ŠKOLA ŽIVOTA. 9. I POSLJEDNI DIO O FILMU DOBRI WILL HUNTING. ILITI, FALA KURCU DA JE GOTOVO.

Bio je ponedjeljak, negdje oko 3 sata poslijepodne. Po prvi smo puta, tri dana nakon poroda u Osječkoj bolnici, donijeli Inku doma. Zarasle kose, neobrijan, pomalo žut u licu od šoka osamnaestosatnog poroda koji je Stojka tako junački podnijela, i činjenice da sam postao otac (hej, postao sam otac?!), bio sam jako, jako tih. Imao sam fucking 23 godine i bilo mi je savršeno jasno da me moja prijašnja iskustva ni na koji način nisu pripremila za ono što slijedi.

A ipak, nisam paničario. Nije to bio način na koji sam se nosio sa izazovima. Ako sam nešto

naučio iz to malo životnog iskustava te raznoraznih knjiga koje sam do tada pročitao, onda je to bio stav da je panika u ovakvoj situaciji besmislena.

Iako sam tada, činjenično, bio klinac. Naivni, patetični klinac. Isto kao i Stojka, pola godine mlađa od mene.

I stojiš tako pred tim malim trodnevnim čudom i postavljaš samome sebi samo jedno

pitanje: a tko će sada biti stručnjak?

Dok su Stojka i Gea Inka bile ta tri dana u bolnici, sve je bilo u redu. Bile su okružene kompetentnim osobama koje rutinski odrađuju svoj posao. No što sada? Niti rutine niti kompetencija. I nije se tu radilo o zadovoljavanju fizičkih potreba koje su od presudne važnosti u prvim danima dječjeg života. S tim dijelom nikada nismo imali većih problema. Iako klinci, odradili smo taj dio sami. Iako su se naše majke bile spremne uključiti, upravo distanciranjem od njih, dobili smo najvredniju od svih vrijednosti, a to je mir. Njihova potreba za pomaganjem donosila je nemir u sili, a to je bila cijena koju nismo bili spremni plaćati. One nisu bile sljedbenice ideologije da su u ovakvoj situaciji panika i briga besmisleni. Ostali smo sami i to je funkcioniralo. Jer, upravo je taj mir bio ključan aspekt Inkinog zadovoljstva i mira.

No što s onim odgojnim dijelom koji slijedi? Ako sam do sada nešto naučio iz psiholoških knjiga koje sam jako rado volio čitati, onda je to bilo to da je žestoka zlostavljanost i zanemarenost u djetinjstvu oboje mojih roditelja ostavila jako dubok trag na meni. Kako zaustaviti taj nesvjesni kotač prebacivanja krivnje, odbacivanja i igranje uloge žrtve?

Nebrojeno sam se puta do sada uvjerio na mnogim primjerima u istinitost one stare narodne mudrosti koja kaže: daj ljudima moć pa ćeš vidjeti kakvi su.

Kako ne zloupotrijebiti tu moć nad djetetom u trenucima koji će pred mene staviti neke od

najvećih stresnih izazova u cijelom mojem životu? Kako izbjeći taj razdirući osjećaj stida i tuge koji će se javljati u trenucima kada budem grebao po samom dnu svojih energetskih ponora? Jer, formula kaže da je za svjesnost potrebna energija.

A sada je ispred mene bio zadatak da ona nauči voljeti sebe i da živi život dostojan življenja. Kako?!?!? Kako se to radi?

I tako stojiš iznad tog trodnevnog usnulog djeteta, gledaš je i znaš da je u duhu one klišeizirane roditeljske rečenice doista voliš najviše na svijetu, i nisu ti u tom trenutku problem niti financijska nesigurnost, niti sve potencijalne prijetnje od ekoloških i ratnih katastrofa, no brine te ta duboka razderanost svog bića i strah da joj ne preneseš taj teret. Jer, doći u kontakt s tim osjećajima znači otvoriti svoja vrata pakla, spustiti se u najbolniju bol i suočiti s najvećim strahovima.

Hoću li to moći za nju? Za sebe? Imam li ikakve šanse?

Prvi korak bila je škola za roditelje bazirana na idejama iz transakcijske analize gdje sam u nekoliko mjeseci pohađanja još dublje spoznao važnost i težinu roditeljske uloge u tim prvim godinama djetetova života. . Produbilo se moje znanje, no ne i vještine kako se nositi s tim informacijama.

Drugi korak bila je edukacija za gestalt psihoterapeuta.

Nisam ja tada planirao da ću se jednog dana stvarno baviti psihoterapijom. Super je to zvučalo, poput ispunjenja pomalo naivnog sna klinca koji je pogledao film „Dobri Will Hunting“ i poželio se baviti psihoterapijskim poslom, no razlog zašto sam krenuo u tu priču bila je svijest da se ne osjećam dobro. Previše cinizma, straha, grča, odbacivanja, potisnutih osjećaja, samozavaravanja, narcizma, depresije, mraka, tuposti, laži, stida, slabosti, da ne nabrajam dalje. Ta je četverogodišnja edukacija nudila intenzivan individualni i grupni rad na sebi, koji mi je, bez sumnje trebao, a ja sam znao da je, iako je to put kojim se rjeđe ide, put koji vodi doma.

U dominantno muškom i ciničnom svijetu u kojemu sam živio taj se je put osobnog razvoja intenzivno iskreno ismijavao i omalovažavao. Svijet potencijalno troznačne filozofije, besmislenih pitanja, zarđalo-ključnih pitanja bez potrage za odgovorom, orgijastičkog jebanja u mozak, jeftinih tabua i još jeftinijeg alkohola, dubokih metafora, lakih ovisnosti, brzopoteznog sarkazma, oštrog podsmijeha, trule budućnosti i lijeno- zagušljivog kopanja nosa smisla na sasvim sigurnoj distanci od življenja života. U tom svijetu, jasno je, bilo kakav koncept rada na sebi jeftina je retorika dostojna prezira.

Dijalog iz „Dobrog Willa Huntinga“ dobar je primjer.

- Zašto se skriva? Zašto nikome ne vjeruje? Jer su ga napustili ono koji bi ga trebali najviše voljeti.

- Poštedi me tog Freudovog sranja- ciničan je i po tko zna koji puta krajnje nezainteresiran za Seanovu propovijed Gerald.

- Zašto se druži s retardiranim gorilama, kako si ih nazvao?- nastavlja Sean- Jer bi ti svaki od njih razbio glavu da on to želi. To se zove odanost.

- Dirljivo- ne nasjeda profesor matematike.

-Gura ljude od sebe da ga ne bi povrijedili. To je obrambeni mehanizam. I ako ga sada odbaciš, ponovit će se.

Will je zlostavljano dijete.

U djetinjstvu je imao jako težak, ako ne i nemoguć zadatak. Trebao je naći načina da sačuva osjećaj povjerenja u ljude nevrijedne povjerenja. Trebao je nekako zadržati vjeru da svijet nije opasan u krajnje opasnoj situaciji te kako zadržati kontrolu u situaciji koja je zastrašujuće nepredvidljiva.

Uz ogroman strah od nasilja, u sjeni kojega dijete odrasta, javlja se i taj kronično nesavladiv osjećaj bespomoćnosti. Ono što izaziva najveći strah upravo je nepredvidivost nasilja.

I tu nije samo pitanje kako se zaštititi od zlostavljača. Problem predstavljaju i nezainteresirani drugi. Čini se da nitko ne vidi, nikoga nije briga. Nema nikoga tko bi ga zaštitio. Dijete se osjeća u potpunosti prepušteno samom sebi, a u toj napuštenosti često vidi još veće zlo nego u samom zlostavljanju.

Ovdje se radi o elementarnom preživljavanju. Kako u takvim okolnostima sačuvati nadu i smisao? Prihvaćanje situacije kakva je, a to znači stanje krajnjeg očaja, nije nešto što ijedno dijete može podnijeti. Dijete je prisiljeno, da bi preživjelo, zadržati vjeru u roditelje, ako želi preživjeti. Dijete je prisiljeno povjerovati svojim zlostavljačima. Jedini način da to učini je da povjeruje da upravo s njim, djetetom, nešto najozbiljnije nije u redu. Krivnja koju dijete preuzima jedini je način da preživi. Zastrašujuće je tužno i bolno vidjeti što je dijete sve spremno učiniti, kako bi iskonstruiralo tumačenje svoje sudbine koje će roditelje razriješiti bilo kakve krivnje i odgovornosti.

I dok se svi možemo složiti s idejom da je ovo jako bolna i teška priča za svu zlostavljanu djecu, situacija se poprilično mijenja kada se okrenemo svojem djetinjstvu i pričama prosječnih, svakodnevnih ljudi kakvima smo stalno okruženi. Primjetne su pojave iznenadne tišine u razgovoru, uznemirenih pogleda i poneki zaustavljeni udah kao manifestacije energetske težine u trenutku kada se po temi zagrebe tek malo jače ispod nasmiješene površine.

Velik je postotak onih kojima je pun kurac tih razmaženih ljudi koji kao da stalno imaju

potrebu demonizirati i okrivljavati roditelje. Oni s ponosom naglašavaju kako su njihovi roditelji učinili toliko puno za njih i kako su ih voljeli svim srcem pa čak i kada su ih tukli jer je i to bilo za njihovo dobro. Roditelji su svetinja i nitko da se nije usudio taknuti u taj tabu, kao da govore.

Charles L. Whitfield nabraja neka od najčešćih isprika i objašnjenja kojima odrasli brane svoje:

1. Otvoreno nijekanje (izjave tipa: „Moje je djetinjstvo bilo lijepo“). Zastrašuje podatak da se ponekad odrasli iz problematičnih obitelji ne mogu sjetiti do 75% svojih doživljaja iz djetinjstva.

2. Ublažavanje osjećaja sistemom „da, ali“ („To se dogodilo, ali su oni učinili što su mogli.“). To je način na koji se odjeljujemo od svojih osjećaja.

3. Tretiranje boli ili traume kao izmišljotine („To se nije tako dogodilo.“)

4. Četvrta božja zapovijed. Strah od božje kazne („Bog će se naljutiti na mene. To nije ispravno.“). većina organiziranih religija u svijetu ima slične opomene koje guše dječje traume u nama i sprečavaju našu sposobnost da živimo u stvarnosti i odbolujemo naše gubitke na zdrav način.

5. Nesvjesni strah od odbijanja („Izrazim li ljutnju, neće me voljeti“)

6. Strah od nepoznatog („Dogodit će se nešto uistinu strašno. Mogao bih nekoga ozlijediti ili biti ozlijeđen.“)

7. Opraštanje roditeljima („Ja sam im već oprostila“)

8. Prihvaćanje krivnje („Ja sam taj koji ne valja.“)

9. Napad na osobu koja predlaže rad na oporavku (Vi ste zli kada tvrdite da ja izražavam ozlijeđenost i bijes ili kada tvrdite da su moji roditelji mogli biti loši.“)

Iz moje perspektive se ovdje ne radi o demoniziranju i prebacivanju krivnje na roditelje. Roditelji koji su bili zanemarivani i zlostavljani kao djeca nesvjesno nastavljaju svoju priču sa svojom djecom. Ponavljam da je roditeljstvo u prvim godinama života među najstresnijim razdobljima u životu roditelja, a kao što sam već prije spomenuo, za svjesnost je potrebna energija. Nespavanje i stalno njegovanje djeteta ozbiljno troše naše energetske zalihe i to neminovno vodi ka prebacivanju na autopilot. A autopilot znači preuzimanje starih, roditeljskih obrazaca. Tako se prenose poruke na svoju djecu i ta često otrovna i omalovažavajuća ideologija pušta korijene i u sljedećoj generaciji.

Možda će biti malo jasnije ako se dotaknemo samo nekih od češćih pravila i poruka roditelja s kojima se većina ljudi imala priliku susresti tijekom svojega djetinjstva:

„Ne izražavaj svoje osjećaje. Učini kako ti kažem, a ne kako činim. Budi dobra, pristojna, savršena. Izbjegavaj svaki konflikt. Ne misli ili ne govori; samo slijedi upute. Ne postavljaj pitanja. Zločest si. Nemoj izdati obitelj. Čuvaj obiteljske tajne. Neka te se ne vidi i ne čuje. Uvijek se doimaj dobro. Ja sam uvijek u pravu, ti si u krivu. Uvijek se kontroliraj. Moje problematično ponašanje nije uzrok tvojim problemima. Sram te bilo. Nisi dovoljno dobar. Da se barem nisi rodila. Tvoje me se potrebe ne tiču. Budi ovisan. Veliki dečki ne plaču. Ti to ne osjećaš. Ti si tako glup. Ti mi to duguješ. Kako mi to možeš učiniti? Neću te voljeti ako…; Nikada ništa nećeš postići. Tako si sebičan. Željeli smo dječaka/djevojčicu…“

Svaka od ovih poruka razdire ono najsvetije u djetetu, a to je njegova samosvijest. Dijete uči o sebi kroz svoje iskustvo i interakciju s drugim osobama oko sebe, a ono što često dobiva su poruke koje govore da ono što osjeća, treba i želi, nije dobro. Umjesto da se oslanja na svoje iskustvo i uči kako se nositi sa svojim potrebama i redovno ih zadovoljavati, dijete razvija sliku o sebi na osnovu vanjskih vrijednosti i poruka roditelja.

Tako počinje otuđenje od samih sebe.

Dijete, nemajući izbora, ako želi preživjeti, prihvaća da je zlostavljanje ili zanemarivanje bilo samo izmišljotina njegova dječjeg uma. Na taj način ono što se dogodilo čuva kao tajnu duboko skrivenu u sebi. Kod ozbiljnijih zlostavljanja, ono poriče, voljno suzbija takve misli te bježi u trans. Osobe koje su proživjele zlostavljanje u djetinjstvu sposobne su naučiti zanemariti jaku bol, skrivati svoja sjećanja u složene amnezije, mijenjati osjećaj vremena, mjesta ili osobe, te inducirati halucinacije.

No nisu sva djeca sposobna promijeniti stvarnost bijegom, a čak i ona koja to jesu, ne mogu stalno bježati. U situacijama kada metode bijega od zlostavljačke stvarnosti ne upale, dijete je prisiljeno konstruirati nekakav sustav smisla.

Ja sam ta koja ne valja! Ja sam taj koji sam loš!

To je jedini izlaz, jedini model koji donosi spasenje: mora da je dijete bilo to koje je svojim ponašanjem, i posebno onim što je, natjeralo roditelje da se tako ponašaju. Što preostaje nego da uloži jako puno truda i kajanja kako bi jednog dana možda moglo zaraditi njihov oproštaj i tako konačno dobilo zaštitu i skrb koju tako očajnički treba.

Nije u ovom trenutku na odmet spomenuti kako organizirano kršćanstvo upravo iz tog osjećaja crpi osnove kršćanskog identiteta. Taj žig istočnog grijeha i autentičnog zla mogu se isprati samo krštenjem i žrtvujućom smrti najnevinijega (!?!).

Dijete mora napustiti samo sebe i ono što stvarno treba i osjeća, kako bi preživjelo u vanjskom svijetu. Moji osjećaji su ti koji me varaju, prihvaća dijete. Moje potrebe su sebične, ohole i krive. Najčešća posljedica su depresija i narcizam.

Scena u kojoj na kraju savjetovanja Sean gleda njegov dosje sa slikama zlostavljanja ubrzani je kroki prikaz psihoterapijskog rada sa zlostavljanim osobama.

- Nisi ti kriv- govori mu Sean, aludirajući upravo na to preživljavajuće vjerovanje u zlostavljanom djetetu da je zaslužilo batine i zlostavljanje. Will se smješka, kao jasno mu je, no Sean ponavlja: Nisi ti kriv.

Will zadržava distancu relativizirajući, no Sean ne odustaje i ponovno ponavlja rečenicu. Will je sve nemirniji dok Sean ponovno ponavlja rečenicu. u jednom trenutku eksplodira, prebolno mu je: Ne zajebavaj me- odbrusi Seanu, no ovaj ne odustaje i nastavlja s ponavljanjem rečenice. U tom se trenutku Will konačno emocionalno slama i brizne u plač. Sean ga prima u svoj zagrljaj. Po prvi je puta doživio kontakt, po prvi puta stvarno osjeća dio boli koji je morao potisnuti u djetinjstvu da bi preživio. Pušta svoj dugo godina potiskivani krik.

Kroz odnos sa Seanom Will je naučio da je odnos ono što je najvažnije u životu. Zato napušta svoje prijatelje, rad na gradilištu, velike poslovne prilike i život u predgrađu, kako bi bio sa ženom, koja je, čini se, spremna nositi se s njegovim demonima. Jer, jedino uz nju imat će priliku da nastavi raditi na sebi, da uz njezinu ljubav i podršku otkrije svoje godinama potiskivane boli, tuge i ljutnju na one koji su ga zlostavljali. Kraj nje, imat će priliku da prihvati da stvarno nije bio, niti je to mogao biti, kriv za zlostavljanje i zanemarivanje koje je preživio.

Naravno, o tome nas ovaj film neće izvijestiti. On završava točno tamo gdje se život zapravo tek počinje ozbiljnije događati nakon početne euforije. To je onaj dosadan, svakodnevan, razočaravajući, spori život pun rana, zamjeranja, strahova i izbjegavanja preuzimanja odgovornosti kroz male ustupke i prevare od svojih ideala koje svi činimo kako bismo olakšali svoje male i velike dnevne krize nemoći, besmisla i kroničnog manjka energije.

Iz te perspektive jako dobro razumijem one koji su frustrirani stalnom okrivljavanju roditelja. Iz te perspektive mi se, istovremeno, još važnijim čini pričati i pisati o posljedicama koje kao roditelji imamo na svoju djecu. Ne radi se ovdje o savršenosti nego o učenju prihvaćanja odgovornosti za ideologije kojima vjerujemo, a da ih nikada nismo ozbiljnije preispitali.

10 je godina prošlo od onog ponedjeljka kada sam razmišljao u smjeru tko će sada biti odgovorna osoba za odgoj tri dana stare djevojčice. Pomišljam na svog prijatelja Mihaela Krsnika i na njegov ljubavni sastavak s kojim je išao na državno takmičenje osnovnih škola. Bio je godinu dana mlađi od mene i ja sam ga zbog tog sastavka na poseban način cijenio. Proći će još nekoliko godina prije nego se upoznamo i počnemo družiti, a on će mi otkriti da je taj sastavak napisala njegova starija sestra i razbiti mi jednu malu dječju iluziju i izražajno strahopoštovanje. No zašto sam se sada sjetio njegovog sastavka? Jer je, koliko se sjećam, nosio naslov „Zar se to meni dogodila ljubav?“

Ta rečenica mi se učinila pravim motivom da zaključim ovaj serijal tekstova o filmu. Rečenica koja u sebi zaključuje i fiktivnu Willovu priču, koja me toliko motivirala u životu, kao i onu moju životnu priču. Moj je odgovor, na Krkijevo pitanje iz naslova sastavka potvrdan i bez sumnje višeznačan. Je, dogodila mi se ljubav i to ima veze sa Stojkom, Inkom, očinstvom, psihoterapijom, umjetnošću, prirodom, životom i iznad i prije svega, samim sobom.