JA GA VOLIM NA SVOJ NAČIN. GRAWE MARATON RULZ.

"Sišao sam s Mosta mladosti i počeo trčati."

Tako počinje moja trkačka priča od prije 3 godine. Tako počinje i ova priča, da tom toliko puta na ovom blogu spominjanom rečenicom učinim ovaj izvještaj o subotnjoj utrci što je više moguće subjektivnim, da me kasnije ne proglase patetičnim i u sukobu interesa.

Dakle, ovo je moj doživljaj, vi cinični i depresivni.

No prije neko nastavim hvalospjev ovoj za mene ( a i šire) jebeno organiziranoj utrci, osjećam moralnu dužnost da upozorim sve vas trkački neprosvijetljene da je ovo, nećete vjerovati, ipak još samo jedan moj zapis o trčanju. Ako i niste odustali nakon prve rečenice ovog teksta, pravi je trenutak da to učinite upravo sada. Budimo iskreni. Nema potrebe da nastavimo ovo obostrano mučenje. Svi ćemo se zbog toga osjećati neusporedivo ugodnije. Vi, jer nećete poslije patiti od ozlijeđenog očnog mišića zbog previše kolutanja, a ja, jer neću uzaludno rasipati nesvjesnu energiju sa željom da ne zvučim poput nekog fanatika koji opet između redaka emitira sublimne poruke kako je trčanje baš ono nešto pravo

super što će i vaš, kao što je moj, život učiniti boljim i zabavnijim na toliko nebrojivih nivoa.

Dobro? Pozdrav do neke druge netrkačke teme, a mi ostali nastavljamo u revijalnom tonu.

"A sada... sport i glazba..."- rekao bi nasnimljeni radijski voditelj, na što bi se nadovezala zarazna muzika... "ta ra ra ra ra ra rarara.... ["Happy music" u izvedbi James Last orchestra]"

Tko je barem jednom u devedesetima nedjelju poslijepodne proveo uz radio prijemnike prateći antologijske prijenose velikog derbija hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog velikana s višestoljetnom tradicijom Haška Građanskog, sjeća se tog uvodnog đingla.

A u subotu je baš taj đingl tako dobro odgovarao stvarnosti. Doduše, za komentatorskim pultom nije bio famozni splitski radijski reporter Edo Pezzi (jedino zabavnije od slušanja njegovog radijskog komentiranja utakmice, uvijek negdje na frekvenciji između srčanog udara i početka drugog stogodišnjeg rata, bilo je paralelno gledanje mutiranog TV prijenosa uz njegov radijski komentar; niđe veze!?). Nije tu bilo ni briljantnog, Kristijana Šivaka (koji je svojim prijašnjim brzopoteznim mikrofonskim uskočicama i podjebicama debelo nadišao razed Ede Pezzia i u onom transcendentalnom smislu pripada redu veličine akademika iskonske karizme Mate Miše), no zato je organizator na ovako važnoj utrci u voditeljsku vatru bacio mladu i u mikrofonskom svijetu neiskusnu Dolores Osvaldić (koliko znam, nije u rodu, broju ni u padežu s neprežaljenim argentinskim dinamovim trenerom Osvaldom Ardilesom), koja je mudrom strategijom preskočila obraćanje javnosti sve dok trkači nisu napustili startne pozicije, i glasnoprogovorila tek kasnije, dok se većina gušila u prašini nasipa, tako da je teško donijeti objektivnu ocijenu koliki je njezin šegrtski potencijal za ovu nakon Kikija vrlo zajebanu poziciju. Koliko je osobno poznajem s treninga, energetska vibra joj je na mjestu.

Sišao sam s Mosta mladosti dva puta ove subote i nastavio trčati prema cilju Grawe noćnog maratona. Utrka u organizaciji AK Sljemena & BRT-a podijeljena je na način da su oni koji su trčali jednu četvrtinu maratona jednom morali sići s Mosta mladosti kako bi po prašini nasipa(noj nedavnim novim predizbonim slojem pa je efekt bio dojmljiviji) otrčali u cilj utrke. Polumaratonci su se dva puta penjali na i spuštali s istog mosta, trifrtaljaši tri, a maratonci četiri puta, dok se oni koji su trčali desetinku maratona nisu zaslužili baviti prekomostovnim metaforama o svojim mladostima. A baš je na tom mladenačkom mostu bilo pravo vrijeme i mjesto za te životno-trkačke refleksije tipa "koji je meni kurac ovo trebalo" [ili, da me ne proglase rodno/spolno neosviještenim, u ženskoj verziji: "koja je meni pička ovo trebala"]. Misli su to na koje su prvenstvo uglavnom imali ovi trifrtaljaši i četvrtčetvrtinci maratona.

Ja sam, izabravši sigurnu strategiju, nakon dvogodišnjeg agonaniranja na tom mostu, izabrao iz izloga broj 3 polumaraton pa nije bilo većih drama, iako je čak i u ovom aranžmanu bilo mojih uspona i padova (Eugena de Rastignaca) u tempu na tih posljednjih nekoliko kilometara (što je moja klupska i utrčna sutrkačica Tamara doživjela kao moju ozbiljnu emocionalno-tjelesnu krizu, a ja više kao nesvjesno karakternu lijenost tipa "ne da mi se forsirati i zajebavati kada ionako nisam niti blizu onih početno-nadobudnih 01:45 h pa mi je ipak lakše ako trčim 5:20 nego 5:00 tih zadnjh dva kilomtra" i hoću li završiti 01:47 ili konačnih 01:47:53). Doduše, njezina ju je kolegijalnost možda koštala postolja. Žao mi je zbog toga i zahvalan sam na podršci.

Jer, nekako se nije ovu noć toliko radilo o tim toliko puta spominjanim PB-ovima, tempima i ostalim trkačkim sektarijama. Bilo je vruće, sparno, mračno, prašnjavo i štengasto (uz zaista fascinantne slučajne prolaznike u čije bih umove zaista volio ući (op.a. nešto kao u filmu "biti John Malkovich" kada raznorazni ljudi ulaze u njegov um, sve dok na kraju i sam J.M. ne uđe u svoj um; genijalno zar ne?") pa makar na nekoliko sekundi da shvatim kako razmišlja osoba kojoj u susret dolazi tisuću i pol ljudi s nekim svjetlećim zelenim narukvicama, blještavim oblacima i brojevima na majici, a da se ta osoba nema nikakve namjere maknuti s nasipa nego nastavlja svoje trčanje ili vožnju biciklom u suprotnom smjeru; da me jebeš ne kužim i oduševljen sam tim meni potpuno stranim meganarcističkim logičkim slijedom razmišljanja (neće mene tu par tisuća svemiraca iz suprotnog smjera zajebavati)). No zato je na Bundeku bilo preprejebeno. Ključna razlika u odnosu na prošlu godinu? Bend Cry Babies uživo i njihova odlična zvučna kulisa! Ako mi je zbog nečega žao da nisam trčao tri kruga, onda je bilo to da prođem kroz cilj dok bend u pozadini roka. Jer, njihova je muzika bila glasna, žestoka i krajnje plesna i ritmična. Ne sjećam se da sam čuo i jednu pjesmu iz njihova repertoara koja mi tu večer nije sjela. Čak i onih nekoliko koje bi inače proglasio neslušljivima, u njihovim su žestokim obradama dobile sasvim nove dimenzije. Uz takav bend, tu greške nije moglo biti.

Svijeće oko bundeka, poznata lica iz kluba na volonterskim pozicijama, odlična rasvijeta na malenom, drvenom mostiću (onaj na kojemu bi sve one krizne ekspresije"koji je meni ovo kurac/pička trebalo/la" pri posljednjem prelasku preko istog (čitaj: ulasku u ciljnu ravninu) nestajale), reflektori u boji usmjereni na okolnja stabla, sve te tisuće svjetlećih narukvica, impresivan dizajn medalje, kvalitetna dry fit majica, besplatno pivo, uhodana i sigurna garderoba pod uvjerljivom direktivom Gulina, ograđeni startno-ciljni prostor, fotografi, 442 crew na i ispod Mosta slobode sa svojim sada već tradicionalnim šljokičastim špalirom, odlična organizacija okrepne stanice kod klupica u samouvjerenoj i sigurnoj režiji Kosa, te onaj craft beer muzički festivalčić u dvorištu Močvare koji nam je došao kao dodatna ritmičko-muzička podrška...

zaista se bolje nije moglo ni poželjeti.

Svakako mi je važno da spomenem neke od meni važnih ljudi koji su trčali. Posebno se to odnosi na Ivana Lukinca i Darka Josipovića koji su prvi puta u životu trčali 31,5 km, na putu prema svom prvom maratonu, zajedno s Edvinom koji je tu već vrlo iskusan. Tamara je došla 40-ak sekundi prije mene, a Katja nekih minutu iza. Lijepo je bilo vidjeti na startu pregršt poznatih lica iz BRT-a. Ivan O., Ana, Kristina, Zdravko, Siniša, Veronika...

Jučer sam na fb-u vidio kako je sve počelo na jednoj kavi prije nešto više od dvije godine kada su Siniša i Janko s dva glasa za, nula protiv i nula suzdržanih, donijeli odluku da Zagrebu treba noćni maraton. Trčao sam sva tri i onaj prvi Perskindol je bio na nivou, kao i onaj pinkfloydovski prošlogodišnji Grawe.

No ovaj treći, do mjeseca i natrag, rasturio je.

Nadam se samo da će se uskoro nekada negdje dogoditi neka regionalna dodjela nagrada za oganizatore utrka kako bi vi Sljemenaši uzdignutih pesnica i ozarenog lica pokupili Oscare u kategorijama za najbolju utrku, scenarij, muziku, humor, efekte, redatelja, dizajn medalje i majice, maštovitost, vizualne efekte i sve glavne i sporedne uloge...

Jer, čitajući komentare odanih sudionika, već sada nemam sumnje da će se o ovoj večeri i utrci pričati.

Možda već i za koju godinu, pa da bude kao na onom famoznom koncertu benda The National, u KSET-u iz 2004. godine, na kojemu se okupilo 60-ak ljudi, a danas se pola Zagreba kune da su bili među njima, sada kada je bend postao svjetski poznatiji.

Jer, nakon ovakvog spektakla, šanse da se za godinu dana interes za ovu utrku ne udupla, nikakve su.