film: DIE WELLE; NEMA RAZLOGA ZA STRAH; dan prvi

Stari je to Peugeot, pomalo trulkast. Crna šiltrica, crna kožna jakna, ispod koje je crna Ramones majica. Zubi su mu nepravilni, zvučnici su jaki. Rukama bubnja o volan dok glasno pjeva pjesmu od Ramonesa "Rock and Roll Highschool".

"I hate the teachers and the principal Don't wanna be taught to be no fool Rock, rock, rock, rock, rock'n'roll high school"

Njegovo putovanje na posao završava pred srednjom školom gdje radi kao profesor tjelesnog.

On je Reiner Wenger, i voli da ga djeca oslovljavaju imenom. Iako sa svojim muzičko- životnim punk svjetonazorom današnjim srednjoškolcima djeluje poput izumrlog dinosaura, oni ga poštuju. Natoč prividnom demodeu njegove ideologije za današnji svijet, važno mu je da s klincima podijeli svoja razmišljanja i vjerovanja. Iskustvo života u berlinskim skvotovima u Kreutzbergu, veliki prosvjedi za socijalna prava... sve su to važna isksutva njegova života za koja smatra da bi mogla biti od koristi i današnjim srednjoškolcima.

Prostor za malo ozbiljniji angažman u vezi tih pitanja otvara mu se u tjednu demokracije, gdje profesori tjedan dana drže nastavu o određenom društvenom uređenju.

Njegova je tema, očekivano, anarhija.

Taj tjedan projekata u školi dugo je čekao, s obzirom da je profesor tjelesnog i nema puno prostora za predavanje i raspravu s učenicima.

Međutim, kako to obično biva u punkersko-rockerskoj populaciji, koja ne voli pravila i rokove, on svoj projekt predaje u zadnji tren.

Učitelj starog kova Wiener predao je ravnateljici prije njega svoj razrađeni projekt na temu anarhije. Jedino što njemu ostaje je autokracija. Ravnateljica u tome ne vidi ništa osobno i nudi Reineru da se, ako se Wiener složi, zamijeni s njim za temu.

Ako se Wiener složi.

Vrlo brzo postaje očito da je Wiener namjerno izabrao anarhiju kako bi spriječio Reinera u prezentiranju svojih za Wienera suludih punkerskih ideja.

Jasno je da Reiner nema puno izbora i da je jedino što mu preostaje da predaje na njemu omraženu temu autokracije.

Poprilično provokativan i zahtjevan zadatak za nekoga tko se cijelim bićem većinu života bori protiv vidljivih i nevidljivih opasnosti takvih sustava razmišljanja.

Sljedećih pet dana profesori će predavati na zadanu temu, a učenici mogu slobodno izabrati koju temu žele slušati tih pet dana.

Riječima profesora Wienera, smisao tjedna projekata je da učenicima približi prednosti demokracije.

Vikend prije nego tjedan projekata počne, mladi provode vani. Dominiraju očekivane teme... pomalo derutan prostor, elektronska muzika, puno alkohola, seksualne aluzije, potreba za pripadanjem i droge.

Razgovor dvojice pijanih mladića za šankom presjek je stanja današnje mladeži u Njemačkoj.

"Protiv čega bi se mi danas trebali buniti? Ništa više nema značaja", govori jedan od njih te dodaje: "Samo se želimo zabavljati. Ono što fali našoj generaciji je zajednički cilj koji bi nas ujedinio."

"Takav je dug života u današnjem vremenu. Osvrni se!", odgovara drugi i zaključuje:

"Najtraženije ime na google-u danas je Paris fucking Hilton."

PONEDJELJAK

U ponedjeljak ujutro Reinerova učionica je puna.

"Iznenađuje me toliki interes za temu autokracije. Trebam li se zabrinuti? Ja bih izabrao anarhiju", govori pred učenicima.

Nema tu neke velike pozadinske priče. Očigledno je da je profesor Wiener, iako mu je tema prirodno bliža tinejđerima i njihovim buntovnim godinama preispitivanja svih vrijednosti, dosadan i neinspirativan.

Delikatna je to situacija. Izaziva poteškoće na više dimenzija, no prvenstveno se radi o ključnim svjetonazorskim smjernicama. Što želimo djecu naučiti u školi? Da postanu kreativci ili poslušnici? Samostalni mislioci, ili novi ponizni zaposlenici neke modernije verzije tvorničke trake? Moram priznati da mi je licemjerno čak i u kontekstu metafore napisati pokretnu traku kao zastarjelicu i obilježje nekog davnog, industrijskog doba (jer industrija je u našim krajevima uglavnom uništena), dok istovremeno na drugom kraju svijeta ljudi pa čak i djeca robuju cijeli dan za nekoliko dolara plaće na istim tim pokretnim trakama proizvodeći gotovo svu našu odjeću, obuću, tehnologiju itd. koja se onda, kada dođe do zapadnog svijeta, prodaje za ogromnu, nepodnošljivo nerealnu cijenu.

No, da se vratim na temu. A. S. Neill, utemeljitelj slobodne škole Summerhill, svojevremeno je izjavio da učitelji koji nemaju smisla za humor, ne bi smjeli ulaziti u učionice. Kakva je ovo samo provokacija za veliku većinu profesora koje poznajem. Istovremeno, taj bi test najveću većinu diskvalificirao od učiteljskog zanimanja.

No po meni nije humor taj koji je ključan, iako svakako je jako oružje onih koji su dovoljno spontani i opušteni da znaju naći balans u nastavi i iskoristiti blagodati humora.

Puno je važnije pitanje pristupa i uvažavanja učenika. I tu se Reiner razlikuje od svojeg kolege Wienera i to se vidi po učeničkom izboru koju će temu slušati. Nema ni tu nekih snažnih emocija. I dalje su to isti oni nezainteresirani i pomalo u svijet razočarani tinejđeri kojima su u godinama u kojima jesu važnija mišljenja svojih vršnjaka nego autoritarnih odraslih. No baš tu se krije umijeće istinskih pedagoških stručnjaka, koji ih umiju privući i zainteresirati.

Upravo njegovo početno pitanje "koja su vaša očekivanja", najbolje pokazuje kakvo je stanje u razredu. Odgovor jednog od učenika "da se nada što manjoj gnjavaži" najiskreniji je odgovor koji može dobiti.

Grupna dinamika brzo se razvija, iako su u razredu učenici iz različitih razreda. Vrlo se brzo otkrivaju karte i jasno se može razlikovati poslušne od provokativnih, potpuno odsutne od djelomično prisutnih, no globalno gledajuću, dominantna je atmosfera taj neki tinejđerski "i don`t give a fuck".

Zar nakon svih roditeljskih, autoritarnih i odraslih sranja kojima su ih trovali, kojima su ih gušili i pokušavali navući na svoje sranje, zar bi zaista trebali biti zainteresirani?! Pod jakim hormonalnim utjecajem, s dovoljno godina da znaju prepoznati prevaru, tamo negdje na pola puta između djetinjstva i odraslosti, njihova je dominantna karakteristika zbunjenost. Nije im jasno kako preživjeti sav taj teret pitanja. Nije im jasno kako se nositi s nedovoljno ljubavi koju im roditelji nisu znali dati, kako podnijeti prva iskušenja ljubavnih slomova i poraza, prva seksualna iskustva, osjećaje izgubljenosti i cijenu koju moraju platiti da bi se uklopili u neku zajednicu.

Istovremeno, obilježje njihovog doba je gotovo nepodnošljiva predostupnost informacija. Relativizam svih vrijednosti pao je pod teretom komercijalizacije svakodnevlja.

No odrasli kao da to ne vide. Ne zanima ih što im oni imaju za reći. Šuti i pati. Tu je znanje koje je potrebno naučiti i boli nas kurac što vi o tome mislite. Patite, dobro će vam doći. Bez muke nema nauke! Koga briga tko ste vi, što vi trebate i vjerujete, vi beznačajne pubertetske nakupine kipućih hormona! Nije ovaj svijet tu da vama udovoljava i bolje bi bilo da to što prije naučite! Tu ste da služite. Jer, da niste, ne bi išli u ovu školu nego bi već odavno pohađali nastavu u nekoj skupoj privatnoj školi koja priprema klince kako da gospodare i imaju.

No Reiner je romantik i zanesenjak i ne odustaje samo tako. Reiner je punker s neubijenom tinejđerskom buntovnom crtom protiv sranja velikog odraslog svijeta i ne misli se samo tako predati i postati jedan od depresivnih i nezainteresiranih profesora.

Što je to autokracija?

I dok se dečki zajebavaju ("autokracija su auto-trke po kraterima"), djevojke, zainteresiranije i zrelije, surađuju.

Djevojka Karo nudi svoje viđenje autokracije: "Mislim da je autokracija kada pojedinac ili grupa vlada masama."

"Riječ autokracija je grškog podrijetla i znači samovlada", nadopunjava je Reiner, dodavši: "U autokraciji vladar ili vladari imaju neograničenu moć da mijenjaju zakone kako hoće."

"Možete li se sjetiti jednog primjera?"

Nakon nekoliko sekundi šutnje netko od učenika frustrirano i cinično govori: "Treći reich", na što ostali komentiraju "Ne opet!"

Profesor se brani da nije on izabrao temu, no da moraju nekako zajedno preživjeti ovaj tjedan.

"Opet ista tema? Nacisti su bili govna, ok shvatili smo. Velika govna i to se neće ponoviti na ovim prostorima." Među sobom ljutito komentiraju mladići.

"Što je onda s neonacistima?", uzvraća im djevojka koja ovu temu smatra važnom.

"Ne možemo vječno biti krivi", uzvraćaju joj.

No ona se ne da: "Ne govorimo o krivnji. To je povijesna odgovornost."

Učenici inzistiraju da se bave nekim drugim primjerom, poput, primjerice politike američkog predsjednika Georga Busha.

Profesor vraća lopticu na domaći teren: "Misliš da je nemoguće da se tako nešto ponovno dogodi u Njemačkoj?"

"Daleko smo se odmakli od toga", samouvjereno i iziritirano odgovara učenik.

Čini se da ova tema za Reinera nije potpuno promašena jer se stvorila radna temperatura koja je u po defaultu nezainteresiranim srednjoškolcima izazvala emocionalne reakcije.

Nakon uvodne debate, profesor proglašava desetominutnu pauzu. Lice mu je ozbiljno, a pogled izgubljen negdje u daljinima.

Očito je da niti on nije ostao imun na ovu raspravu. Ima li mira za punkera u njemu s obzirom na konstatacije učenika da je nemoguće da se u Njemačkoj ponovi ta najstrašnija mrlja u njemačkoj povijesti? Možda ipak nije ova situacija s prisilom da predaje na temu autokracije u potpunosti izbuljena?

Učenike po povratku s pauze dočekuju pravilno raspoređene klupe u razredu.

"Srećom, možemo tijekom tjedna projekata raditi što hoćemo", govori im profesor: "Predlažem da se opustimo malo. Ima li netko nešto protiv?"

Ponuda je to koja se, očekivano, u srednješkolskoj populaciji ne odbija.

Reiner se odlučuje za hrabar potez. Držeći se stare pedagoške maksime da ono što pročitaš ili čuješ zapamtiš do 10%, dok ono što učiniš, znaš, umjesto predavanja o autokraciji odlučuje učenicima ponuditi simulaciju jedne u razredu.

Zašto sljedećih 5 dana ne bi provodili neki blaži oblik autokracije kako bi se učenici uvjerili o čemu se tu radi?

Što je to što je potrebno za autokraciju? Vođa!

Brzo se razreda dogovara da on kao profesor mora biti vođa. Za njega to znači da donese neka pravila poput toga da će mu se sljedećih 5 dana obraćati s gospodin Wenger, ograničava im slobodu govora, traži bezrezervno poštovanje.

Čini se da se ta ideja jako sviđa polaznicima. Ili, da preciziram, gotovo svima. Učenica Mona ozbiljno je zabrinuta i ljuta zbog razvoja situacije. Njezino razumijevanje problematike ne dozvoljava joj da se samo tako zaigra autokracije. No drugim učenicima ona sa svojim prosvjedovanjem i brigom ide na živce.

Zar na sve mora gledati tako ozbiljno i isključivo? Zar ne vidi da se radi o svojevrsnoj igri i zajebanciji?

Priča se polagano zakuhava. Učenik koji ne želi surađivati i ustajati kada to profesor traži od njega, biva izbačen s nastave s vrlo jasnim izborom, s obzirom da se radi o dobrovoljnom prisustvovanju: ili surađuj ili napusti učionicu.

Čini se da je Reiner uspio jer mu na kraju sata učenici prilaze da mu kažu da im se jako svidjelo.

Jedan od učenika oduševljen je ovakvom vrstom nastave i idejom izravne provedbe autokracije.

Reiner je učinio malo čudo. Od potpune nezainteresiranosti i njega i učenika za temu, uspio je stvoriti nastavu s kojom su svi zainteresirani. Ovo je živa škola. Škola koja ne prati kurikulum nego se otvara za istraživanje i nove situacije.