premotavanje. iliti, tamo gdje ostaješ sam.
još jednom.
još jednom, stojiš u sredini i nezainteresirano pokrećeš mehanizam da ringišpil vječnog ponavljanja bespomoćnosti i patnje odradi još jedan krug.
odavno ti već dobro znaš da si unutar kruga nemoćan u potrazi za svetim izlazom.
ma ne, ne mora biti svet; bezrazložna je to riječ na ovom mjestu. bilo kakav, najobičniji, bio bi dobar.
da, običan, najobičniji; samo da izbjegneš tu bljutavu analogiju s gralom.
ovdje se radi o mraku. o tvojoj sjeni koja polagano preuzima koncentrat tvog energetsko-pojavnog izričaja. dobro znaš da su zalihe ravnoteže pri kraju i da se ponovno treba spustiti u rudnike tvoga mraka da svježim zrakom neutraliziraš pritisak.
***
na ulazu u okna naslonjen na svoj crveni, svjetlosni mač, šuti Darth Vader. umoran od samoga sebe, šepav i promukao, ugasle metafore, prozirne provokacije.
nije on taj kojega bi se trebao/ mogao bojati. on je tek banalna igračka naspram onoga što ti jesi samome sebi.
on je samo sjećanje na dane kada su najvažniji drugi svojom crnom tintom zapisivali prve note tvojeg budućeg kakofono-destruktivnog soundtracka svakodnevlja.
ostarjeli dirigent koji otužno kasni za orkestrom nekoliko ostarjelih gesta unazad.
svježe su snage tvoga orkestra te koje svojim žicolomnim solažama deru tvoje biće.
pokrivaš lice rukama, zaplićeš prste u izraslu bradu, gutaš svoj dah da ne osjetiš smrad
riječi koje si imaš potrebu izgovoriti. suza tu već odavno nema.
potrebno je sići,
spustiti se,
u mrak.
skidaš svoju zaštitnu masku s lica, odlažeš kaput prividnog zadovoljstva, uzimaš u ruke prazan papir trenutka.
nisu važne ideje.
istine.
postignuća.
razočaranja.
tonalitet.
energetska transakcija.
likovi i značenja.
sam.
sam si na svijetu.
u ovome mraku.
svome mraku.
i tu priča može početi…
***
sjećaš li se boli? sjećaš li se svoje bezvrijednosti? svoga straha? svoje samoće? ono kad si trebao, a nikoga nije bilo briga, jer ni oni, kada su trebali, nisu imali ikoga koga je briga. osjetiš li uopće još uvijek to ili samo misliš da osjetiš jer bi, kao, trebao osjetiti? taj zastrašujuće brzi tornado tvoga plemena koji gazi sve pred sobom. koji melje i sječe, prodire i kida na komadiće vaše najmekše predjele.
kaos je, atomska bomba mržnje, potres koji u sekundi razjebava podlogu i podsjeća koliko je nesigurnosti u potencijalu svugdje oko tebe.
sva ta obezvređivanja, omalovažavanja, mržnje i gađenja… sav taj kronični slom i inzistiranje na iživljavanju upravo na onom najiskrenijem.
***
ne zanima me tvoja pojava…
hoću skršiti tvoju posljednju obranu…
tvoj posljednji atom nade…
hoću da zacviliš najtanjim i najranjivijim mogućim glasom svoje posljednje predaje…
hoću te vidjeti slomljenoga…
hoću te vidjeti mrtvoga!
da, hoću da umreš, da prekineš ovo prokleto sjeme…
ovu najljigaviju egzistencijalnu laž.
hoću da te nema…
da svojom mržnjom i najiritantnijom racionalizacijom zauvijek zagadiš izvor svoje prve i posljednje boli…
da ti nikada više ne padne na pamet da piješ s njega…
da nikada više ne pomisliš da imaš pravo,
da smiješ…
osjećati…
***
sjećaš se pjesme? kako je se ne bi sjećao. uvijek joj se vraćaš, ona uvijek svira s one strane granice tvog preživljavanja. tvoj privatni suicid, tvoja dnevna doza samouništenja.
„tamo me čekaj…“
tamo me čekaj, gdje nitko, dobro to znaš, neće doći. nikada.
jer me ne zanimaš, jer nikoga ne zanimaš.
„gdje ribe jedu avanturiste…“
hajde,
„skini kaput i odmori se“
hajde više, konačno to prihvati,
„jer sad ti je jasno da si jeftin, nikom potreban
sad ti je jasno da se voziš sam niz tobogan“
***
metak u violončelo nade.
muzika može prestati,
da nastupi tišina.
tišina
koja
boli
***
sjećaš li se?
bio si mali,
bio si dobar,
bio si iskren…
osuđen na suosjećanje s onima koje voliš.
da, tako si ih odano i iskreno volio. tako nevino i potpuno.
osjećao si ih.
uvrede i kroničnu nebrigu njezine mame alkoholičarke.
nepodnošljivo brutalne batine remenom i bičem koje je svaki dan kao dječak dobivao.
smrt njezinog oca u prometnoj nesreći kada je imala 5.
nezainteresirano, hladno lice njegove majke koja je šutjela dok ga je brutalno premlaćivao.
osjećao si ih i nisi znao (bio si dječak i nisi mogao znati) kako da preživiš u tom tako nepodnošljivo preteškom emocionalnom paklu. kako je uopće moguće preživjeti hod po polju zatrpanom neeksplodiranim bombama mržnje, ljutnje i potrebe za osvetom.
toliko bijesa, ugušenog vriska, potrebe za uništavanjem, razbijanjem, divljanjem…
toliko horora u srcima onih čiju si ljubav uz zrak i hranu trebao.
***
toliko neisplakane boli.
***
htio si im pomoći.
trebalo je biti superjunak da bi ih oslobodio od toliko pakla.
nisi imao izbora;
pokušao si postati jedan.
i zaista,
učinio si sve što si znao da postaneš…
povjerovao si da, ako ne budeš griješio nikada…
ako se samo odrekneš prava na pogrešku…
ako uvijek budeš savršeno pazio na tuđe osjećaje,
ako nikada ne budeš napravio nešto što se drugima neće svidjeti…
ako budeš dobar, bolji, najbolji u svemu…
ako budeš drugima vjerovao više nego sebi…
ako drugi uvijek i isključivo budu važniji od tebe…
ako budeš nevidljiv…
možda ti, po zasluzi, naraste taj toliko željeni plašt superjunaka, potreban da ih spasiš.
od roditelja,
od svijeta,
od samih sebe.
***
a bio si dječak
i nisi mogao znati.
***
da superjunaci ne postoje.
