"...MOŽDA NA ME ČEKA NEKI DRUGI SVIJET..."

Trenutak nakon što sam pročitao vijest da će Josipa Lisac nastupati na Ferragosto Jam festivalu u Orahovici, proživio sam u uzbuđenju proizvedenom pod pritskom paralelnog dvoznaka upitnika i uskličnika. Prva asocijacija mi je bila da to ili Josipa ili Ferragosto neće moći podnijeti. I dok su humoristični asocijacije išle sve do ekstremnog polariteta treša, da sada još treba samo pozvati Mišu Kovača, pa da festival uz svoju kraljicu dobije i kralja (ne u smislu da se njih dvoje na bilo koji način poistovjeti, već da oboje podjednako, samo iz upravo suprotnih razloga ne pripadaju ovoj priči), moja je uzbuđenost bila metafizičke naravi. Mogu li se te dvije energije, Ferragosto s jedne i Josipa Lisac s druge, pa čak i smiju li, spajati? Jer u oba se slučaja radilo o jako snažnom naboju.

Ferragosto mi je posljednjih godina postao obavezna razbibrižna zabava za početak mjeseca kolovoza. Odrastao sam u tom kraju i dolazak na festival na Orahovačko jezero za mene je puno više od prilike da se zabavim uz za ove prostore iznimno kvalitetan line-up.

Za mene je Ferragosto hommage mojem maloljetničkom odrastanju i jedino mjesto gdje imam priliku družiti se s ljudima iz davnina prošlosti. S druge strane ekipa iz organizacije svake godine pomiče kvalitativnu ljestvicu i odraz toga se najbolje može vidjeti po sve većem broju šatora koji u tih nekoliko dana zatrpavaju brežuljke oko jezera. Ferragosto Jam festival definira umjetno jezero punjeno izvorskom vodom koje se smjestilo na rubu ispod šume i planine. Ta prirodna lociranost i 2 kilometra udaljenosti od Orahovice pretvaraju festival u jedno veliko mjesto susreta. Uz loš mobilni signal i uz tek poneki restorančić, spava se u šatorima, a jede uglavnom ono što se ispeče ili skuha na vatri pored šatora. Tako festival postaje epicentar one neke zaboravljene autentično divlje romantike, šarma prljavosti i mladenačkog pijanstva, i sve to uz tri dana muzike koja, s pretežito punk-rock predznakom, uz ponešto repa i poseban stage za elektronsku muziku, svojim vibracijama obuzima sve prisutne tjerajući ih na povratak za godinu dana. Naglasak je na alkoholu, zajebanciji i opuštenosti mladog svijeta koja tih nekoliko dana ne želi razmišljati o svijetu odraslih koji svakodnevno na njihovim neiskusnim leđima svojim kandžama već pošteno ostavlja krvave tragove brige i očekivanja. Ferragosto tako postaje zaštitni omotač i bijeg od svih malih i velikih sranja rutine i nemoći. Ima nešto woodstockovski divlje i slobodno u podznaku i to je iskustvo koje ima svoju terapijsku funkciju za sve one više ili manje neprilagođene i one koji će to tek postati.

I onda u takvu atmosferu dovesti Josipu Lisac?! Znao sam da će ovo biti ili totalni debakl ili provrazredni događaj. Metafizika je zajebana stvar, bez obzira o kojemu se polaritetu radilo.

Dan susreta Josipe i Ferragosta bio je petak 5.8. što će reći sama sredina festivala, kako i priliči ikoni Josipe. Prognozeri su spominjali neke kiše i oluje koje bi tijekom noći mogle zahvatiti ove krajeve, no nitko to nije ozbiljno shvaćao. Uostalom Ferragosto Jam već nekoliko posljednjih godina ima odlično, ljetno, sunčano vrijeme, ma što Vakula i njegovi mislili o tome. Znali smo da neće biti kiše. A i ako bude, bit će to, prema najavama, tamo negdje oko 4 sata ujutro, što je pravi trenutak da se ispada, ako baš već mora. No kako se približavao koncert Josipe, približavali su se i oblaci sa svojim vizualnim efektima nečujnih, ali jasno vidljivih munja.

"Vatre plam već gori licem ljetnjeg neba" rekla bi Josipa u svojoj pjesmi Oluja.

Ali mi smo znali da u scenariju ove noći nije Oluja jer nisu to bili oblaci iz roda onih za koje znaš da nema šanse da te ne potope. Ovi su mogli, a i nisu morali.

Posebno sam se radovao Josipinom koncertu jer sam čuo kako su u posljednje vrijeme pjesme dominantno u jazzy aranžmanima. Tu sam se osjećao muzički najviše doma i točno tako nešto nisam baš očekivao na Ferragostu. Do sada sam imao iskustva da doživim poneki muzički dodir ugode na posljepodnevnom Izštekanom stageu gdje sam intimno proživio muzičku ljepotu uz Lovely Quinces ili Saru Renar. Veliki stage je više bio definiran atmosferom svinjca, zajebancije, šutke i polijevanja pivom. I onda Josipa na istom tom stageu?! Bilo je tu dosta punkerski orijentiranih pojedinaca koji su imali u sebi puni potencijal da ozbiljno naruše Josipin nastup. I nije mi bila potpuno strana ta ideja neke vrste maloumne sabotaže i ismijavanja. Ipak Josipa pripada nekim višim muzičkim sferama od tri brzopotezno ispucana akorda u neprestanom ponavljanju istih (svijet je to kojemu sam i sam pripadao i znam koliko umišljene gluposti može podnijeti nečije neznanje i zatvorenost za drugačije). S Josipom je ipak riječ o umjetnosti, a festival Ferragosta nije do sada imao puno iskustva susreta s takvim događajima.

U 22:15, točno prema rasporedu, solo truba otvorila je koncert pred najbrojnijim auditorijem u ova dva dana. A svirali su tu dan prije festivalski miljenici publike Edo Majka i Kawasaki 3p. Strahu od sabotaže, postalo je izvjesno već uz prve tonove intra, nije bilo mjesta. Publika je bila zainteresirana i u Josipi su vidjeli predstavnicu svega onoga drugačije divljeg što i sami osjećaju na ovom mjestu gdje smiju biti slobodni. Ne da se Josipa nije uklopila, nego je savršeno pripadala. Malo je onih koji u tim godinama svojom pojavom mogu osvojiti publiku u kojoj, siguran sam, velika većina nikada nije čula kako zvuči muzički masterpiece na hrvatski način "Dnevnik jedne ljubavi".

No nije niti bilo važno. "O jednoj mladosti" za početak odslušano je s oduševljenjem i bilo je jasno da i oni najmlađi proživljavaju sav genij i ljepotu ove pjesme. Pljesak na kraju bio je srčan i euforičan. Redaju se pjesme 1000 razloga, Gdje Dunav ljubi nebo, Živim po svome, Moja magija...

Smiješak na licu, i sasvim lagano geganje u predivnom ritmu Josipinih pjesama te poneka sms poruka onima za koje bi rado da su tu jer bi znali prepoznati puninu ovog događaja. Da, događa se, i dobro je, svi su preživjeli, i Josipa i festival. I tek što sam poslao te poruke, onaj zloslutni hladni vjetar za koji znaš čemu je najava, prohujao nam je kroz kosti. Josipa je već prije imala kraj sebe kišobran s kojim je pjevala spominjući vjetar koji joj smeta, no tek kada je pojačao i najavio što slijedi, shvatio sam o čemu priča.

Ma neće, ne sada, dok Josipa pjeva i podiže Ferragosto na jedan sasvim novi nivo. Nemoguće je da padne. Ne, nikako. Prevažno je i predobro ovo što se događa da bi neka bezvezna kiša to zasrala. Prva kapljica pogodila mi je čelo samo nekoliko trenutaka nakon vjetra. Bilo je jasno da počinje. I počelo je, pojačavajući tempo u kratkom vremenu. Od `nema šanse da padne` do ozbiljnog pljuska prošlo je jako malo. Bilo je izvjesno da ovo nije prolazna priča i ekipa iz publike se počela prorijeđivati. Sakrio se tko je gdje mogao pod rub suncobrana ili kraj kućice za hranu, no bilo je tu neusporedivo više ljudi nego što je bilo zaklona.

I dok sam do one prve kapljice, uživajući u muzici i Josipinom pjevanju zadržao svoje zadovoljstvo i unutrašnju ugodu, nakon nje dogodio se koopernikanski obrat. Sljedeća kapljica došla je u društvu s ekipom i kada je postalo izvjesno da ću pokisnuti, probudio se u meni onaj sedamnaestogodišnji punker kojeg je naprosto prestalo biti briga za malo kiše. Ma tko se boji kiše još. U samo nekoliko trenutaka suzdržanost užitka pretvorila se u euforiju. Kayros je pružio svoj u zadnje vrijeme vrlo rijedak čuperak zabave i ja sam ga u skoku objeručke uhvatio. Već sljedeći tren stajali smo u preostaloj rulji ispred pozornice i skakali, ekstatični, slobodni i živi. I što je kiša jače padala, to smo mi bili euforičniji i opušteniji. Bend je, kako je to Josipa rekla, legao i sve je bilo spremno za potpuni raspašoj sreće i radosti. Bili smo mokri 100od100 i to više nikome nije bilo važno. Sjetio sam se Gabrielle Roth, idejne kreatorice ideje plesa 5 ritmova i njezine maestralne knjige "Putovanje do ekstaze". To je to, pomislio sam, ovo je čistokrvno-autentična ekstaza koje mi toliko nedostaje u životu.

Kako je kiša neumorno pojačavala, Josipa je, rekavši da se brine za naše zdravlje, najavila da će odsvirati još samo jednu pjesmu. "Danas sam luda" je bio upravo onaj savršeni finale i podizanje već visoko proživljene ekstaze na onu u ovom tekstu prije spomenutu metafizičku "pamtit ću ovo cijeli život" razinu. Svaki atom moga tijela plesao je, skakao i vrištao srećom.

Pjesma je završila, mi smo htjeli još, no bio je kraj, što je bilo i logično za ovako neregularne uvjete.

Samo nekoliko minuta kasnije kiša se stišala pa čak i prestala na neko vrijeme. I kiša je znala da je red da barem na neko vrijeme svojim povlačenjem oda poštovanje prema onih nekoliko stotina budala pred pozornicom ovako važnih umjetnika. Taman toliko da se onako mokri dovučemo do automobila. Iako je tu još bilo nekoliko zanimljivih bendova, odlučili smo otići doma, jer nakon ovakvog proživljaja, bilo kakvo drugo iskustvo samo bi umanjilo snagu i važnost.

4 ili 5 godina redovno dolazim na Ferragosto i ovo je za mene bio bez konkurencije vrhunac festivala. Subotu ujutro dočekali smo uz vijest da se treći dan festivala otkazuje jer je oluja koja je počela na koncertu Josipe preko noći srušila glavnu pozornicu! Pogodila me ta vijest. Trebali su nastupati Pipsi, trebala je svirati Lovely Quinces, trebalo se je još puno družiti s dragim ljudima koje srećem samo na Ferragostu. No i ako je moralo završiti ovogodišnje izdanje, Josipin koncert bio je najbolji način.

Ispada da je u onoj početnoj metafizičkoj pošalici o nespojivosti Josipe i Ferragosta ipak festival izvukao deblji kraj.