SAMO ŠUTI I BUDI LIJEPA!

Nema sumnje da u ovom svijetu muškarci stare bolje. Opće je to prihvaćena činjenica koju samo rijetke žene dovode u pitanje. To je jednostavno tako po prirodi, ako želimo biti objektivni.

Kažu da se u psihoterapijskom svijetu automatski vjeruje fenomenu muške sijede kose. Nije važno kakve su ti postavke, no kada imaš sijedu kosu, tvoj vizualni identitet zrači mudrošću. To je tako i to tako mora biti.

Pitam se, u ovo za mene nježno, polagano i sunčano jutro, uz podlogu kontemplativno ugodnog jazz albuma "Last Dance" Keitha Jarrretta i Charlie Hadena, koji daje pomirljivo-nefrustrirajuću notu ovom tekstu (ciljano sam izabrao ovakvu muziku da bi uopće mogao podnijeti težinu ove priče), što bi bilo kada bi to bio samo još jedan od onih nepošteno nametnutih svjetonazorskh diktata svijeta u kojemu živimo, koji se, s vremena na vrijeme, usude omalovažiti samo rijetke (opravdano iziritirane, neopravdano etiketirane da su fanatično naporne)?

Što ako je istina, a iz mojeg jutarnjeg kuta gledanja, tako je izvjesno da je, da muškarci uopće ne stare tjelesno sporije. Oni, tj. mi, starimo sporije samo u smislu društvenog statusa. Navikli smo, oku je to ugodna, srcu draga kolektivna hipnoza svakog muškarca, koja nam stvara tu malu slatku laž ugode da je tako. Otisci i utisci vremena na licu muškarca odraz su osobnosti i već spomenute mudrosti. Tetovaže vremena na licu žene nedostatak su i zato žena umire dva puta. Za razliku od muškaraca, njezina prva smrt je trenutak kada umre njezina ljepota.

Kako to kaže Naomi Wolf u knjizi "Mit o ljepoti", da je glavna funkcija muškarca uljepšavanje, a da je adolescencija i za muškarca shvaćena kao vrhunac muške vrijednosti, sredovječni, prirodni muškarac izgledao bi šokantno loše.

I dalje je to teško prihvatiti? Malo iritira? Nije to baš tako, zar ne? Ili samo je, a mi smo navikli, jer nikada nije niti bilo drugačije.

Natoč ženskim pobunama i revolucijama, zbližavanju svijeta i virtualnom umrežavanju,

neke su stvari toliko duboko usađene u društvo da svaki pokušaj borbe protiv njih izaziva ljutnju većine.

Jedna od tih dogmatičnih tema je ženska ljepota.

Sustav kasti koji se temelji na "ljepoti" brani se kao da proizlazi iz vječne istine. Čini se da takvim stavovima nisu imuni čak ni oni koji ne pristupaju svijetu s tom vrstom kategoričke vjere u bilo što drugo. I dok je u posljednjih stotinjak godina većina područja misli doživjela preobrazbu shvaćanja da su istine relativne, a percepcije subjektivne, naprosto fascinira da se ispravnost i trajnost sustava "ljepote" uzimaju zdravo za gotovo. A to čine čak i pioniri raznoraznih pobuna kao što su ljudskopravaši, kvantni fizičari, raznorazni ateisti, cinici, revolucionari i ismijavači raznoraznih arhaičnih mitova u koje ljudi na svoju štetu slijepo vjeruju...

Obredi tog dogmatski prihvaćenog mita o ljepoti postaju moderni religijski kult.

No,"naša nova religija", kazuje povjesničarka Roberta Pollack Seid, opisujući histeriju zbog težine, "ne nudi spasenje, nego stalno eskalirajući ciklus grijeha i prolazno iskupljenje".

Ne radi se ovdje o doslovnom oponašanju tradicionalnih religijskih kultova, nego o funkcionalnoj zamjeni kako bi show(inizam) mogao nesmetano teći dalje.

Slabljenjem prijašnjeg vjeroskog autoriteta (pri tome svakako mislim na širu sliku od ove naše male turbofolk katoličke palanke) i pojavom novih seksualnih sloboda, oslabila je i karika kontrole nad životom žena. Da bi svijet, takav kakav je, maskulino egotripičan, mogao nastaviti svoje kurčenje, bilo je potrebno ojačati najslabiju kariku.

Ideal ljepote savršeno je odgovorio potražnji, održavajući tako višetisućljetnu nejednakost moći.

Obredi ljepote vrtoglavi su spoj motiva i metafora različitih kultova i religija. U usporedbi s drugim religijama i pripadajućim im zastarjelicama, pojava kulta ljepote neusporedivo vitalnije i bolje reagira na promjenjive duhovne potrebe svojih vjernika.

Ženski časopisi su nova evanđelja tog mita o ljepoti prenoseći radosnu vijest ženama. Dok god postoje šminke, skupa odjeća i obuća, dijete, bjesomučne tjelovježbe, plastične operacije i ostali imperativi ljepote, ženina ljepota i mladost više ne moraju umrijeti tako rano. Taj prvi ženin život danas je produžen do nevjerojatnih razmjera sve više se približavajući izjednačavanju prve (dakle smrti njezine ljepote) i druge, konačne ženine smrti (tj. fizičke smrti).

Istovremeno bole i fasciniraju sličnosti i paralele koje je moguće povući između, primjerice, katoličanstva, i kulta o ljepoti. I dok Vatikan propagira da postoji nešto što se zove Bog, preko kojega se postiže vječni život i da je to nešto što bi vjernici trebali postići odričući se od svjetovnih dobara i ponizno slijedeći upute odgovornih (čiji se autoritet temelji na pravu na primat Svete Stolice?!), Kult o ljepoti uči nas da postoji nešto sveto što se zove ljepota i da bi je žene trebale nastojati postići. Obje su institucije zdrave, žive od desetina svojih vjernica i nijedna ne oprašta osobama i hereticima koji se nisu pokajali. U oba se slučaja ideologija uči od koljevke, a neupitna i dogmatska vjera sljedbenica presudna je da bi ideologija opstala.

Sama srž te novoustanovljene ideologije, kojoj izvor možemo pronaći u pristupu ženi srednjovjekovnog kršćanstva, nadograđena je eklektičnom modernošću elemenata suvremenijih kršćanskih izričaja. Tu možemo prepoznati luteranski stav o izabranosti (manekenke su Odabrane, a ostale žene su Proklete tj. nespašene), anglikansku prilagodbu zahtjevima potrošačke kulture (žene mogu težiti nebesima kroz unosna dobra djela) ili ortodoksno židovstvo opsesivne čistoće (temeljno i mukotrpno tumačenje nekoliko stotina zakona s uputama što jesti, što odijenuti, kako i kada njegovati tijelo). I sve to pošteno naplaćeno i marketinški izmanipulirano od pripadajuće industrije.

I baš ovi posljednji uložili su maksimum truda da se ova situacija ni na koji način ne spominje kao problem i da se samu ženu maksimalno uvjeri da je to zapravo njezin izbor, razvoj njezine moći, slobode i emancipacije. Poput te neke kolektivne halucinacije koju sve žene mogu vidjeti, no nitko je ne smije spomenuti jer će biti ismijane, proklete i odbačene.

O čemu bi se tu moglo raditi?

Problem nastaje s nedostatkom ženske krivnje i manje vrijednosti, a to su posljedice slabljenja vjerskih ograničenja na seksualno ponašanje žena te izostanka moralnih imperativa tradicionalnih obitelji koje su se počele raspadati.

Kao posljedica pojavljuje se opasnost da žene počnu posvećivati pažnju svojoj pomirljivoj, kolektivističkoj ženskoj tradiciji, što bi moglo rezultirati trajnim društvenim promjenama. Suosjećanje bi se moglo prepoznati kao snažna i poželjna alternativa hijerarhiji, tradicionalno žensko poštovanje ljudskog života moglo bi ozbiljno oštetiti ekonomiju temeljenu na militarizmu i tržišnom izrabljivanju ljudi. Čak bi i seksualnost, daleko od kršćanske grešnosti na jednom i pornografskog omalovažavanja na drugom ekstremu, mogla biti od žena definirana kao dokaz svetosti tijela.

Obredi ljepote su stoga logičan slijed s ključnom ulogom da omoguće nesmetano funkcioniranje vitalnih funkcija današnjeg svijeta.

A bolje kontrole od unutarnjeg nadzora, ugrađenog u žene, nema.

Moraš biti lijepa. Vrijediš samo ako si lijepa. Ono što jesi ispod te mask(ar)e, ružno je, nedovoljno dobro i odbojno. Pogledaj te bore, pogledaj te nesavršenosti, taj višak kilograma (mast, mast, mast, prokleta mast!!!), neproporcionalne obline, premale sise, prevelike sise, nedovoljno smiješka, podočnjake, vene na nogama, neravan nos, prevelik nos, previše dlaka, sijedu kosu, izrast, neoblikovane nokte, neatraktivnu frizuru, ukupan dojam koji ne asocira na trinaestogodišnjakinju...

Poruka je jasna i seže još od početaka, još tamo od Adama i Eve.

Žena je drugotna. Žena nije od Boga nego od muškarca i njegova rebra. Zato žena i mora toliko ovisiti o muškarcu i njegovoj procijeni njezinog izgleda. Mora se truditi da ga zadovolji. Njega, svog sekundarnog boga.

Jer, drugorazredno žensko tijelo uvijek je nedovršeno i treba ga usavršiti na načine koje su stvorili muškraci. Kroz dotjerivanje i uljepšavanje pokušava se sakriti ta činjenica, pokušava se uništiti to prvotno prirodno stanje ružnoće ženskog tijela.

Ono što je u dominantno kršćansko-židovskom svijetu bila mrlja bivanja ženom, sada je to mrlja bivanja ružnom ženom.

Poruka je jasna: ne smiješ biti zadovoljna svojim izgledom!!!! NIKADA!

Kako to izgleda u praksi? Trećina današnjeg stanovništva pati od pretilosti i to se jednako odnosi i na muškarce i na žene, no 95% osoba koje pohađaju programe za mršavljenje su žene.

Žene smatraju da imaju ozbiljan kad imaju 7 kg iznad nacionalnog prosjeka dok se kod muškaraca lampica zabrinutosti pali tek kada dosegnu 18 kg iznad prosjeka. A ironično je da više žena nego muškaraca nalikuje kulturno nametnutom idealu jer se, izvjesno je, neusporedivo više trude.

No ne radi se ovdje o debljini, jer Obredi ljepote jednako opterećuju i mršave i debele. Radi se o tom snažnom i dubokom ideološkom doživljaju da je ženino tijelo pogrešno.

Biti žena, znači biti tjelesno oštećena.

I dok reklame za muškarce, kada je riječ o proizvodima za tijelo, funkcioniraju da svoju uspješnost postižu tako da laskaju muškarčevu stavu prema vlastitom tijelu, reklame za žene pažnju privlače krivnjom. Što snažniji osjećaj krivnje izazovu, to je reklama uspješnija.

Ti si kriva kako izgledaš. u tvojim je rukama odgovornost da ispraviš svoje neminovne prirodne nedostatke. Da ih sakriješ, naglasiš prednosti, da se uklopiš, svidiš.

Krivnja jednako pali i kod religioznih vjernika kao i kod vjernica Kulta ljepote. Vjernik koji se ne osjeća krivim nema neke prevelike potrebe da novčano podržava Crkvu; od žene koja se ne osjeća oštećeno ne može se očekivati da će potrošiti novac da se "popravi".

I dok je nekada glavni izvor krivnje za žene dolazio iz sektora zabrane seksualnosti, koja je zajedničkim snagama seksualnih revolucija i potrošačke kulture izgubila na snazi, pronađen je novi još nezagađeni izvor. Nije trebalo otići daleko pa se s druge biološke potrebe (potreba za razmnožavanjem) prešlo na prvu (potreba za opstankom).

Hrana!

Imamo tako s odnosom prema hrani gotovo identičan scenarij, kao što je nekada bila priča sa seksualnošću. Želja, iskušenje, predaja, strah da će drugi "vidjeti", očajnički pokušaji da se "dokazi" uklone s tijela i konačno, gađenje prema sebi.

I kao što je nekada muškarca seksualna požuda dovodila u iskušenje, no žene su se definirale kao njezino zlo utjelovljenje, tako i u slučaju hrane, iako su muškarci ti koji imaju apetit i debljaju se, žene su te čiji su oralni apetiti društveno utjelovljenje sramote.

Važno je osvijestiti da je na ovakvu prisilu i retoriku jedan poprilično velik broj žena dobrovoljno pristao, ili se barem tako čini. Ovakav sustav daje iluziju nade da je moguće nešto učiniti i da žena zaista ima u svojim rukama mogućnost da se popravi, da zasluži svoju vrijednost ogromnim trudom i odricanjem. Ovakva strategija daje ženama mrvice pažnje i pohvala. Vidi se kako si lijepa. Jer, zna se, zar ne, ljepota je moć na koju nitko nije imun.

No po meni problem nije u uljepšavanju, korištenju šminke ili bilo kakvoj odluci da se svoje tijelo nekim kirurškim zahvatom prilagodi nekoj ideji ljepote. Problem je u samoj srži ideje da žena kao takva ne može valjati. Problem je u onom MORANJU, u prisili, osjećaju bezvrijednosti i skrivanju.

Tisućama godina zlostavljane, ismijavane, zanemarivane, zabranjivane, svakodnevno podsjećane na svoju drugost (pozdrav svećeniku Ivici Ragužu kojega su neopravdano napali kao seljačinu i kretena iako je čovjek samo izgovorio ono što službena ideologija njegove firme dvije tisuće godina dosljedno provodi, no i dalje se tu njegovu firmu štiti i poštuje kao moralna ustanova (?!?!?)), proglašavane glupima i manje vrijednima... potrebno je poprilično puno toga naučiti o dinamici traume i njezinim posljedicama. Potrebno je ozbiljno shvatiti mehanizme kako funkcioniraju roditeljska i društvena ideološka hipnotiziranja od najranijih nogu i što znači preuzeti značenja riječi koja u sebi sadrže ogromne količine rutiniziranih šovinističkih tumačenja.

Priča nije jednostavna i ma koliko bilo argumenata za i protiv ovako snažnih i po meni nevjerojatno važnih tumačenja, činjenica je da problem postoji i da je jako važno da se o njemu počne pričati i među ženama, a posebno i među muškarcima.

Važno je prepoznati manipulacije tržišta i bogaćenje na tuđoj nesreći, kao i funkciju koju to tržište radosno obavlja za cjelokupni društveni ustroj u kojemu su žene omalovažene, proglašene krivima i nedovoljnima.

I može se tu neki usputni muškarac koji ovo eventualno čita kurčiti kako su to sranja i kako su si žene same krive, ako je i pola ovoga uopće istina, a ne tek jeftina propaganda i preuveličavanje frustriranih feministkinja (čitaj lezbijki), za mene boljeg argumenta da smo zajebali od današnjeg muškog svijeta nasilja, ratova, nepoštivanja života, uništavanja planeta i bogaćenja preko tuđih leđa, nema. Ne znam kako će se ova teška priča razvijati, no ako igdje ima barem iole nade, onda se ona nalazi u od ovako umobolnih zatvora uma oslobođenim ženama.