O BOGOVIMA OLIMPA I ATEISTIMA SA ZAČELJA

Kako olimpijska maksima, koja cijelom svijetu šalje poruku o tome kako je važno sudjelovati, izgleda na hrvatski način?

Tko bi to bolje definirao od Antuna Vrdoljaka, člana Međunarodnog olimpijskog odbora i počasnog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. On je, naime, prije nekoliko godina napao stolnotenisača Zorana Primorca, sedmerostrukog olimpijca, rečenicom: "Bio si na sedam Olimpijada? I što si napravio tamo, osvojio si pola brončane medalje!"

Slična se je poruka mogla između redaka iščitati iz naslova članaka u kojima su portali prenijeli vijest o nastupu dvije hrvatske predstavnice na jučerašnjem olimpijskom maratonu:

"Hrvatice završile na samom začelju!"

Uz žaljenje da je Lisi Nemec bio zabranjen nastup (jer bi ona ipak mogla postići za naše afinitite i nacionalne komplekse znatno važniji i konkurentniji rezultat), neovisno o tome što joj je nastup bio zabranjen zbog upotrebe dopinga (i čini se da u toj logici nije problem što ga je ona najvjerojatnije uzimala, već što su je ovi otkrili), očigledno je da su Marija Vrajić i Matea Matošević ozbiljno pobacile i izgubile svako pravo na poštovanje.

Jer, postići 104. mjesto (Matea), odnosno 119. mjesto (Marija) od 159 natjecateljica koje su startale na olimpijskom maratonu, čini svakog autentičnog Hrvata ravnodušnim. Matea je maraton završila za 02:50:00, a Marija za 02:59:24.

Sve to izgleda tako jednostavno i lako, i kladim se da je barem jedan dio muškaraca koji su, nezainteresirano gledajući tih nekoliko minuta koliko je maraton zaslužio na HRT-u, pomislili da bi oni to sigurno bolje istrčali, onako, iz kauča, neovisno o škembi u ekvivalentu sa sedmim mjesecom trudnoće.

Koliko je to realno? Uzmimo, primjerice Matein rezultat. 2 sata i 50 minuta za tih 42 kilometara i 195 metara. To je prevedeno u tempo, 4 minute i jedna sekunda po kilometru. U tom tempu ja nakon 3 godine rekreativnog bavljenja trčanjem i nešto manje od 7 mjeseci trčanja u Brooks Running Teamu, mogu držati oko 1 kilometar. Na 5 km meni je najbrži tempo koji sam držao na posljednjoj utrci (koja mi je ujedno i PB) 4 minute i 32 sekunde. Naravno da ja tu nisam nikakvo mjerilo niti pokazatelj, no mogu poslužiti kao primjer osobe koja se prije nekoliko godina pokrenula iz kauča i manje, više redovno trčim oko 3 puta tjedno. Dakle, kao takav, kvalificiran sam da poslužim kao blizak primjer našem umišljenom kritičaru iz kauča.

U prijevodu, potpuno je nerealno. Svatko tko je jednom potrčao pa makar i nekoliko kilometara, i razumije što znači tempo preračunat u minutama po kilometru, osjeća ogromno strahopoštovanje prema tim rezultatima. I da, nikako nije mala stvar istrčati olimpijsku normu i imati čast trčati na Olimpijadi.

Vraćamo se tako na početak i onu hrvatsku olimpijsku maksimu. "Svijet voli pobjednike" pjeva Colonija u onom svom treš pjesmuljku i na tu se rečenicu mogu sažeti sva naša službena životna ideologija, snovi, porivi, nade i očekivanja.

Ako nisi talentiran i iznadprosječan, zašto se uopće sramotiš?! Naravno da je ta svjetska olimpijska "važno je sudjelovati" maksima skovana samo za luzere ("no time for losers, we are the champions, zar ne?!) i to svaki Hrvat zna. Ironično, da nije tako, vjerojatno se Hrvatska danas ne bi kitila mnogim olimpijskim medaljama i sam fenomen tolikog broja sportaša s vrhunskim rezultatima na tako malo stanovnika ne bi ni postojao.

Inaćenje i prkos kao nacionalni identitet, u kombinaciji s vrelom balkanskom krvi pod utjecajem mediteranske klime, stvaraju ljude sposobne za velika djela.

Ovo nikako ne znači da omalovažavam zaista fascinantne rezultate pojedinaca i kolektiva. Taj osjećaj poistovjećivanja i ponosa na "naše" ima svoju socijalnu i katarzičnu funkciju u umovima svakodnevnih ljudi. Puno su nam užitaka priuštili ti hodajući sportski bogovi (mnogi se antropolozi i sociolozi slažu s idejom da je sport u svojim počecima bio neka verzija religiozne prakse pa nije teško vidjeti neke emocionalne i izvedbene poveznice između danas odvojenih disciplina čovjekovih težnji da pobjegne od surove stvarnosti). No, ma koliko se busali u prsa, navlačili na sebe nacionalne boje, i promuklim glasom s tribina vrištali da podržimo te "svoje", kada se zavjese spuste, a alkoholi popuste, ona gore spomenuta surova realnost, opet pokuca na naša vrata da nas podsjeti da njoj, a ne nekim snenim olimpijskim postoljima, otplaćujemo životni kredit. I možemo joj mi, još juvijek pomalo mamurni i pod utjecajem jučerašnjeg zlata onih "naših" reći da odjebe, strpljiva je ta realnost, pričekat će, nema problema, ako treba i cijelih dan ili dva, jer zna da onaj užitak tuđe pobjede nužno hlapi i neminovno, rutinom vlasnika kladionice, koji zna da je na kraju dana, kada se podvuče crta, on uvijek na dobitku, dolazi po svoje.

Beskrajni pat, šahovskim rječnikom rečeno.

No što ako nije tako bezizlazno? Što ako je pogled Antuna Vrdoljaka zajebana zamka koja potiče na pasivnost i odustajanje, jer nismo rođeni genijalci? Što ako je priča o genima koji igraju odlučujuću ulogu u nečijem talentu možda ipak samo dio , a ne cijela istina? Na primjeru 150 najpoznatijih djela klasične glazbe, možemo otkriti jednu sasvim drugačiju istinu. U prvih 10 godina skladateljstva svih tih velikana klasične glazbe koji su napisali ta djela, nastalo je samo 3 (slovima TRI) glazbena djela. Uči nas ovaj primjer da se ipak prvenstveno radi o puno truda i rada, preživljavanja neuspjeha i da su priče o isključivo bogomdanim talentima uglavnom bajke za neiskusno-naivne.

Otvaraju se ovdje vrata za jednu sasvim, sasvim novu i drugačiju priču.

Životna filozofija koja je usmjerena samo na cilj na prvu je jako privlačna i motivirajuća, no iskustvo nas uči da jako lako stvara frustrirane i narcistične pojedince koji postaju ovisnički opsesivni postizanjem tog cilja i na taj način gube iskustvo ugode bavljenjem neke aktivnosti.

Koja je razlika između užitka i ugode?

Razlika je u tome što užitak možemo postići bez ikakvog ulaganja psiihčke energije, dok se ugoda pojavljuje samo uz napor usmjeravanja pažnje u neku aktivnost.

Proživjet ćemo neusporedivo veće i snažnije ekstaze ako se poistovjetimo s našim vrhunskim sportašima kada oni osvoje zlatnu medalju, no osjećaj ugode koji ti se dogodi kada prvi puta u životu istrčiš 5 kilometara u komadu, naravno, u svom tempu, stvara neusporedivo dugotrajnije i važnije iskustvo za naše poimanje samih sebe.

Užitak je onaj osjećaj zadovoljstva koji se pojavljuje kada nam informacije u svijesti potvrde da su ispunjena očekivanja, postavljena ili na temelju biološkog programa ili pak društvenog uvjetovanja.

Užitak ima svoju važnu funkciju u održanju reda u svijesti, ali nam užitak taj isti red ne može i stvoriti. Čini se da je to činjenica koju mnogi ovisnici o cigaretama, alkoholu, drogama ili hrani nikako ne mogu prihvatiti i iznova i iznova nasjedaju na jeftini trik uma koji nas zavarava da ćemo brzopoteznim užitkom doći do ravnoteže. Tako se upravo raznoraznim dostupnim užicima borimo protiv kaosa u svijesti koji za posljedicu, s blagom odgodom, ima za rezultat još više kaosa, koji onda pokušavamo pojačanim unosima izvora užitka ponovno zaobići, itako u beskraj, do pretilosti, alkoholizma, narkomanije i ostalih ovisničkih manifestacija.

Zaključak nikako nije da je užitak nešto krivo. Okus hrane kada smo gladni ugodan je jer smanjuje fiziološku neravnotežu. Slično vrijedi i za smirivanje koje nam uzrokuje večernje, pasivno primanje medijskih informacija u kombinaciji s alkoholom i drogama koje omamljuju naš um, ranije pretjerano uzbuđen poslovnim zahtjevima. Užitak je važan i sastavni dio kvalitete života, no važno je osvijestiti da sam za sebe ne može donijeti sreću. Hedonistička ideologija prepuštanja užitku pala je na testu postizanja sreće. I spavanje i odmor i hrana i seks nam pružaju homeostatično iskustvo oporavka koje vraća svijest u red, nakon što su ga narušile tjelesne potrebe. Ali to nam iskustvo ne omogućava psihološki rast i ne doprinosi povećanju svijesti poimanja samih sebe. To nam iskustvo ne obogaćuje život.

Kada ljudi počnu razmišljati o tome što je to što je njihove živote uistinu obogatilo, često se odmiču od tih ugodnih uspomena natopljenih isključivo užitkom i počinju se prisjećati onih događaja i iskustava ugode, nastalih kada su uspjeli nadići prethodne programiranosti i očekivanja i uspjeli postići nešto neočekivano, a ponekad i nezamislivo.

Nezamislivo? Možete li zamisliti svoju baku, mamu ili koga god u 65. godini kako upisuje školu trčanja i za 6 mjeseci završava polumaraton? Za mene je to nezamislivo i neočekivano, a opet, svaka škola trčanja ima barem jednu takvu heroinu.

Ugoda nije isto što i užitak. Ugodu karakterizira taj korak naprijed. I dok bez većih napora možemo uživati u kemijskoj stimulaciji mozga raznoraznim drogama, ne možemo uživati u igranju tenisa, trčanju, čitanju knjige ili razgovoru, ako nismo svoju pažnju usmjerili na tu aktivnost.

I dok nas nemilosrdne marketinške strategije svakodnevno manipuliraju u smjeru isključivog užitka (čak se i ona prilično važna idejna zen institucija mentalnog zdravlja "ovdje i sada" pretvara u najglasniji argument u korist konzumerističkog iživljavanja), sve se veći broj ljudi okreće autentičnijim izvorima.

Teško je reći koliko je među 159 natjecateljica jučerašnjeg olimpijskog maratona, a posebice među svim atletičarima koji su nastupili ili će nastupiti u Riju, bilo onih koji su ciljano konzumirali neko nedozvoljeno sredstvo kako bi poboljšali rezultate i na taj način odali poštovanje onoj Vrdoljakovoj i ne samo njegovoj olimpijskoj maksimi. Neke od njih će otkriti možda odmah nakon utrke, neke za nekoliko godina, neke čak i za desetke godine (ovisno o važnosti), a neke neće nikada.

Ili kako je to rekao jedan od najvećih vozača Formule 1 Ayrton Senna, prisjećajući se svojih početaka u kartingu. "Bila je to čisto utrkivanje", rekao je s nostalgijom, naspram današnjih iskustava vožnje u Formuli 1, gdje dominiraju politikai ogroman novac. Na tragu toga, ljudi se, shvaćajući prevaru, polako vraćaju nekim zaboravljenim olimpijskim vrijednostima.

Navijači Manchester Uniteda i mnogi drugi osnovali su svoje klubove koji neće biti multinacionalna tvornica novca, mali ljudi svakodnevno podržavaju obiteljska poljoprivredna gospodarstva kupujući hranu direktno od malih proizvođača, ljudi se počinju baviti raznoraznim oblicima tjelovježbe i hobija osjećajući ugodu zbog ulaganja napora i aktivnog sudjelovanja u aktivnosti, ne sanjajući milijunske trasfere i slavu.

Kada prestaneš morati biti najbolji, možda ti se ponekad i dogodi da postaneš najbrži, najviši, najjači. Kada doživljavaš natjecatelje oko sebe kao pomagače koji će ti svojim trudom pomoći da postaneš bolji, tada je samo natjecanje poticajno i ugodno. Međutim, ta ugoda najčešće nestane kada pobjeda nad protivnikom postane važnnija od toga da se igra najbolje što se može.

Tada ego preuzima ulogu i mi gubimo iskustvo, zadovoljstvo i prisutnost. Za mene je to prevelika cijena.

Zbog toga se divim svim onim, malim, velikim ljudima koji polagano i za svoj gušt grade svoje rekreativne karijere, postižu male i velike osobne uspjehe i uz obitelji, poslove i svakodnevne brige stižu odraditi svoje treninge jer znaju koliko im ta iskustva donose ravnotežu u svijesti.

Za mene su oni pravi olimpijci, daleko od novca, sponzora i raznoraznih kemijskih supstanci. U svijetu današnjih olimpijskih vrijednosti i pripadajućih im bogova, zdravo je biti ateist.