MALA NEDJELJNA JUTARNJA PROPOVIJED
laži. male laži, velike laži. laži o vlastitoj važnosti i vrijednosti, laži o budućnosti koja me čeka sa svojom srećom i konačnim zadovoljstvom. laži o nacijama, bogovima, svemirima "to je to" ljubavima, zdravim namirnicama, odgojnim istinama, političkim sustavima, jezičnim pravilima, rasponima osmijeha, ovisno o situaciji...
što bi čovjek bez svojih hipnotizirajućih pričica?
ti spavaš, spavaš, oči ti se zaklapaju...
probudiš se tako ujutro, sunce druge polovice kolovoza, nedjeljna tišina, ptice, zavjesa se nježno ljuljuška na vjetru...
mogao bi to biti onaj "the trenutak" koji će ti se u nekoj budućoj nostalgičnoj parafrazi vratiti u onom ugodnom "da ga barem mogu još jednom proživjeti" ruhu. i pomislit ćeš tada ono seljačko "da mi je barem bila ova pamet" i slična nostalgiji pripadajuća sranja. znaš ono, kako si onda bio samo mlađi nego do sada, s tijelom koje je tek započinjalo svoje "na putu prema dole" ka starosti, puno snage i potencijala.
apstraktna je to misao, još si tu, u njemu, s njim, no jednostavno trenutno ne osjećaš taj naboj ugode. pomišljaš na radost i kako su ti je sustavno i svakodnevno zabranjivali i oni nametnuti kao i oni izabrani autoriteti. pravila lijepog ponašanja, ne želiš ispasti glup, želiš se uklopiti, moraš negdje pripadati, uniformiranost (pa makar i ona anti, punkerska), stilovi, istine, oponašanja, lagano grbljenje pod teretom sjene onih koji znaju bolje od tebe.
život je sranje, život je laž, sreća je patetična, sreća je izmišljotina onih američki turbo-folk treš new-age "7 koraka do zajamčene sreće" propovjednika kapitalističkog smeća. u tom i takvom svijetu, moraš biti cinik zbog elementarnog zdravlja i dostojanstva, moraš biti depresivan, uvijek protiv, uvijek spreman dati do znanja da nisi jedan od njih.
sretna su samo djeca, neiskusni, zaostali i pojednostavljeno glupi. sreća je laž.
i probudiš se tako u ovo nedjeljno jutro, crkvena zvona podsjećaju stado da je vrijeme za ubrizgavanje još jedne doze krivnje u prsa kako bi ostali odani ("moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh..."), sunce druge polovice kolovoza, nemajući izbora, opet sja ispod ničeg novog ispod sunca druge polovice kolovoza, ptice, zavjesa se potpuno umirila, a ti, čini ti se da je tako, ma uvjeren si u to onom nekom nadahnjujućom svježinom svijesti, po prvi puta znaš o čemu to zbori onaj važan gestaltistički idejni koncept "no shoulds".
bogovi i vragovi, političari, učitelji, roditelji, svećenici, pjesnici, idoli, prijatelji, marketinški stručnjaci, znanstvenici, treneri, pjevači, sportaši, lijepi i popularni, novinari, policajci, vojnici, susjedi, velike ljubavi... svi nabrojani, kao i oni nespomenuti... da svi vi... tako ste mi nekako u ovo jutro neopterećeno nevažni.
ustajem iz kreveta radostan, svjež i slobodan. pokret ustajanja mi je nadahnut i lak. lijevom nogom oslanjam se na pod, desnom, iz sve snage, u prolazu i pokušaju da se centriram na obje noge, zapinjem malim prstom o rub kreveta.
bogovi i vragovi, političari, učitelji, roditelji, svećenici, pjesnici, idoli, prijatelji, marketinški stručnjaci, znanstvenici, treneri, pjevači, sportaši, lijepi i popularni, novinari, policajci, vojnici, susjedi, velike ljubavi...
