RUKAVICA IZA ZOVA.

Stanje psihičke entropije ili unutrašnjeg nereda neugodno je i odbojno. Ako ne znamo kako urediti misli, pažnja nam se usmjerava na ono što je najproblematičnije u tom trenutku, na neku stvarnu ili zamišljenu bol, trenutno neraspoloženje ili dugotrajne frustracije. Prirodni je poriv čovjeka da učini sve što je u njegovoj moći da izbjegne to stanje. Najbrži, najdostupniji i najefikasniji lijek za smanjivanje te entropijske napetosti je TV. Cilj je ispuniti svoje misli bilo kakvim informacijama koje su trenutno dostupne kako bi se spriječilo okretanje pažnje prema unutra i razmišljanje o onom negativnom u nama. U usporedbi s drugim izvorima stimulacije, kao što su čitanje, razgovor s ljudima ili rad na hobiju, TV pruža stalne i lako dostupne informacije koje strukturiraju pažnju gledatelja, a da je pri tome uloženo vrlo malo psihičke energije.

Gledanjem TV-a osoba je sigurna od lutanja uma u smjeru uznemirujućih osobnih problema. Svi problemi i brige na ledu su i možemo se u miru prepustiti pasivnom primanju informacija koje nam netko servira, s naglaskom da sadržaj bude što je više moguće zabavan. Ne čudi stoga da je gotovo nemoguće napustiti tu naviku kada se ona nametne kao strategija prevladavanja psihičke entropije.

Na taj način mi ne kontroliramo psihičku energiju. Život odležan u atmosferi pritisnute tipke `pauza` našeg tijela, život definiran čekanjem, poniznošću, ne izgovaranjem svoga "ne", ne izgovaranjem svoga "da", savijanjem kičme i zatvaranjem prozora kada se pričaju škakljive teme, život (ne)proživljen ispred TV-a (red pornjave, red akcije, red horora), život je dosade, mentalne bljutavosti i osobne laži.

Ne znam radi li se o svjesnom ili o nesvjesnom porivu, no vrlo je česta pojava da je TV u domovima raznih ljudi upaljen manje, više stalno. I kada dolaze gosti s kojima ti nije neugodno i rado se družiš, kao i kada su u priči svečani ručkovi ili večere. TV je, poput kućnog ljubimca, uvijek tu negdje u pozadini, pa makar i mutiran, da svojim vizualnim bljeskovima podsjeti da je tu. A TV-u se uglavnom daje centralno mjesto u dnevnim sobama. Stavlja ga se na pijedestal stvarajući tako male obiteljske oltare s jasnim diktatom kome se treba posvetiti naša pažnja. TV se pali automatski kada se dolazi doma (posebno samci, da se ne osjećaju samo) jer samoća i tišina potencijalno vode psihičkoj entropiji i neugodi.

Netko će reći da je TV zastarjelica u današnjem svijetu i da je nova strategija izbjegavanja psihičke entropije internet sa svim svojim većim i manjim priručnim pomagalima. Sada više ne moramo biti doma da bismo uvijek i svugdje imali na raspolaganju svoju dozu tehnološkog antidepresiva. Dovoljno je da gurnemo ruku u džep ili torbicu i nastupa mir. "Tko zna možda na me čeka neki drugi svijet" pjeva Josipa Lisac u svojem svevremenom hitu "O jednoj mladosti". Ne sumnjam da nije misilia na ovaj virtualni, zatupljujući, hipno izbjegavač stvarnosti. A čini se da je upravo ta njezina rečenica iz refrena najsnažniji nesvjesni poriv u glavama svakoga od nas kada bježimo svojim mobitelima, tabletima i laptopima kako bismo popustili pritisak te napetosti neznanja kako da se nosimo u vanjskom (čitaj: tjelesno neuravnoteženom) svijetu.

Ono što najviše rastužuje je činjenica da te aktivnosti zapravo nisu same po sebi ugodne. Otupljuju nam neugodu, no ne stvaraju automatski ugodu. U svijetu u kojemu je užitak komercijalno jako isplativ i stoga visoko pozicioniran na društvenoj nesvjesnoj porivnoj ljestvici težnji, ironično je i paradoksalno da uz toliko dostupne razonode, mi nikako ne uspijevamo istu pretvoriti u ugodu. Dosađujemo se, spavamo, zombijamo. Iako okruženi upravo ogromnim spektrom različitih rekreacijskih pomagala i mogućnosti, većina se dosađuje i frustrira. Jer, tajna je u tome da onaj tko ne može kontrolirati svoju psihičku energiju, ne može ni učiti ni doista uživati. A gledanje TV-a i neprestano praćenje vijesti i poruka na društvenim mrežama bez sumnje nije kontrola naše psihičke enegije nego bjesomučno rasipavanje iste.

Ima li rješenja za ovu sve naporniju tehnološku bljutavost? Važno je pri tome naglasiti da nije problem u tehnologiji i svim blagodatima i opasnostima koje ona nudi nego u našem korištenju iste, uz osvještavanje o njezinom visokom ovisničkom potencijalu i tom svojevrsnom prividnom prečacu za izbjegavanje psihičke entropije.

Alternativa tehnološkoj pasivi je upravo u ugodi. Ugoda bi, u igri riječi primjenjivoj na današnji svijet, u odnosu na brzopotezni i sveprisutni užitak, mogla biti integralna hrana naspram rafiniranih, umjetno stvorenih i osiromašenih prehrambenih namirnica.

Tužno je da većina ljudi još uvijek nije svjesna neograničenog potencijala koje naše tijelo nudi za postizanje ugode i iskustva očaravajuće obuzetosti. Otupljena i neiskorištena osjetila daju nam kaotične informacije koje nas onda tjeraju na izbjegavajuće, tehnološke ovisnosti. Krug je zatvoren, osjećamo se bljutavo i ne vidimo smisla ni izlaza. Netrenirano tijelo tromo je i nespretno, mučeno i vučeno poput vreče sala i kostiju po sivim gradskim ulicama. Neosjetljivo oko ne vidi ljepotu jer je tupo i neupaljeno.

Gledamo na način da vidimo samo ono što očekujemo vidjeti u svojim mentalnim svjetonazoriskim sustavima, ili koristimo oči tek kao kabel kojom se spajamo u virtualni svijet. Uho koje nije nikada izloženo slušanju kvalitetnije, zahtjevnije glazbe naviklo se je na buku nemajući ideju da ispod te dernjave postoji milijardu milijona zvučnih ugoda. Uho koje svakodnevno trpi buku automobila u gradu ne sjeća se atmosfere tišine i očaravajućih zvukova prirode. Grubo nepce isforsirano preprisutnim umjetnim šećerima i prejakim kemijski pojačanim začinima nije više sposobno prepoznati okus autentične hrane. Sjećam se iskustva kada sam prvi puta jeo knedle sa šljivama bez šećera kako sam se oduševio stvarnim okusom šljive i njezinom sasvim zadovoljavajućom slatkoćom koju mi je prije šećer ubijao. Njuh naučen na intenzivne umjetno stvorene mirisne manipulacije i smog grada zaboravlja usmjeriti pažnju na svijet prirodnih mirisa.

Sve te atrofije tjelesnih funkcija rezultiraju rapidnim padom kvalitete života. Donje granice izdržljivosti svakodnevno se pomiču i tako sve do točke živog blata depresije iz kojeg nema izlaza. Upravo zato je važno da preuzmemo kontrolu nad onim što tijelo može napraviti i naučimo stvarati red među svojim tjelesnim senzacijama, kako bi ta psihička entropija polako prerasla u osjećaj ugodne harmonije u svijesti.

Ljudsko je tijelo sposobno za stotine različitih funkcija, među kojima su gledanje, slušanje, dodirivanje, trčanje, plivanje, bacanje, hvatanje, penjanje po planinama, spuštanje u spilje i druge, a svaka od tih aktivnosti može stvoriti uvjete za stanje očaravajuće obuzetosti.

Ljudi koji su konačno popustili napornom ponavljanju svojih poznanika kako im je neopisivo dobro u školi trčanja i kako su jako sretni i ponosni na svoj prvi istrčani polumaraton, pristupanjem trkačkoj grupi pod vodstvom trenera vrlo brzo doživljavaju aktivnost očaravajuće obuzetosti. U čemu je tajna? Trkačke škole odvijaju se u društveno osmišljenoj, prema cilju usmjerenoj okolini, s pravilima koja postavljaju izazove i zahtijevaju vještinu. Kako se polagano udaljavate od svoje nulte točke (čitaj kauča) i svaki tjedan pomičete svoja trkačka postignuća (od prvog treninga i svega nekoliko serija od nekoliko minuta u komadu pa sve do 5 km, 10 km, 15 km i tako do cilja utrke na 21 km), trčanje postaje izvor složenih povratnih informacija i tako dodatno osnažuje vašu samosvijest.

I dok mnogi vjeruju da iskustva očaravajuće obuzetosti postižu samo vrhunski sportaši, bezbroj primjera nas uči da to nije tako. Svaki početnik vrlo brzo otkriva da će puno više uživati u svom istrčanom polumaratonu i u vremeno od 2 sata i 30 minuta, nego li što će ga oduševiti eventualno rušenje najbržih trkača svjetskog rekorda u toj disciplini koji trenutno glasi 58:23. Jer, svaka osoba, bez obzira na kondiciju, može se uzdignuti još malo, ići malo brže i postati malo snažnija. Jednostavno rečeno, svima je dostupan užitak u nadilaženju ograničenja tijela.

U tom su procesu važni sljedeći koraci:

a) postavljanje krajnjeg cilja i manjih podciljeva koji su realistično ostvarivi

b) nalaženje načina za mjerenje napretka u postizanju ciljeva

c) usmjeravanje na aktivnosti i sve preciznije razlikovanje izazova uključenih u aktivnost

d) razvijanje vještina potrebnih za interakciju s dostupnim prilikama

e) povećavanje izazova u trenucima kada aktivnost postane dosadna

Zanimljivo je da rezultati Csikszentmihalyieva istraživanja o očaravajućoj obuzetosti i ugodi kazuju da ljudi više uživaju u aktivnostima u kojima nisu potrebna veća materijalna ulaganja. Hobiji koji su definirani skupom opremom brzo prerastaju u svojevrsnu frustraciju i želju za još boljom opremom i tu se gubi strast i ugoda.

Naravno, netko će prigovoriti da čak i u aktivnostima poput trčanja određena doza snobizma i materijalnog inzistiranja nikako nije isključena. I dok samo trčanje ne traži previše ulaganja u opremu (iznimka su kvalitetne trkačke tenisice), pojava trgovine sportskom opremom poput Decathlona svima omogućuju kvalitetno i pristupačno bavljenje sportom.

I dok svakodnevno, samostalno trčanje donosi benefite zdravlju, psiho-fizičkoj ravnoteži i kvaliteti života, trčanje u grupi s ciljem pripreme za utrku uz sve nabrojano donosi i strast, igru, uzbuđenje, motivaciju i društvo s kojim možeš podijeliti sovje zadovoljstvo.

Olimpijada je završila, a ljeto je pri kraju. Pravi je trenutak za pokret. Natrag u prirodu, što dalje od TV-a i bljutavosti kauča.

Jer, kada otrčite svoj trening ili utrku, popnete se na brdo, odvozite bicikl, ili naprosto odradite bilo koji oblik tjelovježbe koji vam odgovara, tada i povremeno i umjereno uživanje u gledanju dobrog filma ili tekme postaje jedna sasvim drugačija vrsta aktivnosti od onog više puta spominjanog otupljivanja svojih osjetila.