LOMI GA BEJBE. O AROGANTNIM SERONJAMA I TOTALNIM PROMAŠAJIMA. 7. DIO ASOCIJACIJA NA FILM „DWH“

- Taj dečko ima dar. Može nešto dati svijetu. Moramo ga usmjeriti.

- Usmjerenje je jedno, a manipulacija sasvim nešto drugo.

Tako počinje priča, tako počinje sukob, tako počinje neslaganje između dva profesora, između matematičara u prvoj i psihologa u drugoj gore citiranoj rečenici. Priča je nabijena emocionalnim ranama iz prošlosti, proizašlim iz ideološki različitih pogleda na svijet.

Gerald je profesor matematike na MIT-u, najboljem fakultetu tog tipa na svijetu, a iza sebe ima osvojenu najprestižniju matematičku nagradu i slovi za svojevrsnu zvijezdu u matematičkim krugovima. Koliko je njegova pozicija velika najbolje otkriva njegov asistent koji je toliko odan i sretan da može koketirati barem s profesorovom sjenom da bi bez ikakva razmišljanja popio metak umjesto profesora.

Sean je profesor na fakultetu psihološkog usmjerenja te psihoterapeut. Nema nikakvih velikih postignuća poput Geralda i ovaj ga zbog toga omalovažava i smatra neuspjehom.

Njih su dvojica bili cimeri na fakultetu i iz Geraldove perspektive obojica su imala potencijal, koji je on ostvario, no Sean nije.

Sean ne doživljava svoj život i karijeru kao neuspjeh.

Potreban je jedan matematički nadaren i emocionalno zanemaren klinac poput Willa da poput benzina rasplamti dugo godina prigušivani žar njihova sukoba.

- Možda Will ne želi matematičku nagradu kao ti- progovara Sean.

- Ovo je previše važno- uvjeren je Gerald.

- Dajmo dečku vremena da otkrije što želi- pokušava smiriti tenzije Sean, no Gerald je isprovociran: Divna teorija, vidi što je tebi donijela.

- Da je, arogantni seronjo- sada je pukao i Sean.

Dajmo dečku vremena da otkrije što želi.

Dajmo dečku vremena da otkrije što želi.

U toj se rečenici slamaju cijeli svemiri odgojno-obrazovnih ideologija.

Jesper Juul, svjetski priznati obiteljski terapeut iz Danske, u svojim je radovima osporio neke od temeljnih pretpostavki tradicionalne razvojne psihologije kao i dominantne pedagoške modele i metode odgoja (njegove su originalne i vizionarske ideje potvrđene od strane suvremene neuroznanosti i psihologije međuljudskih odnosa). Jesper izgovara jednu krajnje oštru rečenicu koja provocira ono najkonzervativnije u svakom roditelju. On kaže da ne možete imati zdravo i poslušno dijete.

Problem dominantne odgojne ideologije u državi u kojoj ja živim je da se djeci ne vjeruje. Dominantna kršćanska ideologija dodatno je pojačala grešni potencijal u djetetu. Ta mitološka i krajnje neartikulirana tumačenja svijeta napravila su puno za neurotičnost društva. Rađanja u grijehu (seksualnost), inzistiranje na zlu u djetetu od rođenja (za što je potrebno krštenje), učenje da nismo sami sposobni isprati tu prljavštinu grijeha i da je potrebna nedužna patnja božjeg sina kako bismo bili spašeni (što, naravno, onim najiskrenijima nabija i nepodnošljivu krivnju (sjetite se kršćanskog svršavanja na nepodnošljive scene patnje i mučenja u filmu Mela Gibsona „Pasija“)). Ako je bog bio spreman žrtvovati svog sina (iako niti u najelementarnijoj logici nije jasno zašto on, stvoritelj svega živoga i neživoga, nije mogao smisliti neki drugačiji scenarij za otkupljenje grešnika), kakav zaključak o odnosu roditelja prema djeci možemo izvući? Da je žrtvovanje djeteta najveća ljubav koja postoji?!?! Ima nešto jako sjebano u toj priči. No da ova kršćanska digresija ne postane tema za sebe, vraćam se priči.

Koja se poruka može izvući iz Seanove rečenice o Willu?

Dajmo dečku vremena da otkrije što želi.

Koliko je djece na prijelazu u tinejdžerske godine moralo voditi ratove sa svojim trenerima, učiteljima i prvenstveno roditeljima. Koliko ih je odustalo, bez obzira na talent, a koliko bilo prisiljeno nastaviti, bez obzira na potpuni izostanak želje?!

Koliko je krajnje frustriranih i emocionalnih invalida koje društvo slavi kao velike zvijezde koje su postigle nešto u svom životu (no o tom se naličju ne priča jer prividan sjaj medija zasljepljuje sva ta zgrčena tijela i prazne ljušture unutrašnjosti).

Tu dolazimo do, po meni najsnažnije dileme svih odgajatelja. Granica između podrške i frustracije.

Tradicionalne, konzervativne obitelji odgoj su uglavnom bazirale na frustraciji. Do nedavno sam slušao rečenice starijih žena kako su svoju djecu, da im ne naude, ljubile samo dok su spavali. Bilo kakav oblik nježnosti ili naklonosti doživljavao se u toj ideologiji kao svojevrsna opasnost koja će razmaziti djecu i onesposobiti ih za stvaran svijet. Nije teško zamisliti takvu ideologiju u sjeni svjetskih ratova, nakon kojih su, traumatizirani roditelji bili prisiljeni u potpunosti pobjeći od emocija i nježnosti jer se radilo o ozbiljnoj opasnosti da se raspadnu u brutalnom svijetu punom nasilja. Nisu oni znali da potiskivanje emocija po nekim znanstvenim istraživanjima donosi više patnje od samog izražavanja boli koja se potiskuje.

Reakcija njihove djece na takav odgoj dotakla se drugog ekstrema. Razvile su se tzv. demokratske obitelji u kojima su roditelji izabrali djeci pružiti isključivu podršku. Dogodila se epidemija popustljivog odgoja i razmažena djeca kao proizvodi iste. Djeca su postala šefovi u obiteljima. S djecom su dijeljene stvari s kojima se ovi nisu znali nositi i odgovornost za koju nisu bili sposobni. Roditelji su tražili strategije kako da udovolje svojim malim carevima i kraljevnama, ne znajući kako da se nose s njihovom ogromnom frustracijom i inzistiranjem da bude po njihovom, odmah i sada.

Postalo je očigledno da niti jedan niti drugi pristup ne pale i da pate manje, više svi.

Ideja o ravnoteži između podrške i frustracije došla je logičnim slijedom. Pojavila se priča o granicama i odgovornosti roditelja. Djeca su kompetentna za mnoge stvari već od rođenja, reći će Jesper Juul, no trebaju vodstvo odraslih. U odnosu između djece i roditelja isključivo su roditelji odgovorni za odnos. A odnos je moguće ostvariti jedino kada se poštuje i uvažava obje strane. U atmosferi odnosa djeca više nisu prazne ploče ili mali grešni vragovi koje treba naučiti isitni i tome kako da budu dobri. Djeca su mali ljudi koji imaju potrebu da budu viđeni. Da se doživi ono što je njima važno.

Pitanje za roditelje je kako vidjeti dijete koje je dominantno emocionalno, ako sami roditelji godinama potiskuju svoje emocije i gledaju na svijet kroz racionalnu prizmu. Tu djeca postaju odlični, spontani učitelji odraslima kako je to biti autentičan, iskren i prisutan.

Iz moje je perspektive najgenijalniji doprinos Jespera da je ukazao na dječju suradnju s roditeljima. On govori da djeca u 9 od 10 situacija surađuju s roditeljima. No roditelji tu suradnju, karikiram, prepoznaju možda u 3 od tih 10 situacija.

Problem je što se suradnju doživljava samo kroz prizmu poslušnosti. Ako djeca rade ono što roditelji očekuju od njih, takvu se djecu naziva dobrima i poslušnima, no većina ne može prepoznati suradnju u dječjoj odlučnosti da ne budu poslušni. Autentična i iskrena djeca svojim ukazivanjem na problem pa čak i buntom (i ponašanjem koje se često naziva zločestim) nesvjesno žele pomoći roditeljima. Nisu spremni gutati govna, kao što to većina odraslih radi i tu nastaje problem. Tu počinje akcija frustracije, kazne i omalovažavanja. I još jedna snažna provokacija by Jesper: roditelji najviše o sebi mogu naučiti od djece u situacijama konflikata s njima. Samo, naravno, ako su spremni otići korak dublje u iskrenije područje svoga bića.

Iskustvo pokazuje da većina roditelja nije spremna priznati da su oni ti koji imaju problem, a da njihova djeca trebaju roditelje koji će se suočiti sa svojim poteškoćama i emocionalnim zastojima.

Da se ne bi susreli s potisnutom boli i strahovima, roditeljima je lakše biti zapovjednicima i odgajati djecu da budu poslušni. Djeci se ne smije vjerovati. Djeca ne znaju. Preopasno je za roditeljski ego.

I zato nikako ne smijemo dati dečku vremena da otkrije što želi.

Važnija je slika, snažan mentalni imidž koji mu nagrada može donijeti. Slava, popularnost, puno novaca, puno materijalnih dobara, moć. To je ekvivalent za uspjeh.

Recepta za ravnotežu nema jer uvijek i isključivo ovisi o situaciji. Potrebna je prisutnost, i otvorenost kako bismo osvijestili što se stvarno događa. Ako patimo od recepata i uvijek važećih istina, velika je vjerojatnost da ćemo propustiti vidjeti i dijete i sebe.

Čini mi se da roditelji često podržavaju ono što treba frustrirati kod djeteta i frustriraju ono što treba podržati. Međutim, ako se otvorimo pravu na pogrešku i učenju iz istog, postajemo roditelji kakve djeca trebaju, naspram utopističkih ideala o savršenim roditeljima koji nikada ne griješe.

Problem je što Gerald ne vjeruje u ovakva sranja. On je uvjeren da su jedino vanjska priznanja i postignuća važna stvar. I zato je oštar prema Seanu:

- Nemoj to učiniti. Nemoj ga zaraziti idejom da je u redu da bude promašaj, jer nije u redu. Ljut si na mene, no neću se ispričavati zbog svog postignuća. Ljut si jer sam postigao što si i ti mogao, no pitaj se želiš li da se i Will tako osjeća.

Očito je da je dugo godina potiskivani omalovažavajući stav Geralda o Seanu konačno izašlo na površinu.

- Ti arogantno govno- bijesan je Sean- Ti misliš da sam promašaj. Ja znam tko sam i ponosan sam na to. To je bio svjestan izbor, a ne pogreška! Ti i tvoji kolege mislite da sam promašaj… ti i tvoji dupelisci… zlatna medalja! Zlatna medalja!!!

Sukob i ideološko neslaganje dosegli su vrhunac. Obojica su preplavljeni i ovo više nije sukob dva cimera nego sukob dva svjetonazora, onog tehničkog i onog humanističkog.

- Ne radi se o tebi, matematičko kurčino- dere se Sean- Radi se o njemu i neću dozvoliti da ga sjebeš svojih sranjima o postignućima i nagradama. Previše ga pritišćeš.

Gerald je predstavnik najsnažnijeg i najciničnijeg ismijavanja psihoterapije. To je taj trenutak kada konačno postaje iskren i može otvoreno reći kako je cijela ta priča o emocijama jedno ogromno sranje i manipulacija. Kakva podrška, kakve pizdarije, kakvo razgovaranje o problemima, kakva laž.

- Postao sam to što jesam jer sam naučio da se pritišćem- samouvjeren je Gerald.

Gerald vjeruje da samo frustracija i tjeranje dovodi do postignuća i uspjeha. Krv, znoj i suze, uči nas sportski ideal. I upravo u sličnim porukama moguće je vidjeti svu težinu nerazumijevanja razlike između potreba ega i stvarnih potreba bića. Nije poanta u intenzitetu napora i neugode, poanta je u stavu prema sebi. Smatraš li da je ono što jesi dovoljno dobro ( pa ono čime se baviš radiš iz ljubavi prema sebi i otkrivanju svojih sposobnosti) ili smatraš da je ono što jesi jadno, glupo, nesposobno i sjebano (i zato zaslužuje kaznu), a jedini izlaz je vanjska potvrda vrijednosti.

Pozicija je to u kojoj se vraćamo na početak ove priče. Što želimo od naše djece?

Želimo li poslušnu ili zdravu djecu?

Uspješnu ili zdravu djecu?

Gdje je granica između forsiranja i podrške?

Možemo li stati, izaći iz svoje strastvene i euforične ideje što je najbolje za dijete, iskreno poslušati argumente djeteta i vjerovati da su njegovi osjećaji i potrebe važniji od naših ambicija i ideja?

Možemo li ponizno priznati da ne znamo i ne trebamo znati što je to biti roditeljem?

Tek tada, možemo, u suradnji s djecom, u realnom vremenu stvarati taj jedan krajnje izazovan i fascinantan umjetnički izričaj iz porodice umjetnosti nad umjetnostima, odnosa.