THANK GOD IT`S MONDAY.

Dugo sam ga čekao. Trzaj. Gestikularni krik intime kojim ću rastjerati udomaćene vrane odustajalosti sa svojih kostiju depresivnog strašila.

Srednji prst mojeg najiskrenijeg bunta ispaljen u virtualni svemir kapitalizma.

Srednji prst kao najvjerodostojnija izjava moje jedine i najiskrenije ljubavi.

"Ustani i kreni Stražari su otrovani, konji su spremni."

Izašao sam na ulicu. Promatrao sam lica. Spušteni pogledi, zamišljena čela, umorne čeljusti, navikle na potiskivanje svoga bijesa.

Poput brodova koji ugašenih svjetala voze noćnim morem samoće jedni kraj drugih, budni tek toliko da se međusobno ne sudare.

"Ustani i kreni Magla se digla, vani zora rumeni."

Nježno su nas sustavnim mehanizmima obmane uljuljkali u relativizam ideje da se više nema za što boriti.

"Can`t you see

It all makes perfect sense

Expressed in dollars and cents

Pounds shillings and pence

Can`t you see

It all makes perfect sense"

Umjetnost je postala sluškinja marketinga, filozofija učiteljica dobro uciničene depresivnosti, politika patetično jeftini paravan za razvoj privatnih interesa, psihologija akademski neutralna, iluzionistička mašina za institucinaliziranje normalnosti (kako bi se lakše prikrile kolektivne perverzije na drugom ekstremu svijeta i našeg bića), književnost betonizacija naše regresivne učmalosti i preseravanja svojom trulošću, muzika kakofono-bučno, strojno jebanje u mozak jednim te istim (sonata za stroj i tabletu)...

Relativizirali su nam i ljubav i strast i nadu i tugu i strah i ljutnju i radost i spontanost. Marketinški su nam penetrirali i u ovdje i u sada. Sve su proglasili prilikom za zaradu. Na sve su se posrali i još su nas se, bez imalo skrupula, usudili zatražiti papir (čitaj novac) da bi njime obrisali svoju masnu, debelu, bogatu guzicu.

"Ustani i kreni Magla se digla, vani zora rumeni."

Nije to ništa osobno, sinko, kažem ti, no hard feelings, o poslu je riječ. Biznis, biznis i samo biznis!

Tako funkcioniraju stvari. Tako je oduvijek bilo i tako će zauvijek biti.

"Još samo jednom pogledaj taj zid Još jednom pogledaj ..."

NE!

"Oko tebe diše treći svijet I mi te čekamo ..."

ne.

pojavilo se iznenada. malo, nježno, iskreno `ne`. porodilo iz onog gore velikim slovima napisanog `NE`. sva uzalud potrošena energija na velika slova i uskličnike. sve te generalizacije i osude marketinga, kapitalizama, filozofija, psihologija, umjetnosti i književnosti... sve to imenovanje tih nekih "drugih" izvan mene, velike budnice i himnične pjesme koje svojom melodijom stvaraju trans i čežnju.

ne.

malo, obično ne.

personalno ne, koje čini ključnu svjetonazorsku razliku u kovanici `ne znam`.

upravo tu, na tom mjestu, gdje počinje moje `ne znam`, prestaje borba i počinje prihvaćanje.

malo, beznačajno, moguće.

prihvaćanje.

bez imperativa, bez infinitiva. bez potrebe da se osedla emociju ili misao.

prihvaćanje onoga što jest.

prihvaćanje onog Rumijevog:

"daleko iza ideja o pogrešnom i ispravnom, postoji polje. tamo ćemo se naći."

prihvaćanje da ne znam i da ne moram znati.

to je treći svijet koji čeka na mene.

bosih nogu po kiši, napuštene potrebe za kišobranom, napuštenog straha od prehlade.

jednog je dana učenik odlučio s učiteljem podijeliti svoju nedoumicu.

mučila ga je neizvjesnost kada bi razgovarao s njim. znojili bi mu se dlanovi, disanje postajalo plitko. jednostavno nije mogao razlikovati vodi li s učiteljem običan razgovor ili ne.

učitelj ga je smireno pogledao i opušteno odgovorio.

"svi naši razgovori su obični."

bio je to snažan aperkat posred te njegove najegzistencijalnije facijalne grimase koji je došao niotkuda.

nokaut u najavi,

bez dodira, bez udarca, bez poteza.

ljuljao se i znao da će ga i najmanji treptaj baciti na pod.

no nije tu mogao stati.

bojao se, jebački se bojao, a strah njegova logikom ograničenoga uma vrištao je tjelesnim simptomima da se povuče, da stane, da ne ide dalje, da ne prijeđe na drugu stranu logike. da što je prije moguće pobjegne iz ovog razgovora, dok ne postane prekasno.

no nije tu mogao stati. nije to nikako mogao objasniti. znao je da, ako stane da... ma nije znao što će biti ako stane... samo strah i panika...

"a zašto mi je onda toliko naporno stajati na nogama?"- posljednjim je snagama izgovorio te riječi kojima je zarezao duboko u svoju nemoć priznavši svoj potpuni, trenutni raspad.

"nema potrebe da stojiš", odgovori učitelj.