21 KAO POLA SMISLA ŽIVOTA

Istrčala je 21 kilometar?

Ha, ha, dobra ti je fora.

Čekaj, kako misliš da me ne zajebavaš?

Ona, 21 kilometar?!

Za koliko dana?

Odjednom, i to za malo ispod dva sata?

Ozbiljno? Stvarno me ne zajebavaš?

Koji joj je kurac? Jel pukla? Ima li ičega dosadnijeg u svemiru od trčanja dva sata?

I to 21 kilometar?!?

Pa to je i autom daleko.

Jel to neki njezin propušteni adolescentski tik? Zar joj nitko nije rekao da u tim godinama nikada neće pobjediti utrku?

Išla je u školu trčanja?

Sada me stvarno zajebavaš.

Kakva kurčeva škola trčanja?! Pa tko još ne zna trčati?

Nije naglasak na učenju kako da trčiš nego kako da od kauča dođeš u 6 mjeseci do istrčanog polumaratona?!?

Zvuči mi potpuno, potpuno suludo.

Koja bi nekome mogla biti motivacija za to nakon navršene tridesete godine?

Postignuće, proces, pokretanje svoga tijela?

Ma jedi govna, pederu.

Mene si našao zajebavati.

Pa nema manje sportski nastrojene osobe u cijeloj našoj firmi od nje.

I baš ona da je odlučila trčati kurčeve polumaratone?!

Da, baš.

***

(nekoliko mjeseci kasnije, na dan njezine prve polumaratonske utrke, nevoljko podržavanje kolegice u onome što joj je važno)

Da me jebeš, nisam mogao niti sanjati da ima toliko budala u ovom gradu.

Samo dvije tisuće, kako to misliš samo dvije tisuće?!

Dvadeset tisuća u Ljubljani??!?!??!

Dvadeset tisuća u Ljubljani?!?!??!?

Opet me jebeš.

Pogledaj ti to, kakva luda sekta. Svi nešto nabrijani, nervozni, ludi, kao da će nešto osvojiti danas.

Svi dobivaju medalju? Kakve su to jebene pizdarije? Zašto bi svi dobili medalju?

Zasluženo? Kako može biti zasluženo ako uđeš u cilj sat ili dva kasnije nakon što prođe

pobjednik? Ne vidim nikakve zasluge u tome, zajebi ti to.

Ma kakav kurčevi trud. Svaka baba može u 6 mjeseci pripremiti polumaraton.

Stvarno ima i baba koje trče polumaraton?!?!?!?!? Ma odite svi u tri pičke materine lude.

Kako misliš bi li ja to mogao? Kakvo je to sada pitanje?

Pa naravno da bi mogao kada bi htio. Samo, zašto bi to itko htio?!

Iz inata, da dokažeš da nisam samo jak na riječima? Ma zajebavaš se, zar ne?

Ne?

Stvarno misliš da bi ja tu mogao trčarati po gradu u tajicama kao neki pederčić?

Misliš da ne bi?

Ne znaš ti tko sam ja?!

Naravno da bih mogao.

Ako može ova tako smotana i nerođena za sport, kako onda ja ne bih mogao?

Izazivaš me?

Da upišem školu trčanja?

Sada stvarno pretjeruješ.

Stvarno ne vjeruješ da bi ja to mogao?

Dokazat ću ja tebi pa makar se morao srozati tako nisko.

Ti ćeš meni da ja to ne bi nikada mogao.

Nikada ne postoji u mojem riječniku! Jesi razumio?!?

***

(nekoliko mjeseci kasnije, intimna razmišljanja našeg glavnog junaka, nakon odrađenih nekoliko tjedana treninga u školi trčanja)

Danas smo prvi puta trčali 10 minuta u komadu!

Kako je to samo bio jeben osjećaj. Mislio sam da nema šanse da izdržim. 10 minuta u komadu! Pa to je tako puno vremena. Bez hodanja, bez stajanja, samo trčanje. Kako ti ljudi trče te maratone?! Kako je ona uspjela trčati dva sata bez stajanja?

Pa to je... koliko je to... deset, dvadeset puta više nego ono što sam sada istrčao. U jebote?!

Dobro je da onaj majmun nije kraj mene i čita mi misli. Požderao bi me od ismijavanja kada bi me vidio sada. Točno si mogu zamisliti njegov cerek i ono njegovo "jesam ti rekao da ne možeš". On će meni da ne mogu. Ma nek se napuši.

Iako, moram priznati da sada barem malo više cijenim njezino postignuće. Jebote, 21 kilometar. Koliko smo mi ono prešli danas?

Koliko je ono rekao trener? Kilometar i pol? A u pičku materinu pa to je skoro dvadeset puta manje od polumaratona.

Nema šanse da ja to izdržim.

Koji sam se kurac morao kurčiti pred onim idiotom.

Pati sada, kurvo, kad si glup.

***

(nekoliko mjeseci kasnije, na dan posljednje dužine prije treninga)

18 kilometara! Ako ovo danas nekako preživim, spreman sam za utrku za nekoliko tjedana.

Iskreno, ne znam više koje mi je čudo veće. To što sam prestao žderati hranu i smršavio nekoliko kilograma, ili to što sam, osjećajući da mi smeta dok trčim, spontano odlučio da prestanem pušiti?

Ma sve je to goli kurac naspram činjenice da sam još uvijek tu, nakon toliko mjeseci i tako polaganog procesa.

Tek sada vidim kako su me polako navukli. Mic po mic, taman da nije previše. Počelo je s onim 2, 3 minute pa malo hodanja pa opet 2, 3 minute trčanja. Tko to ne može. Pa su te dvije tri minute postale 4-5 minuta trčanja, pa opet hodanje, pa opet dvije tri serije od 4-5 minuta. Pa smo stigli do 10 minuta u komadu pa su izbacili hodanje. 5 kilometara! 7, 10, 12, 14, 16 i sada 18!

Nisam se ni okrenuo, a već sam tu, zajeban i ovisan.

Taj neki osjećaj da ti se neki kurac događa u životu. Znaš ono, sorry ne mogu danas na cugu, imam trening. Kakav trening? Pa trening trčanja.

Da, da, znam, nećeš vjerovati, da, stvarno je nevjerojatno, ali ja idem u školu trčanja i spremam se za polumaraton.

Da, je, 21 kilometar, da, da, i autom je to daleko.

Jesam, priznajem, totalno sam odljepio jer trčim, ne ubijam se toliko u alkoholu i ne pušim.

Valjda mi nisu ništa podvalili u pivo na prvim treninzima.

Sada znam da nema šanse da im objasniš. Ne možeš nekome objasniti sav ushit, strahove, uzbuđenja, nadanje i iščekivanja. Ne možeš nekome objasniti kakav je osjećaj popiti pivo nakon treninga. Da tisuću puta lakše klizne nego u zadimljenim kafićima petkom navečer.

A posebno ono što nitko ne može i ne želi prihvatiti, da petkom navečer zbog treninga ranije idem doma.

Nikada im neću priznati da se neusporedivo bolje osjećam subotom ujutro na nasipu nego u tim smrdljivim rupama gdje pijani glumimo da smo face jer možemo puno popiti.

Jebeš taj truleš i tu ustajalost.

***

(5 sati ujutro, na dan utrke)

Ok, to je to. Došao je i taj dan. Utrka.

Da provjerim još jednom... majica, ok, tu je, broj, ziherice, čarape, tenisice, sat... sve je tu.

Čekaj, nešto fali. A-ha, kratke hlače. A u pizdu materinu, skoro sam zaboravio kratke hlače.

A pet puta sam provjerio.

Tko će sada dočekati 10 ujutro kada je start.

Možda bi bilo bolje da spavam, da ne potrošim energiju zbog nespavanja. Ma tko bi sada mogao zaspati.

A i moram na wc, isprazniti napetost iz crijeva.

***

(nekoliko minuta kasnije)

Jebote, koji me sad kurac tjera na wc pa prije par minuta sam kenjao.

***

(još nekoliko desetaka minuta kasnije, ponovno sjedeći na wc školjci)

Ma samo da istrčim. Da dobijem tu medalju oko vrata. Ma ako uspijem, zakucat ću je nasred zida u dnevnoj sobi i usmjeriti najjači reflektor u nju da me podsjeća na ovo postignuće.

Uf, ne znam, mogu li ja to?

Ma dobro je, smiri se, nisi sam u ovome. Imaš svoju ekipu iz škole trčanja, imaš trenera koji će trčati s vama. Sjećaš se kako vam je rekao da svi vi to možete?

Je li pod tim svi mislio i na mene?

Ili je samo bio ljubazan?

Ma mora da nije htio mene izdvojiti.

Ne mogu ja to. Jedno je bilo na škrge preživjeti onih 18, no nakon toga još 3 kilometra i onih 100 metara?! Jebem ti mater engleska kraljico, koji si kurac morala drkati s tih dodatnih 200 mjetara da ti cilj maratona bude pod prozorom? Ako zapnem na tih zadnjih 100 metara...

Ma mogu ja to. Ako mogu 4 puta kenjati u sat vremena, valjda mogu i istrčati jebeni polumaraton.

***

(pola sata prije starta, na zagrijavanju s ekipom)

Samo se smješkaj, vidiš da se i oni samo smješkaju. Sve je u redu. Ništa se strašno ne događa. Ako mogu oni, valjda onda možeš i ti.

Jebote, koja je herojka ova moja iz ureda. Koliko je ta već polumaratona istrčala, a sada se sprema za maraton?! Jebo me pas ak ta nije svemirka.

Ok. Pogledaj trenera. Vidi ga kako je opušten. Ma jebe se njemu. Njemu će ovo biti tko zna koja utkra u životu. Lako tak... uf moram hitno na wc.

Koji kurac više hoće van iz mene?!

***

(5 minuta prije početka utrke, u gužvi na startu)

Samo diši, samo diši. Sve je u redu. Da. To je to. Vidi onog majmuna tamo u publici. Koji mi kurac mašeš sada?! Zar me nisi dovoljno zajebao što si me nagovorio na ovo. Kako ću ovo preživjeti? Mora da se ovako žene osjećaju tijekom poroda. To je to, siguran sam, to je ta napetost, nepodnošljiva i strašna. Ajde pićkice, prestani cmizdriti.

Za ovo si se spremao. Za ovo si ginuo tih 6 mjeseci. Nije tako strašno zar ne? Ma samo da krene, da se maknem iz ove gužve. Ne mogu više ovo podnijeti. Tako smo stisnuti, a svi oko mene su tako opušteni i sretni.

Kao da su na maturalcu, a ne na utrci. Halo ljudi, ajmo malo solidarnosti, malo brige na ta lica.

Svi su opušteni, samo ja paničarim.

Ma mogu ja to. Mogu kurac. Samo da krene. A što ako ne uspijem. Da, pa zato je ovaj i došao. Da mi se smije tamo negdje na pola puta kada budem odustavši umirao uz cestu.

Znao sam. To mu je i bio cilj. Da me zajebe i doživotno ismijava.

Evo, tamo neki lik na početku kolone drži neki kurčevi govor. Ma daj prestani više srati i puštaj nas da trčimo.

Jel to bio pištolj?! Nisam siguran. Nekako je bilo jako tiho. Mora da je tako bilo jer sam tako

daleko od prvih redova. Ma je, bio je, pokrenula se rulja ispred mene.

U jebote, krenulo je. A u pičku materinu!

Maaaaamaaaaamaaaaa.....

***

(nekoliko minuta kasnije)

Još uvijek hodamo, polagano se približavajući startnoj liniji. Ajde više da ovo krene.

Bože pomagaj, srce će mi stati. Čekaj, pa ja ne vjerujem u boga. Ili vjerujem?! Nisam više siguran u ovom trenutku.

Maaaamaaaaaaa......

Evo je, konačno ciljna ravnina.

Mogu ja to, ne mogu. Nema šanse. Evo prelazim start, krećeeeeeeeeem....

***

Jebenih 21 kilometar.

I 98 metara.