BUŠENJE BALONA EGA. 4. dio priče o filmu „Dobri Will Hunting“

Sviđa mi se ideja da se znanje sastoji od dvije komponente, a to su informacija i iskustvo. Paolo Freire, brazilski pedagog i teoretičar odgoja, u svojoj knjizi „Pedagogija potlačenih“, školske sustave, kakav je i hrvatski, naziva sustavima u kojima se potiče tzv. bulimijsko znanje. Karakterizira ih punjenje praznih posuda (mozgova djece) i potom dan poslije pražnjenje istih na provjerama znanja (bulimijsko stanje povraćanja informacija iz sustava).

Gledam Inku kako je u četvrtom razredu iz prirode i društva prisiljena bubati hrpetinu za nju potpuno apstraktnih pojmova. Žao mi ju je dok je promatram sa strane. Nije da se nešto posebno muči, znam da će dobiti najbolje ocijene, no ne mogu se oteti dojmu kako je to što radi jako besmisleno ( i to dok paralelno slušam vijesti iz Finske gdje se ukidaju domaće zadaće, naglasak se stavlja na igru i kreativnost (a to je ta jebena Finska, svjetski primjer da ulaganjem i promjenom pedagoških paradigmi društvo može vrlo konkretno prosperirati)). Pokušavam joj pomoći, zajedno smišljamo igre riječi, trikove, crtamo, tražimo načine kako bi joj moglo postati jasnije.

Informacija bez iskustva jednostavno nije znanje.

Upravo tom temom bavi se i dio filma „Dobri Will Hunting“ koji je imao najveći utjecaj na mene. Zbog tih nekoliko minuta monologa psihoterapeuta Seana, zavolio sam taj film i krenuo u potragu za samim sobom.

Kako sutra punim 34. godinu života, pravi je trenutak da se još jednom vratim tom tekstu, koji me je sa 17 uvelike definirao i postavio.

Nakon vatrenog prvog nazovi psihoterapijskog susreta između provokativnog, dvadesetogodišnjeg matematičkog genija Willa i osebujnog psihoterapeuta Seana, u kojemu po prvi puta Will nije izašao kao pobjednik s tehničkim nokautom u prvoj rundi (5 psihoterapeuta prije Seana s kojima se susreo, nisu imali šanse protiv njega jer, podsjećam, Will nema sumnje da je psihoterapija velika laž), događa se susret broj dva.

- Opet ti?- Will nastavlja s provokacijom od prve sekunde drugog psihoterapijsko susreta.

Sean ga poziva da izađe s njim van. Sjedaju na klupu uz jezero.

- Što je ovo? Trenutak za čaj između dva muškarca? Vrlo lijepo. Pale te labudovi? Jel to neki fetiš kojemu bismo trebali posvetiti malo vremena?

Fascinira Seanova mirnoća. Ne uzbuđuje se Willovim podjebicama. Započinje dugi monolog. Monolog koji je postao moj osobni sveti tekst i svojevrsna životna motivacija i smjernica.

Ovo je četvrti tekst o ovome filmu i do sada je sasvim sigurno da je ovaj serijal tekstova ozbiljno uznemirio neke duboke i skrivene slabosti i strahove u meni.

Kako možeš reći za ovaj film da ti je dobar? Zar ne vidiš svu hollywoodsku laž i prijetvornost u njemu? Zar još nisi svjestan koliko se sramotiš s ovim filmom? Ben Affleck, Mat Damon… klasična američka industrija iluzija. Nije li, na tragu toga, i sama psihoterapija upravo američko prekenjavanje i izmišljanje kako zaraditi na tuđoj nesreći?

Što to govori o tebi…

Ovako izgleda samo kratak isječak sabotirajućih misli koje mi izazivaju ovi tekstovi. Svjestan sam da pišem dugačko, da je puno digresija, da je stil naporan, da blog vjerojatno nije mjesto za koketiranje s ovoliko iskrenosti i sve to, uz realnu činjenicu da je interes kod drugih ljudi, očekivano, jako malen. Nije ovo nešto što bi netko htio i mogao čitati s lakoćom i interesom. Ovo je privatna bitka, suočavanje s demonima iz prošlosti, digresija digresijinih digresija koje imaju kronično veze samo sa mnom i mojim koracima na putu prema ne znam gdje. No jako mi je važno da ne stanem. Jako je važno da ne odustanem. Sam sam si izabrao ovaj put i krize su prilike da iz njih učim. No svaka kriza, uz priliku, u sebi krije i opasnost.

Dolazak u predvorje teksta koji mi je nekada toliko značio uz sve pripadajuće uzbuđenje ima i tu određenu dozu straha i uznemirenosti. Nije se lako vratiti tamo odakle je važan dio onoga što jesam danas, počeo. Što ako konačno otkrijem i prihvatim jeftinoću istog?

Što ako se ozbiljno razočaram?

Povratka u ovom trenutku, izvjesno je, nema. Ponovno sam pogledao tu propovijed na klupici kojom Sean uzvraća Willu za napad na prvom susretu.

Citiram monolog/dijalog iz filma u cijelosti:

„Razmišljao sam o onome što si mi neki dan rekao. O mojoj slici. Razmišljao sam do dugo u noć. Nešto mi je palo na pamet. Zaspao sam miran san i do sada nisam pomislio na tebe. Znaš što mi je palo na pamet?

- Ne.

- Ti si klinac. Nemaš pojma o čemu pričaš.

- Hvala.

- Nikad nisi bio izvan Bostona. Da sam te pitao nešto o umjetnosti, dao bi mi iscrpno izvješće pročitano iz knjiga. Michelangelo. Znaš mnogo o njemu. Životno djelo, političke aspiracije, on i papa, seksualnu orijentaciju, sva djela. Ali ne bi mi znao reći kako miriše u Sikstinskoj kapeli. Nikad nisi tamo stajao i gledao u taj divan plafon. Vidio to. Kad bih te pitao za žene, dao bi mi popis najdražih. Možda si i ševio par puta. Ali ne možeš mi reći kakav je osjećaj buditi se kraj žene i osjećati se potpuno sretnim. Ti si težak dječak. Da te pitam o ratu, nabacivao bi mi se Shakespeareom. „Još jednom u obranu prijatelji!“ Ali nisi bio ni blizu rata. Držao najboljeg prijatelja u krilu i gledao ga kako zadnjim dahom traži tvoju pomoć. Da te pitam o ljubavi, citirao bi mi sonet. Ali nikada nisi gledao u ženu i bio potpuno ranjiv. Da ne znaš nikoga tko je ravan njezinim očima. Kao da je Bog spustio anđela na zemlju samo za tebe. Koja će te spasiti pakla. Ne znaš kako je to biti njen anđeo. Voljeti je. Proći s njom sve. I rak. Ne znaš kako je spavati na stolici dva mjeseca u bolnici, jer doktori vide u tvojim očima da se vrijeme posjeta ne odnosi na tebe. Ne znaš što je pravi gubitak. To se događa samo kad nešto voliš više od sebe.

Sumnjam da si ikad nekog tako volio.

Kad te pogledam ne vidim inteligentnog, samouvjerenog muškarca. Vidim napuhanog klinca koji se usrao od straha. Ali ti si genijalac, Wille. To nitko ne poriče. Nitko ne može razumjeti tvoju oštroumnost. Ali ti misliš da znaš sve o meni jer si vidio moju sliku. Rasuo si mi život u komadiće. Ti si siroče, zar ne? Misliš da znam koliko ti je život bio težak, kako se osjećaš, tko si, zato što sam pročitao Olivera Twista? Po tome mogu spoznati tebe? Osobno me nije briga, jer sve što čujem od tebe mogu pročitati u nekoj knjizi. Osim ako ne želiš pričati o sebi, o tome tko si. Tada sam fasciniran, tada pristajem. Ali ti to ne želiš, zar ne? Užasnut si onime što bi mogao reći. Ti si na potezu, šefe.“

Zapamtio sam taj monolog kao bombu strasti i euforije. Probudio me, zamislio, rasturio, pokrenuo, tamo sa 17. Shvatio sam da želim puno, puno više od života, nego što sam imao do tada. Nisam znao kako ću to postići, no znao sam da želim. Robin Williams bio je u mome sjećanju u toj sceni nadahnuti propovjednik kakvoga nikada nisam sreo niti u crkvama niti u učionicama. Pogađao je svojim tonom tamo gdje treba i snažnim nadahnutim govorom rasturio egotrip nadobudnog ismijavača i manipulatora Willa.

17 godina kasnije, dan prije svojeg 34. rođendana, ostao sam poprilično iznenađen tonom i načinom kako je to Robin Williams u filmu izgovorio. Ničega tu nije bilo od onoga kako ga ja u svojim sjećanjima pamtim. Odjednom se na ekranu ispred mene utjelovio smireni muškarac koji polagano i autentično izgovara te snažne i na trenutke jako patetične rečenice. Nije se tu radilo o propovijedanju već baš suprotno. Radilo se o dijeljenju svoga iskustva.

Iako znam da se radi o zamišljenoj priči i o filmu, način na koji to Robin izgovara, daje mi sasvim jednu novu dimenziju tom tekstu.

Ne, nije riječ o jačini riječi. Riječ je o iskustvu, o tonu, emociji. Riječi je moguće ismijati i omalovažiti. S riječima se možemo slagati ili ne, no ono što ih čini važnima, ono što im daje snagu, upravo je iskustvo i način kako i kada se koriste. I to je ono što kao klinac nisam mogao razumjeti, no intuitivno sam osjetio. Jer taj govor pogađa u riznice strasti i ljubavi, emocije i iskrenosti. Izaziva na ranjivost, na otvaranje svojih strahova i razjebavanje napuhanog ega.

I dok sam sa 17 bio u poziciji Willa, koji je većinu svog života proveo na istom mjestu, bez velikih i važnih iskustava, 17 godina kasnije, skupio sam nekoliko onih koja znače i određuju ono što jesam.

I točno u ovom trenutku mogu vidjeti kako me je taj tekst, taj govor na klupici uz jezero, poslao u raznorazna intenzivna životna iskustva, od rada s ratnim veteranima, tražiteljima azila, osobama s invalidnošću, na ceste, na rubove, prelaske granica, u blizinu smrti, psihoterapijske susrete, kao i krunu svih kruna, aktivno sudjelovanje od prve sekunde u odgoju djeteta.

Iz ove perspektive, iskreno se nadam da ću u sljedećih 17 godina, tamo negdje s 51, ispolirati svoj patos, naštimati svoj ton, smiriti egoistični um, popustiti pritisak straha i bezvrijednosti te kronične potrebe da se svidim raznoraznim drugima.

Prostora za napredak, bez ikakve sumnje, ima na pretek.

U ovom trenutku, zapravo mi je tako svejedno kakva je ideološka pozadina Seanova govora. Imao sam potrebu raščlanjivati rečenice, ograditi se od anđela i patetičnih, vječnih ljubavi. No nemam više potrebe za tim.

Dovoljno mi je što sam doživio njegovu energiju i nakon 17 godina od prvog gledanja. I ako većina ljudi koje cijenim i do čijeg mi je mišljenja stalo doživljava taj govor patetičnim, meni je i dalje važan i snažan. Jer u njemu osjetim strast, proživljenost i izazov.

Ionako se za mene, kako onda, tako i danas, cijeli govor može svesti na jednu jedinu rečenicu:

„Osim ako ne želiš pričati o sebi, o tome tko si. Tada sam fasciniran, tada pristajem.“

Ta rečenica moje je najsnažnije psihoterapijsko geslo i glavna apologija psihoterapiji.