u vezi Karo s Lisom, njezinom dobrom prijateljicom.
Marco joj iskreno priznaje da se boji da će izgubiti Karo. Priča s Valom dodatno je pojačala njihovo nerazumijevanje. Nije lako biti na različitim stranama ovako snažne i važne grupne priče.
Karo se ne pojavljuje niti na probama školske predstave u kojoj igra glavnu ulogu. Denis, učenik koji je odgovoran za predstavu, po prvi puta glasno i samouvjereno udara šakom o stol i autoritarno određuje tko će što raditi. Odlučuju Karo zamijeniti drugom djevokom. Zahvaljujući profesoru Wengeru i Valu, Denis je konačno postao pravi, autoritarni vođa koji se ne daje zajebavati i odlučno traži da rade po njegovom. Sve konačno ide kao podmazano. Učenik koji je prije improvizirao s teksom sada je poslušan i odan.
Lisa odlazi kod Karo, koja joj je jako važna prijateljica, no priča se brzo rastura i njih se dvije posvađaju. Lisa predbacuje Karo umišljenost.
"Ljuta si jer se u Valu sve ne vrti oko tebe."
Očito je da Lisa sve otvorenije gleda u smjeru Marca.
Još jedna snažna nuspojava Vala.
Anke, Rainerova truda žena, koja radi u istoj školi, počinje primjećivati promjene na njegovu ponašanju.
"U zbornici svi već pričaju o tebi."
"Oduvijek pričaju o meni. Otkad ti to smeta?"
"Samo kažem."
Treći je dan projekta zvanog Val, sredina je tjedna i pravo je vrijeme za jednu konkretnu i odlučnu akciju.
"Poput vala ćemo preplaviti grad."
5 000 naljepnica i šablone za grafite njihovo su oružje. Vrijeme je da se zapiša grad. Akcija je žestoka i beskompromisna. Ostavljaju svoje grafite i naljepnice svugdje, ulijeću u restorane i lijepe ih po staklima. Prešaravaju sve moguće i nemoguće simbole svijeta današnjice poput logoa banaka, policijskih natpisa, križeva i znaka anarhije. U svijetu u kojemu smo svakodnevno bombardirani tim snažnim simbolima, teško je ne osjećati i svojevrsni odušak gledajući ove strastvene klince kako im ništa nije sveto.

Vrhunac je kada netko spomene kako bi bilo odlično da ostave svoj znak na velikom platnu koje prekriva skelu na crkvi.
Tim je odlučan da se popne gore i učini ovaj opasan zadatak. Drugi ga pokušavaju zaustaviti, visoko je i opasno, no on zna da je to trenutak njegova života. Za nekoga tko je godinama na dnu hijerarhijske ljestvice, ovo je ma koliko bila potencijalno opasna i zabranjena, prilika koja se ne propušta.
Bit će to najveći od svih znakova Vala do sada koji će ujutro dočekati zbunjene i ljute građane.

Val je zapljusnuo grad. Učenici konačno imaju nešto snažno i važno što ih povezuje i čini strastvenima i živima.
Koliko je učitelja uspjelo tako snažno i potpuno animirati učenike srednjoškolce?
Ili je ova priča ipak otišla predaleko?
Komentari