Brooks Running Team. iliti: ovo je moj svijet.

Stalno negdje trčiš.

Rečenica je to koja se u prvoj ili drugoj verbalnoj transakciji neminovno pojavi na usni poznanice ili poznanika koje nisam imao prilike vidjeti posljednjih mjeseci. Facebook je zajebana stvar i u svojoj brzopoteznoj vizualnoj površnosti ostavlja puno materijala za sočnu predrasudu. Stalno se tu po mom zidu metiljaju fotke s raznoraznih trka na kojima sam bio posljednjih mjeseci i vjerujem da ti ` te jedni te isti` prizori zamaraju poznanike u njihovom površnom preletavanju dnevnih fb zbivanja. I stalnu su tu manje, više iste poze (kada trčiš oko 5:00 min/km neminovno je da ti korak izgleda nezainteresirano tromo jer to i odgovara realnom stanju), isto crvenilo na licu, istih nekoliko kilograma viška na stomaku, cesta u pozadini i previsoko podignute ruke ( iritantno prisutni otklon od poželjnog kuta od 90 °). Definicija dosade.

A nije da je trčanje nešto novo u mome životu. Trčim više od tri godine i do sada sam imao dovoljno vremena da iskreno dosadim i sebi i poznanicima i svojim klijenti(ca)ma tijekom psihoterapijskih susreta koje svako malo teroriziram trkačkim metaforama koje život znače (a znam, stvarno znam, da one tri koje i same trče, razumiju o čemu pričam, dok ostali s više ili manje uspjeha skrivaju kolutanje očima i ono brzopotezno, dok ja sa sjajem u očima ponovno svjedočim o trčanju, gutanje komentara „zar opet o trčanju, jebalo te više trčanje (da te jebalo?!“).

Ono što je novo je da sam od ove godine pristupio Brooks Running Teamu. Kada sam jučer sreo frendicu koju nisam vidio od prosinca prošle godine, a ona je potpuno neočekivano ponovila rečenicu iz prvog reda ovog teksta, osvijestio sam kako sam se s njom posljednji puta vidio prije svoje Brooks nove ere (skraćeno pr. B. n.e.).

Od 24. siječnja ove godine (kada sam s upalom pluća u potencijalu i u strahu od kiše obučen u predebeli šuškavac, pukao na posljednjem kilometru treninga nemogavši pratiti Jankov iznenada ubačeni fartlek (ironija je da mi je to za sada jedini trening koji nisam izdržao do kraja)) pa do danas, nekih 800 grupno pretrčanih kilometara kasnije, moj je život oplemenjen na više od nekoliko nivoa.

Po svjetonazorskom dijagnostičkom opredjeljenju ja sam ohlofob (op.a. strah od gužve; iliti, da citiram Krležu: „U gomili je toplo, ali smrdi“), pa nisam previše sklon grupnim identifikacijama i poistovjećivanjima. I uglavnom su odrednice s kojima se dječački naivno mogu poistovjetiti minimalistički i paradoksalno obojene. Jazz, gestalt, zen, moje presveto trojstvo sačinjeno od šupljih izraza koje ničemu ne služe osim da zavedu na predrasudu.

No kada tim labavim pojmovima pridodaš iskustvo, same ljušture pojmova ionako gube svoj smisao, a iskustvo postaje samo sebi apologija i smisao.

No prije nego još jednom ne otjeram i ovih dvoje slučajnih čitalaca, koji i na drugoj stranici ovog teksta još uvijek ovo čitaju, zabavljajući se na račun samo meni zanimljivih razrada ideja (daj odjebi više s tim gestaltom, jazzom i zenom!), vraćam se glavnoj temi ove priče, a to je Brooks Running Team.

Dakle, fast forward 32x: zahvaljujući Kikijevim zajebantskim komentarima na utrkama, Sinišinim komičnim raspisima utrka te Jankovim i Veronikinim člancima u trkačkim časopisima, odlučio sam se javiti u Brooks Running Team (dijete iz drugog braka Atletskog kluba Sljeme).

I taj trenutak jučer, kada mi je frendica nabila na nos tu rečenicu da stalno negdje trčim, bio je trenutak svijesti da je postojao i život prije Brooksa. Ozbiljno? Zar ta priča traje tek 5 mjeseci? Jebote, stvarno sam postao sektaš. I đaba meni sada sva kurčenja o ohlofobiji, suzdržanosti od grupnih identiteta i ostala površna sranja, jer prilično je izvjesno da me ovaj trkački Brooks identitet obuzeo kao što me obuzima poriv na povraćanje već sama pomisao da se Željka Markić svojevremeno školovala za gestalt psihoterapeutkinju (na sreću bezuspješno).

Radi se o ljudima. Prvenstveno se radi o ljudima, a kada je u toj jednadžbi sadržano puno zajebancije, rock muzike i humora, zadovoljstvo je zagarantirano. Kažu da se u životu uklapamo u mnoge, različite priče i mjesta, no ono što je stvarno bitno, ono što se broji, iskustvo je da negdje pripadamo. I znam da je ovo trenutak kada moj patetični zanos preuzima inicijativu i nabija ozbiljan tempo nove sabotaže ovog teksta, no ja stvarno osjećam pripadnost cijeloj toj AK Sljeme/ Brooks priči.

Joseph Campbell, veliki svjetski stručnjak i proučavatelj mitova ispričao je priču o

kršćanskom teologu koji je nakon nekoliko dana proučavanja šintoističkih rituala zbunjeno pitao japanskog šinto svećenika koja je njihova ideologija.

Ovaj mu je nasmiješeno odgovorio: Mi nemamo razrađenu teologiju. Mi nemamo definiranu ideologiju. Mi samo plešemo.

E tako mi trčimo.

Ovo kronično pojednostavljivanje slučaja s trčanjem u Brooksu, samo kako bi se uklopilo u Campbellov primjer, podjednako je istina koliko i laž.

Istina na način da trčanje prilično uspješno podnosi sve ideološke predjele i da, ma koliko se s nekim ne slagao oko nekih važnih tema, bez problema možeš prebaciti na priču o trčanju i doživjeti snažno razumijevanje i slaganje (samo nikada, ali baš nikada ne spominji ustaše i partizane i daj više nauči da su nekim ljudima jako uvredljive tvoje opaske na račun turbo folk katoličke hrvatske crkve).

S druge strane bilo bi krajnje omalovažavajuće i nepošteno reći da se radi samo o trčanju.

Jer, upravo me je Jankova sustavnost u pristupu treningu najviše učinila zahvalnim. Pročitao sam do sada mnoge knjige i članke o trčanju na koje sam imao prilike naići, proučio raznorazne planove za polumaraton, no nigdje se nisam osjećao tako dobro i pametno posloženo. Iako sam istrčao neusporedivo više kilometara nego ikada do sada, noge me ne bole, nisam se ozlijedio, entuzijazam i volja me drže jače nego prije. Treba li spominjati da sam u ovih par mjeseci debelo popravio svoje rezultate? Hendrix polumaraton za 20 minuta, Osječki polumaraton za 11 minuta, Plitvice za 15 minuta, Karlovački cener za 9 minuta. A intuitivno ponizno imam dojam da prostora za napredak ima na pretek. Moj je pristup baby steps i uživanje. I upravo to sam doživio, da trčanje polumaratona postane ugodno i bez većih kriza i napora. Da, u odnosu na prije, kada bih posljednjih 4 do 5 kilometara išao na škrge, inaćenje, egotrip i tvrdoglavost, postupno usporavajući iz koraka u korak kako sam se približavao cilju (jer su se zalihe zbog pretjerivanja u startu pošteno potrošile), sada upravo 4 do 5 kilometara prije kraja počinjem ubrzavati, osjećajući da rezerve imam i nakon što završim utrku. Iskreno me ne zanima mučenje svoga tijela, ne zanima me nasilno trošenje i isforsirano upoznavanje sa svojim granicama izdržljivosti. Zanima me pametan pristup u kojemu mogu dati najviše od sebe, a na kraju bez problema i upala imati smiješak zadovoljstva na licu. I točno to stanje baštinim zahvaljujući Brooksu i Jankovim treninzima pod trenerskom palicom Veronike, Trsa ili Domagoja.

No, kada se priča sažme, rezultati su nekako najmanje bitni. Utrke se ionako pretvaraju u male razredne piknike i zajebancije na različitim lokacijama i u različitim državama. Utrke služe tome da te motiviraju; da postaviš neki svoj dovoljno ambiciozan cilj koji će ti zadržati strast i radost tjelesne aktivnosti tijekom cijele godine da bi u jednom trenutku stao na cilj među tisuće jednako uzbuđenih i napetih i započeo svoju osobnu trku na putu ka ostvarenju svog cilja.

Radi se o igri. O davanju boje i melodije svom životu. O uzbuđenju i radosti. O vraćanju doma, svome tijelu, u pokret, u ritam, u ovdje i sada. O takmičenju i onom posebnom osjećaju ulaganja truda i postignuća koji pretvaraju hobi u životni svjetonazor.

Kažu da je važno sudjelovati. Meni je važnije uživati. Zabava, pametno i u pravo vrijeme uložen trud, neforsiranje te voljenje, a ne mučenje svoga tijela. Doing without doing. I dok najbrži imaju tu priliku da se uče nositi sa zamkama euforije svoga ega i kupovanja svoje vrijednosti osvajanjem prvih mjesta, mi sporiji imamo priliku učiti iz poniznosti i polaganosti. Trčanje otvara prostor za upoznavanje s često naučenim preuveličavanjem neugode i boli.

Dok trčiš, kao i u životu, neugoda i frustracija se pojavljuju. Ovo je teško, kaže tvoj um. Ovo je mučenje. Podebljava argument. Neki ljudi vole to mučenje. Mnogi su pojedinci ti koji se ne vole i kažnjavanje i jaka patnja daju im osjećaj da su uopće živi. Ja nisam od tih. Puno su mi draži ravnoteža i prisutnost. Volim slušati svoje tijelo i zato nikako ne mogu trčati s muzikom. Volim tijekom trčanja biti tu, prisutan u onome što je u tom trenutku. Skeniram tijelo, popuštam um, tečem. Upravo kod dugoprugaških utrka to se savršeno može vježbati i živjeti. To stanje za zapadnjački um prihvatljivog oblika meditacije, to vraćanje korijenima naše tjelesne potrebe. Da se krećemo. Da trčkaramo. Da trajemo. Da prihvaćamo neugodu i da upoznamo njezinu pravu narav. Ako si u skladu sa svojim mogućnostima, ako si na mjestu gdje pripadaš zahvaljujući treninzima, ne moraš se bojati velikih slomova i patnji. Život se događa u trenu, u koraku, u pokretu. Prilika je to da jednako zavoliš i trenutke potpunog lepršavog nadahnutog trčanja, kao i one kada se suočavaš sa svojim granicama i učiš izdržati još neko vrijeme, iako se čini da ne možeš. Prilika je da naučiš upoznati svoju stvarnu granicu, a ne onu mentalno prouzročenu, koja uvijek potiče na lijenost i odustajanje. Trčanje te uči da prihvaćaš. Ono što je, onakvo kakvo je. Da budeš tu i prilagodiš se okolini, a ne svojoj mentalnoj fantaziji kako nešto treba biti. Jer nije isto trčati po kiši ili jakom suncu, snijegu ili uz brdo.

Ne preostaje mi ništa drugo nego da zaključim ovaj moj uvod u Brooks refrenom pjesme „Djeca“ kantautorice Sare Renar. Kaže njezin refren:

„kad nemaš više vjere u prazna obećanja

tad ostaje ti naš mali svijet u kojem važna je ljubav

drugima čudan si“

Puno je toga u Hrvatskoj konzervativno, kretenski, manipulativno, lažno, fašistoidno i ograničavajuće za elementarna ljudska prava. Puno je praznih riječi i obećanja izgovoreno iza kojih nitko nije smatrao pretjerano važnim da slijede i djela. Puno frustracije, sebičnih interesa, rasprodaje, ograničavanja napretka i srednjovjekovnih životnih vrijednosti.

I dok god sam živ, nadam se da ću direktno ili indirektno doprinositi razvoju zajednice u kojoj volim živjeti, natoč svim nagomilanim sranjima.

U međuvremenu, ostaje mi naš mali trkački svijet u kojem važna je ljubav.

Ljubav prema trčanju, najbolje i najkreativnije organiziranim utrkama, zajebanciji i dobrom društvu uz pivo poslije treninga.

Još samo da spomenem dobri duh kluba Sljemenku i uvod u ovu priču mogu u miru završiti.