OVO NIJE MOJ SVIJET. 8. dio sage o Willu Huntingu.
Michael je imao samo 11 mjeseci kada su mu se roditelji rastali i dali ga na posvajanje. Sa 20 je otišao u američku vojsku i ratovao u Vijetnamu do svoje 23. godine. Kada se vratio, radio je mnoge sitne poslove poput prodavača automobila. Bio je predodređen za mali život kao i njegovi posvojitelji, vozač školskog busa i domaćica. No Michael je imao sreću da je dobro izgledao pa je sa 32 godine započeo karijeru modela. U današnjem svijetu to je nezamislivo prekasno, no sredinom sedamdesetih, na njegovu sreću, taj scenarij nije bio neostvariv. 6 godina kasnije karijera modela će ga odvesti u ring gdje će postati najavljivač borbi za ESPN što će mu omogućiti prepoznatljivost širom SAD-a. michael se ponovno vratio svijetu koji je najbolje poznavao, svijetu borbi i nasilja, u sada, doduše nešto spektakularnijem izdanju od onih koje je imao u vijetnamskim močvarama.
1984. je godina i Michael Buffer nakon dvije godine iskustva stvorio je od sebe kariku bez koje su borbe u ringu postale nezamislive. Slučajno ili ne, počeo je u svojim najavama koristiti rečenicu:
„Let`s get ready to rumble!“
Ta banalna i jednostavna rečenica donijet će mu ogromnu popularnost. Shvativši da je otkrio svoju zlatnu koku, učinio je sve što je bilo potrebno da je pravno zaštiti. Na taj način ta mu je rečenica donijela preko 400 miliona dolara i postala stvar opće kulture.
1991. je godina. Mjesto radnje negdje u blatu u šumi u Sloveniji, tijekom prvih dana oružane pobune Slovenaca s ciljem da se odvoje od Socijalističke federativne republike Jugoslavije. U kadru je mladić u vojnoj uniformi. 19 mu je godina i drži pušku u ruci. Nije ovo proba, nije ovo nikakav test za mladog desetara, kakvima su generacijama plašili novake tijekom redovnog služenja vojnog roka u snažnoj vojnoj sili Jugoslavenske narodne armije. Bitka je stvarna, a prva linija vatre progutala je tri mlada života za koje je ovaj mladić kao desetar bio zadužen. Iako, čini se, novinar tadašnjeg Yutela ne može shvatiti ozbiljnost situacije. Unosi mu se s mikrofonom u pratnji kamermana i od ratnog stanja pravi reality show, iako se tada to još nije tako zvalo. Tako spontano nastaje još jedna antologijska rečenica, za koju se mnogi u trenucima opuštenosti kunu da najpreciznije opisuje sve ratove za neovisnost koji su se događali na prostoru bivše Jugoslavije. Rečenica koja je postala veća od njezina autora Bahrudina Kaletovića, glasi:
„Koliko ja razumem, oni kao hoće da se otcepe, a mi im kao ne damo.“
Puno je tu bilo ironije i paradoksa u svoj tragikomičnosti situacije. Rečenica je postala samodostatna i antologijska do te mjere da nitko nije niti pomišljao da provjeri širi kontekst njezina nastanka.
Prije nekoliko dana u članku o malom čovjeku Bahrudinu Kaletoviću po prvi sam puta čuo Kaetovićevu izjavu u cijelosti:
Novinar: “Da li znaš zbog čega se vodi rat?”
Kaletović: “Ma otkud znam. Koliko ja razumem, oni kao hoće da se otcepe,
a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo
u kasarnu i ništa više. Niko od oficira nije poginuo, samo moji ljudi.
Trojica do sada. Samo želim da se vratim kući živ i zdrav…”
U nastavku te antologijske rečenice Kaletović je rekao i možda puno dublje istine o ratu koje nitko nije bio spreman čuti.
U stvari mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više.
A lakše je bilo njega proglasiti neprijateljem i zlotvorom nego vidjeti u njemu mladog čovjeka koji se boji. Kojemu je sa samo 19 godina zapovjeđena odgovornost za trojicu poginulih osamnaestogodišnjih ročnih vojnika koji su tek stigli u Karlovačku vojarnu na odsluženje vojnog roka, odakle su ih poslali u Sloveniju kada se zapucalo. Nitko od njih četvero nije imao izbora. U vojsku su morali ići.
Nitko od oficira nije poginuo, samo moji ljudi.
Nikoga, niti medije, a posebno oficire i one iz njihove sorte, nije zanimala njegova priča. Dovoljno je bilo da se svi zajedno srdačno i cinično nasmijemo njegovoj zbunjenosti, dok su si, iskorištavajući situaciju, iza scene, ti neki snalažljiviji, mali, drugi preko noći instalirali potrebne kvalifikacije da i sami postanu uvaženi članovi iz nedodirljive kaste oficira, političara i biznismena. Ako već nisu svojim zaslugama i školovanjem mogli postići važnost, rat i nasilje pružili su priliku kada se na silu moglo postići ono što je u miru bilo nezamislivo. Pod krinkom snažne ljubavi prema novonastalim domovinama oni su od sitnih kriminalaca postajali gospoda.
Samo želim da se vratim kući živ i zdrav.
Will Hunting pripada kasti onih koji ginu na prvim crtama, no njegova mu genijalnost, poput rečenice, koja je Michaela izvukla s dna, omogućuje susret sa svijetom u kojemu vrijede sasvim drugačija pravila. Profesor Lambeau mu sređuje razgovore za posao na najcjenjenijim pozicijama na svijetu. I nije tu važno što Will nije zadovoljio formalne diplome i ostale pizdarije. Njegova je matematička briljantnost zlatna karta koja mu otvara sva vrata. Pa tako i ona NASA-e.
No Will je buntovnik i budala, nezreli klinac koji si može priuštiti zajebanciju.
„Zašto ne bih radio za NASA-u? To je teško pitanje. Pokušat ću odgovoriti. Stavite mi kod koji nitko ne zna dekodirati. Pokušam i uspijem. Sretan sam. Uspješno sam obavio posao. Ali možda je taj kod lokacija pobunjenika u Africi ili Srednjem Istoku. Bombardirate selo gdje se pobunjenici skrivaju. 1500 ljudi koje ne poznajem i nisu mi se zamjerili bude ubijeno. Političari kažu, pošaljite marince i osigurajte područje. Neće njihova djeca poginuti tamo. Kad su oni na redu, dobiju odsluženje unutar zemlje. Bit će to klinac iz Southiea koji će dobiti šrapnel u guzicu. Vratit će se, tvornica u kojoj je radio preselila se u zemlju iz koje je upravo došao. A tip koji ga je ustrijelio radit će njegov posao za 15 centa, bez pauze. Jedini razlog što je bio tamo je prisiliti vladu da nam prodaju naftu po nižoj cijeni. Naftne tvrtke su se motale tamo da podignu cijenu domaće nafte i izvuku korist za sebe. Ali ne pomaže mome kompiću jer plaća 2,50 dolara galon. Polako dovuku naftu natrag, možda čak uposle kapetana koji voli martinije i vozi slalom između ledenjaka. Udari u jednog, prolije naftu i uništi sav živi svijet u Sjevernom Atlantiku. Sad je moj kompić bez posla, ne može si priuštiti vožnju, odlazi na razgovore za posao pješice, što je pušiona jer mu šrapnel izaziva hemeroide. Gladuje, jer kad pođe jesti, jedino što poslužuju je riba iz Sjevernog Atlantika sa Castrolom.“
Will se poigrava s moćnicima, sprda im se u lice, proziva ih i pritom se dobro zabavlja.
U drugoj epizodi prve sezone jedne od meni najzanimljivjih i najaktualnjih britanskih serija „Black Mirror“ mladić sanja o svojih pet minuta slave. On živi u nekom virtualnom svijetu u kojemu je, osuđen na najnižu kastu, prisiljen po cijele dane voziti sobni bicikl kako bi skupljao bodove za svog virtualnog avatara. Živi u malenoj sobi u kojoj su svi zidovi veliki ekrani i ako želi pratiti sadržaje, mora skupljati bodove. Istovremeno, manjak bodova znači nemogućnost da prekine iritantne reklame. Njegov je san da se pojavi u reality showu pred žirijem i virtualnim auditorijem, jer je to jedini način da napusti najnižu kastu. Očito je da se radi o imaginarnom SF svijetu koji nam je još uvijek prividno daleko, a opet, sasvim, sasvim potencijalno blizu.
Kada konačno skupi dovoljno bodova bjesomučnom višemjesečnom vožnjom bicikla, smije pristupiti reality showu. No njegova namjera nije da se pokaže. Njegova je namjera jebanje majke tom odvratnom, lažnom svijetu.
Pojavljuje se na pozornici sa staklenom oštricom pod vratom. To je jedini način da privuče pažnju, jedini način da dobije priliku da govori. Čini se da trojac iz žirija nije pretjerano impresioniran njegovom prijetnjom da će se ubiti pred publikom.
Cinični su i ravnodušni. Hoćeš li više početi ili ne taj svoj govor, provociraju ga.
„Nemam govor. Nisam pokušao čak ni …
Znao sam samo da moram doći ovdje, stati ovdje, i htio sam da me slušate. Da doista to uradite, a ne samo nabacite one face kao da me slušate, kako inače imate običaj. Hoću lica koja osjećaju, a ne ona koja procesuiraju. Nabacite facu i buljite na pozornicu, a mi ko majmuni, pjevamo, plešemo i kotrljamo se. A sve što vi od toga vidite, to nisu ljudi, vi tu ne vidite ljude, samo stočnu hranu. Što je više lažna, više vam se dopada. Jer je umjetna stoka jedino što danas prolazi. To je sve što možemo podnijeti. Zapravo, ne baš sve. Stvarna bol, stvarno zlo, to su stvari koje mi podnosimo. Da, objesimo debeljka na stup! Zvjerski se smijemo jer smo zaslužili to pravo, mi smo odradili vrijeme u ćeliji, a on se provlačio, ološ, pa ga idemo mrzi-i-i-i-i-i-ti! Toliko smo izvan pameti od očaja pa i ne znamo za bolje. Znamo da je sve ovo laž i kupujemo to sranje. Tako razgovaramo jedni s drugima, tako se izražavamo jedni prema drugima, to je čisto sranje. Što je nama san? Vrhunac sna nam je nova aplikacija za Dopple, koja ne postoji. Nema je! Kupujemo sranja koja čak niti ne postoje! Pokažite nam nešto stvarno, slobodno i lijepo. Ne možete. Da? Slomilo bi nas. Previše smo otupjeli za to. Mogao bi se i ugušiti. Možemo tako malo toga podnijeti. I kad naiđete na bilo kakvo čudo, dijelite ga na žličicu. Tek kad je umnoženo, upakirano i provučeno kroz 10 000 filtera, kad više ne ostane ništa osim beznačajnog titranja svjetala, a mi pedaliramo, dan po dan, no kamo? Napajajući što? Sve majušne ćelije i male ekrane i veće ćelije i veće ekrane… jebite se!!!! Jebite se!!!! Eto na što se sve svodi. Jebite se što sjedite ovdje i polagano pogoršavate stvari. Jebeš vas i vaše mjesto pod svjetlom i vaše licemjerno pobožne face! Jebite se svi što mislite samo na jednu stvar. Na točki sam gdje mislim da sam manje od ništa. Vučete nas okolo i mrvite do kosti, pretvarate nas u šalu, tek još jednu ružnu šalu u kraljevstvu milijuna. Jebite se što postojite! Jebite se, zbog mene, zbog nas, zbog svih! Jebite se!“
Tišina. Sva tri člana žirija, dva muškarca i žena, šute, spuštenih pogleda. Šuti i virtualni auditorij. Napetost se može rezati nožem, koji on i dalje drži pod vratom, dok, nakon strastvenog govora, glasno diše.
Muškarac koji je očito glavni u žiriju prvi podiže glavu prema njemu:
"To je bilo… bez sumnje najsrčanija stvar koju sam vidio na ovoj pozornici ikada."
Virtualni auditorij, sačinjen od animiranih avatara, u transu je. „Briljantno!“, viču mu.
"- Ti na takav način artikuliraš nešto u čemu se svi mi, pri tome mislim na sve prisutne u sali, nešto u čemu se svi slažemo. Čak i ako te nismo u potpunosti razumjeli. Mislim da sam u pravu ako kažem da to osjećamo. Čak i ja. Znam da na mene gledaš kao na tu neku kreaturu. Vidiš… hej. Shvaćam odakle to dolazi. I sviđa mi se ovo tvoje."
"- To nije „ovo“, to je istina"- odgovara on.
"- Tvoja istina, nepobitno, ali istina, u svakom slučaju. U pravu si. Jako je malo autentičnosti. Volio bih te ponovno čuti."
- Kako to mislite?
- Imam jedan svoj program gdje možeš upravo tako govoriti.
- Ja bih to pratila. To je izrečeno s toliko strasti…
- Što misliš? 30 minuta, 2x tjedno?
Will je kroz terapijski rad s Seanom došao do točke smiraja kada je konačno mogao prihvatiti pravila velikog svijeta i javiti se na razgovor za posao spreman da stvarno isti i preuzme. Jasno je da je odrastao, jasno je da konačno gleda na svijet realno, a ne utopistički naivno, kao kada je svojim ciničnim komentarom oprao pod s NASA-om.
Sorry guys, no hard feelings.
Ratova će uvijek biti jer su ratovi u čovjekovoj naravi.
Ljudi će ginuti i to je nešto što moramo prihvatiti. Bad luck, ništa više. Sreća je jedini razlog zašto netko izlazi iz svoje kuće na ulicu u strahu hoće li ga netko raznijeti bombom, zaobilazeći mrtva tijela, a netko drugi izlazi iz kuće bijesan jer mu nova aplikacija na najnovijem modelu najskupljeg mobitela radi sporo. Sreća je krivac što se netko rodio baš tamo gdje svjetske vojne sile vole zaigrati još poneku partiju rata. Baš tamo gdje postoje resursi koje te iste svjetske sile trebaju da bi pokrenuli te svoje ratne igračke. Djeca se igraju poraza i pobjede. Moj je tata jači od tvog tate.
Svijet je odavno obolio od ozbiljne bipolarnosti.
Ostaje nam još samo da prihvatimo show. 24/7, 365 dana u godini, live stream, u HD-u.
I zato, nasmiješi se Bahrudine Kaletoviću, snima te kamera i ne bi bilo u redu od tebe da sebično zadržiš svoje osjećaje, kada svojom naivnom iskrenošću, ljutnjom i strahom, možeš zabaviti naše gledatelje.
No pričekaj trenutak, molim te. Nemoj nam baš sada poginuti. Sačekaj da striček Michael Buffer, prije nego što se ti vaši ratovi nastave, izgovori svoju legendarnu rečenicu. Sjećaš je se? Kako ne bi, pa to je stvar opće kulture:
Let`s get ready to rumble!!!
Jer,
SHOW MUST GO ON!
