HOBIJI. OD MENTALNE DOSADE DO FIZIČKE UGODE

Što bi, pojednostavljeno, značilo biti svjestan? To znači da prilikom pojavljivanja nekih specifičnih svjesnih događaja, poput osjeta, emocija, misli ili namjera, možemo pratiti njihovo pojavljivanje. Fascinantna je činjenica da za nas vanjski događaji ne postoje ako ih nismo svjesni pa stoga svijest odgovara krajnje subjektivnom doživljaju stvarnosti.

Svijest je ogledalo koje selektivno reflektira ono što nam naši osjeti prenose o događajima izvan naših tijela i unutar živčanog sustava.

O našim namjerama ovisi kako će se organizirati naša svijest. Namjere nastaju pod imperativom naših bioloških potreba ili internaliziranih društvenih ciljeva, tj. raznoraznih životnih filozofija i vjerovanja. Namjere prebacuju pažnju s jednog na drugi objekt i na taj način usmjeravamo pažnju na samo neke podražaje, dok zanemarujemo druge.

Međutim, naš živčani sustav u određenom vremenskom isječku može obraditi samo ograničeni broj informacija pa je logično da se samo određeni "broj" događaja može istovremeno pojaviti u našoj svijesti. No, pažnja se može usmjeriti na bezbroj načina koji nam mogu obogatiti život ili nas učiniti potpuno jadnima. Pažnju bi smo mogli zamisliti kao psihičku energiju jer ona određuje ono što će se pojaviti u svijesti. Bez pažnje ne bi bilo moguće obaviti nikakav rad, a pri svakom radu, ona se troši. I sjećanja i misli i osjećaji ovise o tome kako koristimo pažnju. Ta je energija pod našom kontrolom i važno je napomenuti da možemo naučiti birati kako ćemo je koristiti. Zato je pažnja naš najvažniji alat u misiji povećanja kvalitete života.

Kada god neka informacija iz vanjskog svijeta uznemiri svijest prijeteći njezinim ciljevima i

životnim postavkama, pojavljuje se stanje unutrašnjeg nereda ili psihičke entropije. Rezultat tog stanja je dezorganizacija pojma o sebi i smanjenje naše učinkovitosti. Ako takva iskustva potraju, naša samosvijest može toliko oslabiti da više nismo u stanju usmjeriti pažnju i zalagati se za svoje ciljeve. Većina ljudi definira vanjske događaje kao dobre ili loše po sebi, no oni se u svijesti pojavljuju kao informacije koje same po sebi nisu ni pozitivne ni negativne. Mi smo ti koji intepretiramo te informacije u skladu sa svojim interesima te ih iz te perspektive etiketiramo kao opasnima ili poželjnima.

Mađarski psiholog Mihaly Csikszentmihalyi, nakon višegodišnjih proučavanja načina kako se ljudi bave raznoraznim aktivnostima, primijetio je sličnost u osobinama različitih aktivnosti koje su se uspješno obavljale. Iznenadilo ga je da gotovo i nije bilo razlike između osjećaja plivača koji pokušava preplivati Engleski kanal, igrača šaha tijekom turnira, alpinista koji se penje uz strme stijene, kompozitora dok je skladao novu skladbu ili adolescenta iz geta koji je sudjelovao u košarkaškom prvenstvu. Iako su radili ponekad i međusobno ekstremno različite stvari, poput npr. meditacije s jedne, te pripadnosti motorističkoj bandi s druge strane, bez obzira na kulturnu ili klasnu pripadnost, dob ili spol, taj su osjećaj ugode vrlo slično opisivali. Csikszentmihalyi tu ugodu naziva očaravajuća obuzetost.

Njegova istraživanja iznjedrila su osam osnovnih komponenti te vrste ugode:

1) Takvo se iskustvo uglavnom pojavljuje prilikom suočavanja sa zadacima koje možemo savladati

Najveći broj iskustava očaravajuće obuzetosti pojavljuje se u aktivnostima usmjerenima prema cilju i određenim pravilima, odnosno kod aktivnosti koje zahtijevaju ulaganje psihičke energije i koje se ne mogu ispuniti bez prikladnih vještina. Potrebni su nam izazovi koji zahtijevaju prikladne vještine. Izazove je najjednostavnjije pronaći sudjelovanjem u različitim natjecanjima (uz, još jednom, poseban naglasak da samo natjecanje prestaje biti zabavno kada samo sebi postane cilj, a prestane biti način usavršavanja vještina). Većina ljudi je izvještavala kako da se ugoda uvijek pojavljivala u specifičnom trenutku u kojem bi se prilike za akciju izjednačile sa sposobnostima te osobe.

To će reći da se uživanje nalazi na granici između dosade i anksioznosti, na mjestu gdje su izazovi uravnoteženi s mogućnostima za akciju. Na primjer, zajedničko utrkivanje nije ugodno ako su dva trkača na različitim kondicijskim postavkama. Sporiji trkač postaje anksiozan, a boljem će pritom biti dosadno.

2) Moramo imati priliku usmjeriti se na ono što radimo

Cilj stanja očaravajuće obuzetosti je ostati posvećen aktivnosti kojom se bavimo i pritom ne tražiti vrh ili utopiju. To znači kontinuiranu obuzetost aktivnošću. Trčanje nam tu može poslužiti kao odličan primjer. Jedna od za usputne promatrače najdosadnijih i i najumobolnijih aktivnosti, za osobe koje se njom bave poprima sasvim drugačije značenje. Iako će nas motivacija za istrčavanje polumaratona ili maratona ili pak postizanje nekog svojeg najbržeg rezultata održati motiviranima da nastavimo s redovnim višemjesečnim ili višegodišnjim treninzima, trčanje upravo na treninzima postaje razlog sam po sebi. Nema drugog razloga za trčanje osim samog trčanja. Trčanje postaje komunikacija sa samima sobom. Važno je napomenuti da se tu radi o aktivnosti koja zahtijeva ponekad i jak fizički napor i jako discipliniranu mentalnu aktivnost. I dok cinični promatrač s terase kafića, promatrajući čopore čudaka kako trče u šarenoj odjeći iz svoje neiskustvene perspektive logično postavlja pitanje "koji je njima kurac da to rade?", za one koji se aktivnošću bave, proživljavajući stanje očaravajuće obuzetosti, nema potrebe za promišljanjem i pitanjima jer ih sama aktivnost, neovisno o uloženom fizičkim intenzitetu, svojom ugodom nosi dalje i sama je sebi dovoljna. Nešto poput one pomalo paradoksalne rečenice da je smisao života samo življenje.

I opet, pod uvjetom da se ta aktivnost događa baš negdje na granici između dosade i anksiozonsti. Nenapredovanje dovodi do gubitka volje, kao i egotripično forsiranje, s druge, koje nije u skladu s našim trenutnim mogućnostima.

3) Usmjeravanje je obično moguće jer zadatak ima jasne ciljeve

Osjećaj zadovoljstva traži da cilj bude izazovan. Lako dostupno ostvarenje nekog cilja nije dovoljno da u nama stvori osjećaj postignuća i uživanja. I tu je umijeće pogoditi realan cilj jer često naš um preuveličava i forsira naše mogućnosti što za posljedicu ima odustajanje i gubitak volje. Pronaći cilj koji je izazovan, a istovremeno nije trenutno prenadobudan, stvara ugodu. Tako za trkača utrka na kraju trenažnog ciklusa postaje vrhunac i svojevrsno malo slavlje te pokazatelj kako i koliko kvalitetno se treniralo. I dok je, paradoksalno, trčanje preko godine na treninzima samo sebi dovoljno, istovremeno, planiranje i pripremanje za utrke daje tim treninzima jednu sasvim dublju i privlačniju dimenziju i smisao. Iako imaš cilj, cilj nije svrha samome sebi, iako je itekako važan. I dok se neki veslač, hrvač ili boksač četiri godine sprema za nekoliko minuta nastupa na Olimpijskim igrama, za rekreativnog trkača se prilika za popravak, ako sve ne ide kako je očekivano na nekoj utrci za koju smo se spremali, obično nudi već za tjedan, mjesec ili najkasnije dva, zahvaljujući sve većoj popularnosti gradskih utrka.

4) Zadatak pruža neposredne povratne informacije

I dok su neki rekreativni trkači izrazito iziritirani pomišlju da nastupaju na utrkama, tim svojim stavom oduzimaju si vrlo važne izvore ugode. Od mogućnosti natjecanja (o kojoj govori prva od ovih osam točaka) do mogućnosti neposrednih povratnih informacija koje nam utrke omogućuju u smislu praćenja svoga napretka i postignuća.

5) Zadatku se posvećujemo s dubokom uključenošću koja nije naporna i koja iz svijesti izbacuje brige i frustracije svakodnevnog života

Sudionici istraživanja o iskustvu očaravajuće obuzetosti kao dobrobit aktivnosti kojom se

bave najčešće spominju dimenziju zaboravljanje svih negativnih aspekata života. I dok u normalnom, svakodnevnom životu postajemo plijen misli i briga koje su neželjeno uvlače u svijest, budući da većina poslova i obiteljskih situacija ne zahtijeva potpunu posvećenost, iskustvo očaravajuće obuzetosti iziskuje visok stupanj koncentriranosti pa nema prostora u našoj svijesti za brige. To je jedan od razloga kako očaravajuća obuzetost povećava kvalitetu života. Jasno strukturirani zahtjevi aktivnosti nameću red i onemogućavaju ometanje poremećaja svijesti.

6) Ugodna iskustva dopuštaju nam da uvježbavamo osjećaj kontrole nad svojim postupcima

Kako se radi o aktivnostima koje u sebi sadrže element igre i gotovo su dogmatično definirani oslobođenošću od moranja, nema niti pritiska zbog gubitka kontrole. Na taj nam način takva iskustva postaju dječji pješčanik gdje se možemo igrati i uvježbavati se nositi s mogućnostima kontrole bez pritiska hoće li se ona dogoditi ili ne. Paradoksalno, ljudi ne uživaju u tome da imaju kontrolu, nego u osjećaju postizanja kontrole u teškim situacijama. Mudrost nesigurnosti nas uči da je kontrolu moguće osjetiti tek kada odbacimo sigurnost zaštitinih sredstava. Kontrola u sigurnim uvjetima je besmislena. Zato nam je potrebno iskustvo s upitnim ishodom kako bismo otkrili imamo li stvarno kontrolu u takvim uvjetima.

7) Nestaje brige za sebe, iako, paradoksalno, doživljaj samosvijesti nakon završetka iskustva očaravajuće obuzetosti postaje snažniji

Jedno od posebnih iskustava koje sam doživljavao subotama ujutro kada bismo zajedno radili dužinske trkačke treninge je onaj trenutak kada bismo trčeći oko Jaruna svi postigli istu frekvenciju koraka i tako stvorili zajednički sinkronizirani zvuk udaranja o podlogu. U tom trenutku gubiš svijest o sebi i postaješ dio šire slike. Nestaje preokupiranosti sobom i naš se doživljaj samosvijesti proširuje, a naše se osobne granice proširuju.

Slično iskustvo i ugoda pripadanja trkačkom svijetu događa mi se tijekom raznoraznih gradskih utrka, kada se motorni promet na žilama kucavicama grada zaustavi, a po cestama zajedno trče tisuće trkača. To za mene znači pripadati i biti trkač, ma koliko se moj rezultat razlikovao od onih s početka kolone o čijim rezultatima izvještavaju novine.

8) Osjećaj trajanja vremena se mijenja pa sati prolaze kao minute, a minute izgledaju da traju satima

Ritam određen aktivnošću smanjuje važnost objektivnog, vanjskog protoka vremena. Posebno je taj relativizam primjetan na višesatnim utrkama poput maratona ili ultramaratona. Pasivno gledanje filma koji traje 3 sata ponekad nam se psihički čini strašno zamorno, dok tri do četiri sata maratonskog trčanja može proteći u sasvim drugačijoj vrsti doživljaja vremena i iskustva.

Kroz ovih 8 komponenti iskustava, koje Csikszentmihalyi naziva očaravajućom obuzetošću ili optimalnim iskustvom, možemo lakše razumijeti ulogu i važnost bavljenja hobijima u našem svakodnevnom životu. Pri tome je važno naći svoj kanal za izražavanje, aktivnost koja nam najviše odgovara i u kojoj realno postavljeni cilj možemo ostvariti bez previše forsiranja i dosađivanja. Raznorazni hobiji omogućuju nam kontrolu psihičke energije i na taj način za posljedicu doživljavamo ugodu.

Ono što najviše u realizaciji i izboru takvih aktivnosti fascinira je neograničeni potencijal koje tijelo nudi za ugodu, no taj potencijal i dalje za većinu ostaje poprilično neiskorišten. Stoljećima je u zapadnjačkim dominantnim životnim filozofijama tijelo bilo zanemarivano.

Meni je odluka da počnem trčati s ciljem da se pripremim za svoj prvi polumaraton donijela za život prijeko potrebnu ravnotežu i zabavu bez kojih bi mi, bez sumnje, život danas bio neusporedivo dosadniji, mentalno zagušljiviji i gluplji.