O povjerenju. Koliko uopće poznajemo svoju djecu?

Je li vam se kada dogodilo da ste, usred onog svima poznatog lijenog nedjeljnog poslijepodneva, izležavajući se na kauču, lagano frustrirani sviješću da je vikend pri kraju, sasvim spontano pogledali u smjeru svoga djeteta i šokirano se zapitali: „Što ti radiš ovdje? I tko si ti uopće!?“ Rijetki su to trenuci kada iznenadni povjetarac svijesti razmakne zavjese svakodnevne iluzije ispred vaših očiju, omogućivši vam da vidite to malo biće ispred vas na jedan sasvim drugačiji, dublji i novi način.

U takvim trenucima možda i po prvi puta otkrivamo naznake svog „autopilota“ koji nas vodi kroz život. I dok je, primjerice, u vožnji automobila, jako važno da ta aktivnost postane rutinizirana, jer se radi o uvijek važećim pravilima koja je potrebno slijediti, s roditeljstvom, nažalost, nije tako.

Činjenica je da u trenutku kada osnivamo obitelj najčešće nismo dovoljno zreli za sve izazove koji su pred nama. Prvenstveno nam nedostaje uvid kada je naša ponašanje konstruktivno, a kada destruktivno. Problem je da vrlo često niti same sebe ne poznajemo dovoljno.

Zahvaljujući višegodišnjem promatranju i proučavanju roditeljskog odnosa prema djeci možemo reći da odgojni svijet u kojemu se točno zna što bi netko trebao učiniti u određenoj situaciji više ne postoji. I sami smo često svjedoci na primjerima iz svoga djetinjstva da su te rigidne roditeljske „istine“ kojima smo se bili prisiljeni pokoravati, ostavile jako bolne posljedice po pitanju našeg samopouzdanja i prihvaćanja samih sebe. I dok će neki s nostalgijom ponavljati kako je nekada bilo bolje, tugujući za sigurnošću tradicionalnih obitelji, važno je upozoriti da je ispod te površne sigurnosti ležala ozbiljna neravnopravnost. Tradicionalne hijerarhijske obitelji funkcionirale su tamo gdje je postojala jasna piramidalna struktura moći s ocem na čelu, ženom ispod njega i djecom na začelju. Takva je situacija bila prilično nepoštena prema ženama i djeci i zbog toga je od presudne važnosti bilo podizanje glasa žena za ravnopravnost. Sljedeći korak bilo je osvještavanje da i djeca moraju biti ravnopravno uvažavana i ozbiljno shvaćana kao ljudska bića, a ne kao neka polustvorenja koja je potrebno preodgojiti i oblikovati kako bi postali dostojni titule čovjeka. Kao reakcija su se pojavili tzv. demokratski obiteljski modeli koji su stvorili nove poteškoće jer su roditelji u potpunosti uključili dijete u odlučivanje o svim važnim stvarima u vezi njegova života. Dijete je na taj način došlo u središte pažnje, gdje se također nije moglo osjećati ugodno jer dijete nema iskustvo na koje bi se moglo osloniti pri donošenju važnih odluka. Također, djetetu je teško jasno razlikovati potrebe od želja i zato treba vodstvo od roditelja.

Konačno smo počeli shvaćati da je ono što svako dijete treba to da ga se vidi, čuje i shvati ozbiljno s obzirom na ono što je. Ravnopravno dostojanstvo tako se pojavljuje kao novi model za obiteljsku interakciju i zajednički rast kroz odnose.

Što znači ravnopravno dostojanstvo? Prvenstveno, to znači da zajednica s jednakom ozbiljnošću shvaća želje, mišljenja i potrebe svakog člana te ih ne omalovažava pozivajući se na nečiji spol, uzrast ili manu. Svatko ima pravo izraziti svoje želje, što ne znači da će one nužno biti i zadovoljene. Dječje se želje i potrebe shvaćaju ozbiljno, no na roditeljima je da odluče u skladu sa svojim iskustvom i odgovornošću. A ta se roditeljska uloga ponajviše tiče preuzimanja odgovornosti za odnos s djetetom.

Kako ta priča nema utemeljenje u višegodišnjem iskustvu prijašnjih generacija, današnji roditelji nalaze se u situaciji da sami kreiraju svoje roditeljske kompetencije kroz iskustvo u konkretnim situacijama.

Ne čudi da se mnogi roditelji zgražaju tolike nesigurnosti i da su skloni osloniti se na „autopilot“ metode i načine odgoja kako su to radili njihovi roditelji.

Javljaju se mnoga vrlo važna pitanja.

Možemo li vjerovati sebi kao roditeljima da ćemo znati pružiti svojoj djeci dobre temelje za njihov razvoj? Možemo li vjerovati svojoj djeci da će se razviti u zdrave, odgovorne, uspješne i zadovoljne odrasle osobe, što im svim srcem želimo?

Možemo li ne pasti pod utjecaj perfekcionizma, koji tako snažno privlači naše čežnje u trenucima slabosti i umora? Možemo li odoljeti da prestanemo na svijet gledati isključivo, kao na svijet dobra i zla, istine i laži, ispravnog i pogrešnog? Možemo li prestati sanjati o zlatnom budućem dobu stalne sreće i zajedništva bez sukoba i otvoriti se trenutku u kojemu jesmo, ma koliko on neugodan bio? Možemo li zavoljeti svoje probleme i naučiti prihvatiti ih kao dio šire slike našeg života i svijeta u kojemu živimo? Smijemo li biti ljudi, a ne superheroji koji su uvijek u pravu i sve znaju najbolje? Smijemo li biti umorni, slabi, pod teretom poslovnog stresa, financijski nesigurni, potpuno prazni i slomljeni, besmisleni? Dozvoljavamo li si da budemo roditelji koji imaju pravo na zadovoljenje svojih potreba i poštovanje svojih granica? Smijemo li reći djetetu `ne` mirne savjesti? Smije li dijete reći nama `ne` mirne savjesti? Smijemo li pogriješiti? Možemo li uzeti u ruke svoju roditeljsku moć i preuzeti odgovornost za važne odluke koje se tiču djetetovih potreba, a ne njegovih želja? Usudimo li se preuzeti moć koju kao roditelji imamo i donijeti nepopularne odluke znajući da djelujemo u skladu s potrebama djeteta? Znamo li učiti iz svojih pogrešaka i, ako je potrebno, ispričati se onima koje smo povrijedili?

Imamo li uopće snage da sagledamo svijet oko sebe i otkrijemo što je to što je nama u tom promjenjivom svijetu zaista važno?

Prihvaćanje ideje ravnopravnog dostojanstva stavlja osobe ispred istina i pravila. To što imate reći zajednici vrijedno je zato što ste to vi, a ne nužno zato jer to ima neku općeprihvaćenu višu vrijednost. To vrijedi jednako i za djecu i za roditelje. Ponašanje koje u zajednici stvara taj osjećaj ravnopravnog dostojanstva potpuno je suprotno propovijedanju, pametovanju, nadglasavanju, ismijavanju i ruganju.

Ravnopravno se dostojanstvo prvenstveno izražava osobnim govorom u kojemu obje strane izražavaju sebe. Pri tome mislim na svoje misli, vrijednosti, osjećaje, snove i ciljeve, i to je suprotno teoretiziranju i razglabanju o drugom i njegovim postupcima. To svakako znači da roditelji ne zloupotrebljavaju svoju moć i iskustvo etiketirajući djecu, proglašavajući ih ovakvima ili onakvima. Na taj način dijete zadovoljava svoju duboku i stalnu potrebu da se osjeća vrijedno ljudima koje voli.

Nažalost, okolnosti svijeta u kojemu živimo otežavaju nam razvijanje uzajamnog poštovanja.

Vrijednosti tržišta, koje danas diktiraju tempo života, ne ostavljaju puno prostora za distancu i spontanu opuštenost, koji su potrebni kako bismo uvažavali jedni druge. Jedan od najsnažnijih prigovora zapadnog čovjeka današnjice je da nema vremena. Iako nas usporedbe s prošlim generacijama uče da čak i oboje zaposlenih roditelja imaju daleko više vremena nego li su vremena imali roditelji od prije nekoliko generacija, i dalje prevladava taj pritisak o nedostatku vremena za sve ono što bismo htjeli.

I nije tu stvar u tome da nemamo vremena za ono što nam je potrebno, nego je problem da nemamo dovoljno vremena za ono što želimo. Hedonistički, marketinški imperativi nas direktno i indirektno uvjeravaju u najjeftiniju laž na koju svakodnevno nemoćno nasjedamo, a to je ideja da će nas posjedovanje materijalnih stvari učiniti sretnima. I tamo mi kupujemo stvari sebi i svojim voljenima, a da bismo to mogli omogućiti moramo raditi sve više, što kao posljedicu stvara jaz između nas na onom najosobnijem planu.

Djeca uglavnom veliki dio dana provode u odgojnim ustanovama s raznoraznim pedagoškim stručnjacima i mi imamo na raspolaganju tek manji dio dana za njih. Obično je to vrijeme nakon naših poslova kada smo prilično tanki s energijom. U takvoj atmosferi nije teško razviti osjećaj da zapravo ni ne poznajemo svoju djecu.

Često se bojimo za njih, brinemo se, prezaštitnički smo nastrojeni i stoga ih ne puštamo lako od sebe, nemajući osjećaj povjerenja. Djeca na takav način, iako to nikako ne želimo, dobivaju poruke da nisu sposobna, da ne mogu i ne znaju.

Sve su češće pojave da djeca od najmanjih nogu imaju svoje tjedne rasporede s hrpom aktivnosti koje moraju svakodnevno ispunjavati. Tako djeca postaju roditeljski projekti, koji dobivaju sve osim onoga što im je najpotrebnije, a to je pravo da budu ono što jesu, što će reći, da budu djeca. Nema nikakve sumnje da njihovi roditelji žele najbolje za svoje dijete, no lako je zaključiti da ih u ovakvim slučajevima jednostavno ne vide. Da ne vjeruju svojoj djeci. Da ne vjeruju da je ono što oni zaista jesu dovoljno za svijet u kojemu živimo.

Djeca su ponekad pod prevelikim pritiskom obaveza i očekivanja prisiljena lagati roditeljima. Često su upravo dječje laži najbolji pokazatelj da smo pregrubi i isključivi i da zbog određenih pedagoških ideja i istina ne vidimo kako se dijete osjeća pod tim pritiskom.

Djeca trebaju vrijeme za igru i opuštenost. Djeca trebaju kvalitetno vrijeme provedeno s roditeljima. I tu je kvaliteta puno važnija od kvantitete. Vrijeme u kojemu će osjećati da su voljena i važna svojim roditeljima. Da ih se uvažava i shvaća ozbiljno. Da je ono što ih zanima i o čemu pričaju važno jer se radi o njima kao osobama koje se voli jer su baš to što jesu.

Tako se kod djece razvijaju samosvijest, samopouzdanje i istinsko suosjećanje prema

drugima.

Što nam preostaje?

Sjećate li se početka ovog teksta? Sjećate li se one lijene nedjelje i priče o onom čudesnom i zbunjujućem iskustvu doživljavanja svoga djeteta nekim novim očima?

Možda nam baš to otvaranje samom misteriju života može biti smjerokaz kamo krenuti. Ili, da budem precizniji, kamo se vratiti.

Isključite na neko vrijeme tehnološka pomagala bez kojih vam je često dan nezamisliv. Isključite brige, strahove, vjerovanja i istine. Stvorite vrijeme koje će biti samo vaše. Vrijeme za vas i vašu djecu. Bez velikih očekivanja, bez moranja, bez potrebe za postignućima. Odite u prirodu, gdje nećete doći u napast da pobjegnete u sigurnu iluziju virtualnog svijeta kada postane dosadno, a postat će. Gledajte, slušajte, naučite biti frustrirani zajedno sa svojom djecom. I neka vam u početku bude teško, budite umorni, budite razočarani, nesposobni, zbunjeni. Sve su to znaci da se budite iz virtualnog sna, iz osjećaja dužnosti, moranja i krivnje. U početku će vam vjerojatno biti naporno. Neka bude.

Osvijestite da napor nije toliko strašan kao što ste navikli vjerovati. Otvorite se iskustvu neugode. U redu je da vam je neugodno. Nema ničega neprirodnog u tome. Neugoda dolazi i prolazi, baš kao i ugoda.

Pustite neka vam organizam prirodnim tempom skida sloj po sloj stresa i nepotrebnih briga. Osvijestite svoje roditeljske pogreške. Ako imate potrebu, ispričajte se djeci zbog njih. Budite tužni. Jako je važno da vas djeca vide da ste tužni. Na taj ćete im način dati prekrasan poklon za cijeli život, a to je poruka da je u redu i jako važno odtugovati raznorazne gubitke u životu. Tako se ide dalje, tako se živi život, suprotno sveprisutnom potiskivanju i gutanju naše boli i tuge. Zato budite tužni jer ćete tako postajati autentični i djeca će to znati prepoznati. Slušajte ih, upoznajte se. Naučit ćete puno o svojoj djeci. Naučit ćete puno o sebi od razgovora s njima. Naučit ćete puno o sebi prateći svoje reakcije. Budite odrasli, oni koji imaju iskustvo, no vjerujte i djetetu, onome koje ima neusporedivo veći potencijal za autentičnost jer je bliže izvoru. Kada stanete, kada prestanete propovijedati, odgajati i pametovati, otkrit ćete čaroliju roditeljstva. Otkrit ćete što znači osobni govor, kakav je uopće ton vašeg iskrenog glasa. Otkrit ćete koliko može biti ugodna ta nesigurnost prisutnosti.

Otkrit ćete da je odnos igralište života. Igralište na kojemu se spontano razvija povjerenje u svoju djecu.

Odnos je, bez sumnje, najbolji odgojni priručnik koji možete konzumirati kako biste otkrili i stvorili svoje načine na putu ka pomaganju svome djetetu da odraste u zadovoljnu i zdravu osobu. Odnos je, na tom planu, najumjetničkiji odgojni izričaj i najkreativnija i najfascinantnija vještina postojanja.