MOJ OMILJENI FILM

Dobro jutro! Tebi se obraćam! Da, baš tebi! Znaš li da je vrijeme?! Vrijeme je!!! Vrijeme je da prestaneš sa svojim sranjima, kuknjavom i okrivljavanjem drugih! Vrijeme je da počneš živjeti! Vrijeme je da konačno počneš misliti pozitivno! Da snažno zalupiš vratima prošlosti i odlučno kreneš prema naprijed, tamo, tamo daleko, od ovog depresivnog mulja. Stvarno je bilo dosta tog tvog valjanja u blatu. Vrijeme je, sada, baš sada, da se pokreneš. Da raširiš ruke i zagrliš svoj život!

Znam takve kao što si ti. Godinama čekaš neki znak, neko malo čudo, neko iskustvo koje će te promijeniti. Koje će te natjerati da se pokreneš. I uvijek je tu ista mantra u pozadini. Još ne. Nije to to što čekam. Nije dovoljno snažno, sigurno i stopostotno.

Ovo je taj trenutak. Izazivam te. I znam da mi ne vjeruješ, znam da ti zvuči naivno i nadobudno, ali baš sada, u ovom trenutku, sve se u tvojemu životu može promijeniti. Ovaj moj zapis znak je koji čekaš. Ovo je to čudo koje čak i tebe u svoj tvojoj tjelesnoj mlohavosti i emocionalnoj trulosti može pokrenuti na bolje. Ovo je izazov koji čekaš i da, toliko je jednostavno. Jednostavan, običan članak na jednom ne pretjerano popularnom blogu. Možeš li mi povjerovati? Možeš li povjerovati sebi da je ono što ti pišem istina? Tvoja istina?! Najveća od svih istina.

Na tebi je da se ustaneš i glasno i jasno kažeš svoje veliko DA životu. Da prihvatiš sreću, pozitivu i radost. Da odlučiš da ćeš živjeti slobodno, nadahnuto i sretno.

Da, to je taj trenutak. Ovo je prilika za tvoje novo rođenje, prilika nakon koje ništa više ne mora biti isto. Ništa! Nikada!

Dosta je bilo sanjanja tog tvog ružnog sna. Toliko je godina bačeno u vjetar na besmislene brige i lažne nade da će u budućnosti biti bolje.

Na tebi je da kažeš DA i prihvatiš svoj predivan život ili da zašutiš zauvijek svoje `ne`.

Koji je tvoj odgovor? Odgovor o kojemu će ovisiti cijeli tvoj život.

...

Toliko je jednostavno. Banalno, plitko, površno. A opet, ljudi svakodnevno slušaju ovu vrstu sranja i vjeruju u njih. Propovijednici bez iskustva blebeću svoje patetične poruke, a ljudi im vjeruju. Jer je nekada negdje netko rekao da je taj i taj jako važan i pametan. Da istinu zbori. Ponekad je dovoljna već i sama uloga ili titula. Ako si svećenik, propovjednik, učitelj, psihoterapeut, redovnik, liječnik, nutricionist, roditelj... može biti dovoljno da se tvoje riječi uzimaju s dozom poštovanja i povjerenja.

Alergičan sam na tu pozitivnu manipulaciju koja za posljedicu ima krivnju onih koji se ne uspijevaju odazvati na tako jednostavne pozive poput onog mojeg gore namjerno iskarikiranog. Pomišljam na svoj život kao i na živote ljudi koji se svakodnevno uče nositi s teškoćama koje im je život dodijelio. Sve te snažne posljedice trauma, zlostavljanja, zanemarivanja, ismijavanja, fizičkog kažnjavanja, etiketiranja, odbacivanja, zapovijedanja i tjeranja da budemo nešto što je suprotno našim najiskrenijim potrebama.

Moje je mišljenje da većina roditelja pojma nema koji kurac radi dok odgaja svoju djecu. Znam, nije to lijepo reći, o tome se ne priča, to je jedna od onih privatnih tajni s kojima poslušna i ranjavana djeca idu u grob. Znaš kako kažu mantre, bez poštovanja roditelja, nema sreće za djecu.

Film `Short Term 12` je jedan od onih koji ne šute. Film je to koji govori o stvarnom svijetu

koji nema nikakve veze s patetičnim pozivima na promjenu na početku ovog teksta.

Film je to koji je utemeljen na iskustvu scenarista i redatelja. Naime Destin Daniel Cretton radio je u ustanovi za zlostavljanu djecu i upravo to svoje iskustvo prenio je na film.

Prvotno je na tu temu snimio kraći film "Short Term 12", kojim je diplomirao na akademiji i za koji je pokupio nekoliko nagrada, da bi, kada je svojim prvim dugometražnim filmom

"I`m not a Hipster" skupio dovoljno novca, snimio i dugačak film `Short Term 12`.

Priča je to o mladim ljudima koji rade u ustanovi s maloljetnicima koje su roditelji zlostavljali. Boravak tih maloljetnika u ustanovi obično traje između godinu i tri godine.

Zahvaljujući svojoj tematici, film je nužno morao ostati u sjeni šireg interesa, iako nije da nije pokupio popriličan broj pohvala. Previše nas ova priča podsjeća na nas same, na tamne predjele naše duše, na sva ona mala i velika zadirkivanja iz djetinjstva, "udarce po guzi", zabrane i prisiljavanja da se ponašamo u skladu s očekivanjima. Previše je to stvarno da bismo se mogli opustiti i povjerovati mu. Važno je da se ta tema ne otvara previše. Svijet funkcionira na potiskivanju naših rana iz djetinjstva. Religije nas tjeraju da oprostimo, pozitivni psiholozi da zaboravimo. Ostali nas uče da su to sve samo naše dječje fantazije. Djeca su prazne ploče i nemoguće je da majčina nesreća nakon rođenja ili odlazak tate tijekom rastave, poneko fizičko nasilje u obitelji, suicid, rat ili seksualno uznemiravanje ostavljaju tako snažne tragove. Djeca su neiskusna i ne mogu ona to razumijeti. Čak i kada se radi o ozbiljnom zlostavljanju, kao što je slučaj u filmu.

Short Term pokazuje svu izgubljenost te djece. Nitko od zaposlenih, iako su poprilično mladi (radi se o mladim ljudima od oko 25 godina), ne tjera nikoga od njih da misle pozitivno. Da prihvate radost, sreću i strast života, jer će jedino tako zaboraviti na svoju bol.

Bila bi to najosobnija uvreda, ismijavanje njihove realne patnje i omalovažavanje posljedica trauma kroz koje su morali proći. Svakome tko se nalazi u blizini ove djece zna koliko su propovijednici sreće i odluke da se naprosto pokrenemo, jeftini manipulatori. Jedino kombinacija vremena, iskrene podrške i uvažavanja osobe s ljubavlju u jednadžbi, imaju u sebi potencijal za oporavak. I tu je polaganost ključna riječ. Proces je to koji u sebi ne uključuje izvjesnost uspjeha. Proces je to koji nije linearan, jednostavan i predvidljiv.

Proces je to koji je živ, kao što su žive i posljedice traumatičnih iskustava koje je naprosto nemoguće izbrisati, no može se naučiti živjeti s njima.

Ono što me najviše dotaklo u filmu su ti mladi ljudi koji se nalaze u ulogama mentora, radnih terapeuta i nadglednika unutar ustanove. Grace (Brie Larson) i njezin dečko Mason (John Gallagher Jr) ključne su figure i njihov pristup ranjenoj djeci fascinira. Koliko je njihova uloga važna najbolje se vidi u usporedbi s novopridošlim Nateom (Rami Malek) koji svakim svojim potezom pokazuje koliko je nepripremljen na svu izazovnost i kompleksnost posla kojim se počinje baviti. Vrlo brzo postaje jasno da su Grace i Mason i osobno involvirani u slične poteškoće s kojima se susreću i njihovi štićenici i to je ono što ih čini odličnima u vidu podrške i razumijevanja. I Grace i Mason mogu biti vodiči mlađima od sebe jer su i sami morali proći tim putem. Grace je na prvu distancirana, hladna i ozbiljna, no u odnosima s djecom jako uviđavna, iskrena i pravovremena. Njezina je osobna pozadina iskustvo seksualnog i fizičkog zlostavljanja od oca. Mason je, s druge strane, čista podrška i ljubav. Fasciniraju njegova opuštenost i povjerenje, njegova afirmacija života i razumijevanje te njegov kapacitet za slušanje i prilaženje drugima. Iako je njegov pristup životu pozitivan, nema to nikakve veze s propovjednicima sretnog razmišljanja. Njegova je priča utemeljena u posvojiteljima koji su mu dali podršku i ljubav zbog kojih je zahvalan i radostan da isto može dijeliti s onima kojima je to jako potrebno. U njegovom se nastupu osjeti autentičnost. Jednostavan je, iskren i zainteresiran.

Nije ovo film od velikih riječi. Više je ovdje stvar u tonu, u pogledima, dodirima. Odavno je manje-više sve izgovoreno i zapisano. Nema te rečenice koju ne možemo proglasiti klišejem (posebno u doba face_bučnog bjesomučnog šamaranja citatima), no u ovom filmu pojavljuju se one važne životne situacije koje te neke nekada velike i važne rečenice, zagađene pretjeranom konzumacijom, ponovno čine velikima i važnima. Trenutak, stvar intuicije, osjećaja. Nije važno što, nego kako. Nije važno tko, nego s kim.

U filmu je riječ o stvarnim pričama. Nema tu hollywoodskih superjunaka koji su herojski potisnuli svoju bol i sa osmjehom gledaju na svijet. Ovdje se radi o stvarnim životima i stvarnim posljedicama. Ovdje se radi o onima koji jednostavno ne mogu popušiti sretnu priču američkog sna. Jebiga, previše boli. Previše se duboko u psihu zavukao taj virus odbačenosti i zlostavljanja da bi se samo tako s malo mentalnog botoksa i silikona moglo sakriti razočaranje na njihovim licima.

Djeca su i ne mogu se praviti da je dobro. Jer nije. Ne može biti, ne nakon svih premlaćivanja i psihičkog zlostavljanja koje su pretrpjeli.

No ovaj film uči nas da je moguće suočiti se i onda kada se čini da je najbolnije. Ovaj film podsjeća koliko je važno imati nekoga na koga ćemo se osloniti, koliko je presudno i potrebno izraziti svoj bijes, očaj i tugu. Koliko je važno izbaciti te snažne emocionalne naboje van, kako bismo pronašli svoj pa makar i minimalan mir.

Znam, lakše je povjerovati da je dovoljno samo misliti pozitivno. No jednostavno, život je toliko kompleksniji, izazovniji i dublji od te jeftine retorike.

Ponekad su revolucije jako važne, no najčešće su polagane evolucije te koje su sposobne s vremenom pomaknuti i najveće planine, što ozbiljna zlostavljanja u djetinjstvu svakako jesu.

Za kraj, mogu samo reći da se potiho nadam kako ovaj film za mnoge ljude ima onaj potencijal čuda koje mnogi od nas čekaju da nas motivira za onaj važni, stidljivi i uplašeni prvi korak prema otvaranju i radu na svojim bolnim ranijim iskustvima koja su nas zakočila i zabranila.

Koja su nas učinila autentično ciničnima za sve one jeftine pokušaje da nas se natjera na sretno razmišljanje bez prorade bolnih iskustava.