ŠUTNJA JE ZLATO. 5. dio o Willu Huntingu.
Možeš li podnijeti šutnju sat vremena? Jedan na jedan, oči u oči, bez ideologija, bez koncepata, tumačenja, očekivanja, transcendentalnih značenja, izdrkavanja, velikih i malih riječi.
Šutjeti.
Susret broj tri između Willa i Seana protekao je u šutnji.
Obojica su šutjela.
Sat vremena.
Dugo već sanjam o takvoj terapiji. Da dođeš, sjedneš nasuprot mene i da šutimo. Cijeli sat.
Od početka do kraja.
Da ti nakon sat vremena dam do znanja da je sat gotov i da je vrijeme da odeš.
Ništa više, ništa manje.
Možeš li to izdržati? Mogu li to izdržati?
Zajebi sada Marinu Abramovič i njezine mjesece šutnje tijekom njezinog performansa u New Yorku. Ne zanima me umjetničko izražavanje. Barem ne ako nije u službi života i iskrenosti.
A ja bi da ovaj susret bude spontan i autentičan. S tobom, jer nisi prvi puta tu. S tobom jer znam da su te mnogo puta do sada ozbiljno raspizdile moje besmislene i često promašene verbalne provokacije i zato jer već odavno ne očekuješ od mene da mi proviri skriveni plašt iza leđa.
S tobom, jer znam da je psihoterapijska mitologizacija iza tebe. Dovoljno smo se puta sreli. Dozvoljavaš mi da pogriješim i ne ustručavaš se vjerovati sebi više nego meni. Nisi više tu da ti ugradim aplikacije za sreću, normalnost i slobodu. Gledaš svojim očima i vidiš. I zato znaš koje su to pizdarije. Koje su to bajke neiskusnog početnika koji vjeruje u psihoterapiju. Ti znaš, dobro to znaš.
Psihoterapija ne postoji.
Postojimo ti i ja.
Dvije fotelje, polje među nama.
I prilika.
Puno spontane prilike.
Da se dogodi što se ima dogoditi.
U filmu je priča jednostavna. Možda čak i prejednostavno prikazana. Nije to lako. Sat vremena direktno šutjeti u nekoga. Iako se tu igraju visokokalibarske egotriparije, posustajanja nema. Profesor Gerald ljut je kada čuje da su obojica sat vremena šutjeli. To sigurno nije oblik psihoterapije na kakav je on spreman dovoditi Willa.
- Je li to neko takmičenje u zurenju između dva klinca iz istog susjedstva?- podrugljivo i iziritirano ispituje Seana poslije seanse.
Sean odgovara da je to u stvari bilo „prilično impresivno“.
Tečaj šutnje počinje u trenutku kada mirno i konačno prihvatiš svoje neznanje i svoju nevažnost.
Dišeš i promatraš. Osluškuješ. Interesira te što će novo tvoj um projicirati na platno koje nazivaš svojim svakodnevnim životom. Znaš, prepoznaješ tu laž. To nisi ti. Ne, to ne možeš biti ti. Ta jeftina tragikomično-patetična lakrdija pridavanja prevelike pažnje tim karikaturalnim manifestacijama sebe. Čudan je to raštimani orkestar umišljenih antitalenata i zvijezda koje su obećavale, no nikada se nade nisu obistinile. Orkestar kojemu kronično nedostaje dirigent da konačno zasvira zadanu melodiju.
Skladba je poznata.
„4.33“ od Johna Cagea.
