"Kako smo to postali usamljeni u gomili?!" O filmu `Perfetti sconosciuti`

<<`Kada bismo mogli u svemir baciti kuglu veličine Zemlje`, rekao je moj prijatelj fizičar, `mogućnost da ta kugla udari neko tijelo ravna je ništici.

Udaljenosti među zvijezdama su nezamislive.`

Ipak, nebo se- baš kao i gradska četvrt- čini prepunim zvijezda.

Udaljenost među ljudima, ocjenjujući po teretu samoće, isto je tako varljiva.

Samoća je temelj sve veće želje za zabavom, ali i prvobitna materija seksualnog izbora. Unatoč blizini, udaljenost koja razdvaja ljude slična je onoj koja postoji među zvijezdama. Razmetljivost, suzdržanost ili povučenost učinili su te udaljenosti nepremostivima.

Protuteža je potražnja za beskonačnom zabavom

koja sudionike ne navodi na sudjelovanje i zavođenje.>>

Eduardo Punset, Put prema ljubavi

Talijanski redatelj Paolo Genovese svojim filmom Perfetti sconosciuti (Savršeni stranci) prikazuje nam naizgled jednostavnu priču o večeri sedmero prijatelja, od kojih se neki znaju još iz djetinjstva. Petak je navečer, a na nebu se događa nesvakidašnja pomračina mjeseca koju će ovo blisko društvo popratiti opuštenom večerom, kakvu mogu imati samo ljudi koji se dovoljno dobro poznaju.

Tu uhodanu i dobro poznatu opuštenu atmosferu između njih sedmero, od čega su tri bračna para, narušio je Peppe, profesor tjelesnog, jer je unatoč najavljenom dolasku u paru, na večeru došao sam. Baš je ta večera trebala biti trenutak kada će se ekipa upoznati s novom ljubavi njegova života, no prehlada je bila razlog zašto je došao sam.

Stan Rocca, estetskog kirurga, i Eve, psihoterapeutkinje, mjesto je radnje. Prozračan je to, estetski impozantan i ugodan stan na koji se nadovezuje balkon, kojim dominira zelenilo. Točno onako nekako kako si mogu zamisliti svoj život u nekim gotovo pa idealnim uvjetima. Ugodan prostor, poznato društvo, opuštenost petka navečer, pomračina mjeseca kao onaj mali ekstra začin koji ovoj večeri daje notu posebnosti (kada već Peppe nije došao sa svojom novom partnericom)...

Sve je tu tako jednostavno, ugodno i tečno. S lakoćom se prepuštam ovoj pozitivnoj slici i uranjam u fantaziju poistovjećivanja s njihovom lakoćom postojanja.

Tako to valjda izgleda kada nisi sam. Tako to izgleda kada pripadaš, kada imaš svoju ekipu, svoje mjesto u zajednici. Kada ti se posreći da te život ne razdvoji od ljudi s kojima

odrasteš. Da ti ni posao ni ženidbe ili udaje ne oduzmu tu podršku i sigurnost.

Od početka filma jasno je da ovo nisu nikakvi super ljudi. Sve je u vezi njih ljudski i očekivano. Problemi oko muževe majke koja živi s njima, strahovi jesu li izabrali pravo vino za večeru, poteškoće u odnosima s djecom. Neki zarađuju više, neki se muče s pronalaženjem sigurnosti na poslovnom planu.

No kada su zajedno, u ovako ugodnom okruženju, poteškoće se kroz zajedništvo liječe i smanjuju. Kroz druženje u tom laganom mediteranski strastvenom tonu rane usamljenosti zarastaju. Lako bi bilo zaključiti kako ovako izgleda scenarij u kojemu osoba pripada, u kojoj svakoga ponaosob prihvaćaju onakve kakvi jesu.

Razgovor je ugodan i nepretenciozan. Poneko neslaganje, tu i tamo padne neko

podjebavanje, no svi znaju kada je vrijeme da stanu, kako se nitko ne bi osjećao napadnuto ili neugodno. Po pitanju kriterija socijalne inteligencije, ovo je društvo dobropodmazani stroj.

U jednoj od mnogih usputnih malih tema, koje se izmjenjuju u pauzama između zalogaja, Eva spominje mobitele kao crne kutije naših života.

Otvara se tema povjerenja. Koliko od prisutnih uopće ima pristup mobitelima svojih partnera i partnerica? Vjeruju li jedni drugima?

Da malo zakuha atmosferu, Eva predlaže provokativnu ideju. Zašto ne bi večeras, tijekom večeri, svaki poziv ili poruku koja stigne na mobitel svi otvoreno podijelili s drugima za stolom.

Uz ponešto negodovanja, svi su ipak odlučili baciti karte na stol. Na kraju krajeva, u društvu su svojih životnih partnera i partnerica te cijeloživotnih prijatelja. Što tu može poći radikalno po krivom u ovakvom društvu? Uostalom, na kraju krajeva, kakve su šanse da te netko nazove u petak navečer?!

Neće proći dugo prije nego kosturi počnu ispadati iz mobitela.

Ona tako privlačna i čeznutljiva slika idealne večere iz sekunde u sekundu puca po šavovima pokazujući narav života u jednoj sasvim novoj dimenziji nego što bi to površni gledatelj na prvu mogao uočiti.

Jednom kada su krenuli u tu igru razotkrivanja, povratka više nema i tu nitko od prisutnih neće ostati nedužan.

Sva privlačnost i estetika prozračnog stana u potpunosti padaju u drugi plan pod teretom šokantnih priča koje isplivavaju. Tu više niti slijedovi primamljive hrane, niti izlazak na balkon pa ni pomračina mjeseca nemaju nikakve šanse kraj svih tih serija personalnih eksplozija malih i velikih atomskih bombi.

I ne radi se ovdje samo o prijateljskoj neiskrenosti, nego se priča u sekundi prelijeva i na rasturanje bračnih odnosa.

Malo po malo, iz svakoga od sedmero prisutnih eruptira vulkan potpune usamljenosti.

Postaje jasno, baš tu, na mjestu gdje je bilo sasvim izvjesno da pripadaju, u okruženju bliskih i najbližih, ostale su samo krhotine jedne velike iluzije.

Ostaje li čovjek na onom najegzistencijalnijem planu sam cijeli život? Jesu li sve te epske priče o srodnim dušama, velikim ljubavima i još većim prijateljstvima za cijeli život samo jeftina, ugodna, mikroovisnička razbibriga za um? Što ako se ne usudimo stati, pogledati oko sebe otvorenim očima i otkriti koliko se uopće međusobno ne poznajemo, kako spavamo svoje živote i većinu vremena blejimo poput ovaca na način na koji su nas silom uvjerili raznorazni pastiri (koje, u duhu te naše cjeloživotne pospanosti nazivamo bogovima, političarima, učiteljima, svećenicima, roditeljima, psihoterapeutima, prijateljima...)

Znam, naporna je više ta priča o tim nekim drugima koji nam stalno nešto rade. Osobno ne mislim da postoje ti drugi.

Mi smo ti drugi.

Mi smo ti bogovi, političari, učitelji, roditelji, svećenici, psihoterapeuti, prijatelji. Mi smo ti koji nemamo nikakve tolerancije za sranja tih drugih, dok smo se na smrad svoga govna odavno navikli. Čak nam je, iako se to ne usudimo priznati, pomalo i ugodan taj naš smrad i više bi ga stavili u kategoriju mirisa nego smrada.

Sanjamo te svoje klišeizirane snove, vjerujemo da znamo kako život treba izgledati, brinemo jer nemamo ono što su nam rekli da bismo trebali imati da bi bili sretni, s nostalgijom plačemo za onim divnim vremenima prije, dok smo bili mladi, zaljubljeni, odmorni, entuzijastični, naivno optimistični...

A sve što imamo ispod svih tih gustih oblaka fantazija je jedna umorna i besmislena usamljenost svemirskih proporcija.

Još jedan dan, još jedan lažni osmijeh, besmislene rečenice, naporni susreti, nezadovoljene potrebe.

Još jedan dan skrivanja svoje usamljenosti.

Skrivanja od drugih, no prije svega, skrivanja od sebe.

Samoća.

Osamljenička samoća. Samoća u dvoje, troje, četvero, nekoliko milijardi...

Kažu da ljudi dolaze na psihoterapiju ponajviše jer su usamljeni. Dolaze da ih netko utješi, da im, prije nego nastave spavati svoj život, ispriča neku optimističnu pričicu ili požele `laku noć`.

Ja volim ići na psihoterapiju da mi terapeut/kinja razjebe san. Da me probudi. Da me, po potrebi šutne u guzicu ega i polije me hladnom vodom svijesti. Da me nježnošću i ljubavi pomiluje kada sam prebrutalan prema samome sebi. Idem tamo jer se osjećam viđeno. Mislim na stvarno viđenje. Na način na koji ja sam sebe nikada neću moći. Idem tamo gdje osoba koja sjedi nasuprot mene neće nasjesti na moju priču. Jer dobro znam, kada sam ja u ulozi psihoterapeuta, koliko su priče plitke, zagušljive, nepotrebne i zamorne. Idem tamo gdje nisam sam.

Volim psihoterapiju jer mi je pomogla da lakše prihvatim svoj život. Da popustim pritisak

važnosti priča i zavolim ono što je. Pa makar to bila i dubinska samoća.

Ne slažem se u potpunosti s citatom Eduarda Punseta s početka ovog teksta, iako mi se

sviđa poziv na razmišljanje koji predstavlja.

Isto tako, Genoveseov film snažna je provokacija za sve nas. Siguran sam da se svatko od nas može prepoznati u svim tim malim i velikim tajnama koje bračni partneri i cjeloživotni prijatelji skrivaju jedni od drugih. Poziva nas ovaj napeti film da provjerimo koliko smo uopće iskreni sami prema sebi i što istinski trebamo. Tko je tu do nas? Kako to zapravo izgleda živjeti u današnjem svijetu? Koliko i kako raznorazne poteškoće utječu na nas? Koliko smo puta zaboravili zatražiti pomoć i podršku? Koliko smo puta nasjeli na tarzanovsku retoriku da možemo i moramo sami?

Divim se ljudima koji su se usudili biti ranjivi i otvoreno podijelili svoje strahove i zastoje s drugima. To se po meni zove prava snaga i hrabrost.

Tada samoća dobiva sasvim jedno drugo životno značenje. Tada samoća postaje poziv na buđenje.