"sada znaš da nije fajrunt" FERRAGOSTO JAM 9, drugi dio

Došao sam iz Zagreba u Slavoniju u trkačkim tenisicama koje su mi nakon sinoćnjeg koncerta Josipe bile potpuno mokre. Jedina opcija bila mi je na sreću uspješna potraga za sada već 17 godina starim martensicama. Bile su malo poderane na pregibu i poprilično prašnjave i prljave, no u odnosu na natopljene tenisice, poslužit će svrsi. No, bilo je nešto duboko simbolički u tome da ću baš njih obući na posljednji, treći dan Ferragosta. I baš će taj dan svirati Pipsi, isti oni Pipsi uz koje sam iznad svega najiskrenije odano odrastao dok sam živio tu.

Osjećao sam se pomalo poput Prousta dok sam prao i kremao te stare i ofucane čizme pokušavajući im debelim nanosima kreme pridodati na funkcionalnosti. Koga briga što je unutrašnji uložak jedne potpuno propao i što će kroz rupu bez sumnje ulaziti voda ako (čitaj: kada) ugazim u blato.

Nije mi bilo pretjerano drago da je cijelu noć divljala zastrašujuće glasna oluja nad Orahovicom jer je to značilo da će, za razliku od idealnih ljetnih uvjeta posljednjih godina, na Ferragostu ove subote dominirati blato i hladnoća, no zaista mi niti to tmurno i oblačno jutarnje vrijeme nije moglo oduzeti puno od sveprisutnog uzbuđenja. Treći dan će ipak biti vrhunac i prva dva dana sam čuvao energiju, no sada više nema potrebe za energetskom strategijom. Uostalom, mislim stvarno, pa idem na Ferragosto Jam u svojim starim kožnim martama.

I znam ja da bi ovo bio idealan trenutak da nastavim s parafrazirajućom asocijacijom na Rundekovu pjesmu "Šuvar i varivo" i onaj uvodni stih o njegovim starim kožnim sandalama u kojima nikada nije bio nesretan, a ove bi zaplesale baš uvijek kada bi je sreo; on u njima ne bi nikada bio sam, imao je društvo cijeli dan, dok su se u njegovom rodnom gradu plesali samba, rumba i ča-ča-ča.

Mogla je to, ne sumnjam, biti odlična manipulativna "feel good" paralela koja osvaja, no, za moj povratak u prošlost, vrijedilo je upravo suprotno. Marte na nogama bile su okorjeli simbol moje nesreće, usamljenosti ( i nasamo i u društvu) i plesnog koraka kojemu je nepovratno pao zarđali lanac. Moje stare kožne Martensice predstavljale su bol, razočaranje, depresiju, otpor i frustraciju nad kolektivnom glupošću na koju su me prisiljavali da se bezvoljno referiram kao pripadnik male sredine u kojoj nikada nisam pripadao. Moj jedini ples bila je šutka. Naš jedini ples bila je šutka. Jer, bili smo bijesni, onako punkerski odbačeni i bezvrijedni. Nisam ja bio jedan od onih punkera koji frizurama, prišivcima i namjernim provokativnim stilom odijevanja uživaju u zgražanju okoline, kroničnom samouništenju i svršavanju nad idejom da je život sranje i besmisao pa je najbolja filozofija uništavanje na svim frontama. Moj je punk bio emocionalno-egzistencijalne naravi. Moj je punk bio referenca na neviđenje mene kao autentične osobe tijekom odrastanja, na nemogućnost da kao muškarac slobodno izražavam osjećaje, da ne doživljavam žene kao pičke i glupače, kao krik borbe protiv stalno inzistirane poslušnosti i opsesije tuđim mišljenjem. Moja je frizura bila zapušteno-čupava, moja je odjeća bila crna, a kaput slan na iznutra. Iako okružen jako dragim i važnim ljudima, bez kojih ne bih preživio, bio sam ustvari očajnički sam. Htio sam naučiti živjeti i voljeti, no nisam to imao od koga naučiti. Odustajalost je bio karakterni dokaz pripadnosti.

Osim onih nekih iznimno rijetkih trenutaka ceste i/ili pijanstva, kada bi se usudili biti djelomično iskreni jedni pred drugima, imali smo cafe bar Blues u Orahovici, u kojemu je vlasnik Crni znao prepoznati ono nešto neizgovorljivo autentično naše, dajući nam tako prostor za preživljavanje i poneki duboki udah svježeg egzistenijalnog zraka slobode, prije nego bi se ponovno vratili u potiskivanje svega što jesmo u vanjskom svijetu. Blues je bio odmorište, lječilište, odgajalište (jednom je prilikom dok smo markirali u srednjoj školi, a kako i doliči, sve su bijegovi iz škole završavali u Bluesu, kultni konobar Krešo rekao da bi bilo bolje da stave tablu škole u Blues pa bi barem bilo manje izostanaka), pijeko potreban osjećaj pripadnosti.

Zahvaljujući Crnom, imali smo u Bluesu pola litre Pan piva za 5 fucking kuna. Imali smo svoj petak kada je svatko mogao biti ono što je i to nikome nikada nije smetalo. Družili smo se svi sa svima neovisno o tome tko je kakvu muziku slušao, odjeću nosio ili kojem plemenu pripadao. Zajebancija i obiteljska atmosfera bili su ono što nas je neraskidivo povezivalo. Imali smo i na svoj način plesne subote u pola dva u noći kada bi sva ekipa ušminkanih grozničara subotnje večeri otišla doma, nakon što bi im završio subotnji izlazak, a Crni bi započeo s "našom" muzikom, mi bi se okupili nasred Bluesa i započeli svoje šutke i pripadajuće im pizdarije. I tako sve tamo negdje do 4 ujutro, ponekad i kasnije, kada bi nam Crni s pjesmom od Pipsa "Poštar lakog sna" i refrenom `sada znaš da je fajrunt`, zaželio laku noć i mirnu cestu do doma (ako nas, kao nebrojeno mnogo puta i sam ne bi prebacio do doma).

Kada je Orahovica postala pretijesna, počeli smo širiti krugove interesa. Tamo negdje sa 17 godina, najčešće Kopke i ja, a ponekad i čoporativno, išli smo na sve koncerte za koje smo čuli na potezu od Virovitice do Osijeka. Švercali smo se u wc-ima vlakova, potkupljivali konduktere s nekoliko gutljaja lošeg domaćeg vina, obišli sve koncertne šupe Slavonije, kisnuli, stopali, hodali po cestama usred ničega, izbacivani iz vlakova, spavali na najtvrđim željezničkim klupama na kolodvorima i lokalnim stanicama...

Išli smo na te, ponekad očajne, ponekad iznenađujuće dobre punk/rock/metal koncerte, čambrljeze, kirvaje, festivale i turneje bendova koji su nam značili. Nismo imali puno, no trudili smo se da uzmemo najviše.

Bio sam zadovoljan kako sam s malo truda i puno dobre volje uspio opraviti stare marte. Ironija je da ih prije nikada nisam kremao. Nažalost, uživanje u crnokremnoj reanimaciji starih čizama nije dugo trajalo. Još pomalo opijen sinoćnjom kišnom ekstazom na koncertu Josipe Lisac, proživljavajući brzopotezno poneko od sjećanja iz kataloga tih već pomalo zaboravljenih priča iz kategorije odrastanja, saznao sam vijest da se zbog uništene pozornice otkazuje treći dan festivala!

Pogodila me najautentičnija i najiskrenija tuga. Bio sam prije ove vijesti siguran da će, nakon onako žestoke oluje značajan dio ekipe koja je spavala u šatorima na otvorenom pobjeći kući. Računao sam s tim, no s obzirom da je oko jezera bilo nekoliko tisuća ljudi, bit će to zanemariv gubitak. I znao sam da se neću moći izvaliti na travu na Izštekanom stageu, gdje sam se veselio da još jednom u sjeni stabala čujem nastup Lovely Quinces, i računao sam da će ispred glavnog stagea biti prilično blatno, a nebo nad festivalom usrano sivo, no da će otkazati festival?!

I dobro sada što je ovaj 34-godišnji ja razočaran jer se neće imati priliku družiti s nekim dragim ljudima i što će se sutra vratiti u Zagreb s nezavršenom i naprasno usred ključne rečenice prekinutom festivalskom pričom, no što s onim 17-ogodišnjakom čije sam martensice taman osposobio za povratak u neku bolju verziju prošlosti i budućnosti izgubljene i pronađene jedna u drugoj? Kako da njemu objasnim da tu, gotovo pa u dvorištu mu ipak neće svirati njegovi Pipsi?!?

Tko će zacijeliti njegovu bol i razočaranje?!

Na sreću taj patetični, naivni i strastveni "glasno se zajebavam da nitko ne skuži koliko sam usamljen" klinac već dovoljno dugo ima mene čime je pomilovan od doživotne kazne samoće i emocionalnog potiskivanja.

Tako melankoličan i tih, shvatio sam da je za mene upravo Ferragosto Jam izvlačenje iz boce zaborava onog starog duha Bluesa. Još uvijek poprilično velik dio ljudi iz tog starog Bluesa srećem na Ferragostu, atmosfera je opuštena, slobodna, zdravo divlja i nenasilna. Različiti se ljudi skupljaju, no nitko nikoga previše ne ugrožava. To je taj osjećaj, to je ta vibra, samo na neusporedivo većem nivou.

Ta me je ideja ispunila i smirila.

Vratio sam se dan poslije u Zagreb uz informaciju organizatora da je već sada gotovo sigurno potpuno ponavljanje otkazanog subotnjeg programa za godinu dana na jubilarnom desetom Ferragostu.

Ne sumnjam da ću do tada doživjeti puno velikih i malih trenutaka. koji me čine živim i zadovoljnim. Probat ću neke nove craft pive i kvalitetna vina, pročitati mnoštvo zanimljivih knjiga, napustiti poneku narcističku iluziju, doživjeti odlične jazz koncerte, upoznati novu muziku, naježiti se uz filmove, pogledati predstave, obići izložbe, otrčati polumaratone i maratone, upoznati nove ljude, skuhati nova jela, napisati blog postove, proživjeti nekako iste, a opet drugačije uspone i padove, obići poneki festival.

Sva će me ta iskustva nadopuniti, promijeniti i uzemljiti. No, kada dođe sljedeće ljeto i početak kolovoza, opet ću se, pa makar na kratko, vratiti doma.