PRVI OKRŠAJ TITANA. TKO PREŽIVI, PRIČAT ĆE. 3. dio o filmu „dobri will hunting“
Kažu da je, neovisno o talentu, potrebno 10 000 sati bavljenja nekom aktivnošću da postaneš ekspert.
U filmu „Dobri Will Hunting“ Will je matematički genije. Kako on kaže, njemu su apstraktni i kompleksni matematički zadaci dječja igra. Usporedbu povlači s Beethovenom. Kada Ludwig van, kaže u filmu Will, vidi klavir, on ga svira. Tako i on čini s matematičkim zadacima. Jednostavno mu je, lako.
Koliko ta priča drži vodu?
Jedan je znanstvenik odlučio proučiti 150 najpoznatijih djela klasičnih glazbe. Istražio je biografije kompozitora tih djela s ciljem da otkrije koliko je od njih nastalo u prvih 10 godina skladateljevih bavljenja komponiranjem.
Došao je do brojke od tri skladbe!
Kasnija su istraživanja pokazala slične brojke i na mnogim drugim poljima ljudskog djelovanja, kako u drugim granama umjetnosti, tako i u ostalim znanstvenim disciplinama.
To nikako ne umanjuje vrijednost iznimaka koje potvrđuju pravilo, no statistika, čini se, donosi otrežnjenje.
No mi volimo samozavaravanja, superjunake i patetične priče izvučene iz konteksta.
Volimo laž.
Ispada da je laž jedna od najdojmljivijih i najutjecajnijih karakteristika ljudskog roda.
Iako se djecu od malih nogu uči da ne smiju lagati i da je laganje nešto ružno, trenutak gubitka raja je trenutak kada konačno prihvatimo bolnu činjenicu: a to je da su nam roditelji lagali. Sve ono o čemu su nas podučavali, oni često ne rade ili sami ne vjeruju u to.
A to prvenstveno vrijedi za laganje (i svu kompleksnu višedimenzionalnost ovog pojma).
Zubić vila, sveti nikola, uskrsni zec, djed mraz, bog (ups, čekaj, ovaj posljednji je stvaran)… a ovdje pričamo o manje-više najbezazlenijim fatamorganama u životu djeteta bez kojih se (osim, naravno posljednje navedenog) može.
No ne samo da lažu svoju djecu; odrasli prije svega lažu sami sebe i jedni druge. I čine se da prešutno svi pristajemo na to. ( U ovom se trenutku usuđujem definirati psihoterapiju kao mjesto gdje se raskrinkavaju te krajnje stilizirane i personalizirane laži.)
Na tu je temu Ricky Gervais snimio meni iznimno drag, zabavan i poučan film „The Invention of Lying“ (2009).
Ricky prikazuje izmišljeni svijet u kojemu laž uopće ne postoji i ljudi govore istinu jedni drugima u lice. Sve dok glavni lik (Ricky osobno) ne slaže svojoj majci na samrti, pritisnut njezinim strahom, da postoji život poslije smrti. U tom je trenutku otkrio laž. Taj ga poseban talent u svijetu istine čini najmoćnijom osobom.
Da se ova digresija ne pretvori u temu samu za sebe, vraćam se Willu. Teško je zamisliti Willov slučaj u nekoj stvarnijoj verziji stvarnosti. Fizički posao kojim se Will bavi umara čovjeka, kao i ispijanje piva poslije, i zaista je pomalo iritantno pratiti slijed radnje u kojoj Will u poslijeponoćnim satima čita knjige o organskoj kemiji, proučava pravne sustave, zabavlja se uz apstraktne matematičke zadatke ili traži slabosti u knjigama psihoterapeuta, kako bi ih dan poslije ismijao.
No vratimo se radnji filma. Iako se situacija čini prilično bezizlaznom za njega, Will će sudbinu isprovocirati zaposlivši se kao čistač na M.I.T.-u, najprestižnijem tehničkom fakultetu na svijetu.
Profesor Lambeau postavit će na ploči u hodniku matematički izazov za najnadarenije studente i tu će, na toj ploči, dogoditi rascjep između nespojivih svjetova. Dok bude čistio podove hodnika, Will će dobiti svoju priliku i on će je iskoristiti riješivši zadatak.
Dogodit će se ono što se i mora dogoditi… svi će se na MIT-u uzbuditi želeći otkriti tko je taj genije koji je riješio zadatak.
Kako se nitko nije javio, priča poprima obrise tajne pa će profesor baciti novu rukavicu izazova zadavši još teži zadatak na ploči u hodniku.
I tek tu će profesor uhvatiti Willa na djelu, vidjevši bizaran prizor: čistač na fakultetu šara po ozbiljnom znanstvenom radu. I to baš na onoj ploči koja poprima karakteristike mitološkog mjesta gdje se događaju za povijest matematike ogromna djela.
Otkrivši da se nije radilo o šaranju, nego o točno riješenom zadatku, profesor kreće u potragu za izgubljenim genijem u dronjcima i nalazi ga u sudnici gdje se Will po tko zna koji puta, citirajući raznorazne pravne knjige, pokušava izvući od kazne zatvora. No ovaj puta je, nakon tuče na ulici, pri privođenju udario policajca i sudac je, bez obzira na njegove pokušaje argumentacije, odlučan i baca ga u zatvor.
I upravo tu nastupa profesor s ponudom koja se ne može odbiti: sređuje sa sucem da Will može izaći iz zatvora pod dva uvjeta.
Prvi je da se javlja njemu svaki tjedan i da zajedno rješavaju komplicirane matematičke zadatke. Nije li to, na kraju krajeva, ono što je Will i želio?! Zanimljiv način dobivanja onoga što želiš, zar ne.
No zato je drugi dio uvjeta Willu u potpunosti neprihvatljiv.
Will mora redovno jednom tjedno ići na psihoterapiju!
Podsmijeh nevjerice da profesor uopće takvo nešto traži od njega govori više od tisuću riječi. Tko još ima vremena za takve pizdarije? Kome još trebaju tako apstraktna i besmislena prodavanja magle? Will nema sumnje da je psihoterapija snobovska prijevara.
Psihoterapija je pokušaj psihoterapeuta da nagovore svoje pacijente da im je psihoterapija potrebna. Da su psihoterapeuti oni koji znaju što je ispravno i zdravo, da imaju tehnike i metode kojima ih mogu učiniti sretnima. Poput elitističke sekte, kojoj više nije niti potrebna iluzorna ideja boga da bi se igrali povlaštenih svećenstva (koji imaju tajne spoznaje i istine), sami su sebi dovoljni i najvažniji. I još k tome to skupo naplaćuju.
Will je pametan klinac, odrastao na ulici, u ozbiljno sjebanom kvartu i da bi preživio, odavno je morao razviti strategije i znanja kako se nositi s pravim životnim izazovima. On svoje probleme živi i ne trebaju mu prekenjana, mrtva puhala koja glume potporu i suosjećanje. Sranja su se dogodila i potpuno je besmisleno povjerovati da bi razgovor o njima mogao biti od ikakve koristi za njega.
No Will, nažalost, nema izbora. Ako ne želi ostati u zatvoru, mora na psihoterapiju.
Što mu preostaje? Zapovijed je bila da mora ići, no ne i kako se tamo treba ponašati. Zašto se onda barem ne bi dobro zabavio?. Vrijeme je da uštogljenim psihoterapeutima zada ozbiljan udarac u ime svih ismijanih i omalovaženih ljudi s ulice (koji si, da paradoks bude veći, čak i kada bi stvarno htjeli i/ili imali potrebu, niti ne mogu priuštiti psihoterapiju).
Zadatak je puno lakši nego što se čini i Will će u svoj imaginarni album sa samoljepljivim psihoterapeutima prilijepiti pet ismijanih i isprovociranih muških psihoterapeuta prije nego se turneja nastavi sa šestim.
I dok je Will ušao u sada već rutiniziranu stopostotnu seriju, profesor Gerald Lambeau će, zabrinutog pogleda, duboko uzdahnuti prije nego izusti rečenicu:
- Postoji jedna osoba…
Ta osoba je Sean, danas ekscentrični profesor i psihoterapeut te njegov bivši cimer na faksu. Već u načinu na koji je izgovorio tu rečenicu može se osjetiti sva težina prošlosti koja stišće njegov dah pri pomisli na Seana.
No čini se da je Will pretvrd orah i Gerald intuitivno zna da će se morati obratiti Seanu.
Potez je to očajnika, no Will je matematički genije kakav se rađa jednom u 100 godina i profesor ne želi samo tako propustiti priliku. Jer upravo zahvaljujući svojoj elitističkoj poziciji u matematičkom panteonu, profesor može vidjeti ono što većina ne zna, a to je da je Will uvjerljivo iznad svih genijalnih matematičara koje je profesor do sada upoznao, zajedno s njim. Will s lakoćom barata visinama koje on mora prihvatiti kao nedokučive.
Iako ne želi vidjeti Seana, ne želi imati ništa s njim i osjeća odbojnost prema njemu, prisiljen je javiti mu se i odglumiti prijateljske osjećaje.
Sve samo da pokuša spasiti Willa.
Iako Sean na prvu ne želi uzeti novog klijenta, upoznavanjem s njegovom pričom, pristaje. Ispada da je Will iz istog sjebanog dijela Bostona u kojemu je i Sean odrastao. Paradoks je dovoljan, rane u sjećanju svježe i Sean, naravno, ne može odoljeti.
Termin je dogovoren i Will može doći po još jedan psihoterapeutski skalp.
- Nabrijan sam. Neka liječenje počne - samouvjerenom i otvoreno ciničnom rečenicom Will započinje susret. Sean uzvraća istom mjerom. Počinje epsko pripetavanje i brzopotezna igra nadmudrivanja. Sean ga brzo presijeca, no Will u takvim okolnostima bez problema pliva. Will se ne trudi odgovoriti na Seanova kratka pitanja, nego nastavlja dominirati i okretati pažnju u smjeru tema koje njemu odgovaraju. Traži Seanovu slabost, no i Sean se odlično drži u ovom verbalnom boksačkom meču. Will se zaustavlja kod slike koju je Sean naslikao. Komentira je i svojom interpretacijom pokušava napipati Seanovu ranjivost. Čini se da konačno uspijeva. Miris krvi je u zraku. Na slici je čovjek u čamcu u oluji.
- Možda si ti usred jebene oluje. Nebo se ruši na tebe, valovi se razbijaju o tvoju brodicu. Vesla samo što nisu pukla. Upišao si se u gaće od straha, kukaš za sigurnom lukom i svim silama se pokušavaš izvući… možda si zato postao psihoterapeut…
Impresivna je i nadahnjujuća Willova provokativna interpretacija slike.
Sean je i dalje prisutan i samo kratko odgovara: Pogodak.
No Will tu ne staje i kreće u završni napad, spreman da slomi još jednog u nizu psihoterapeuta.
- Možda si oženio krivu ženu- govori Seanu, na što ovaj konačno posustaje i gubi kontrolu odgovorivši mu grubo i uznemireno: Možda bi trebao začepiti gubicu?!
Konačno mu je našao slabu točku i sada tu još samo treba finiširati: To je to zar ne- govori Will slavodobitno- oženio si krivu ženu?
Sean je izgubio glavu i vrlo je ljut, što Willa dodatno ohrabruje da zakuca: Što se dogodilo? Ostavila te je? Jebala se s drugim tipom?
Sean se svom snagom zaletava na Willa i hvata ga za vrat odbrusivši mu: Još jednom mi uvrijedi ženu i jebeno ću te dokrajčiti.
Iako prelazi sve psihoterapijske etičke kodekse, ovim potezom Sean je po prvi puta u 6 mečeva koje je do sada Will imao sa psihoterapeutima, čini se, izvukao neriješeno.
I Will mu to priznaje rečenicom: Vrijeme je isteklo.
Will napušta Seanov ured, a Gerald utrčava zabrinuto unutra i, vidjevši razjebanog Seana govori: Razumijem ako ne želiš raditi s njim.
- Četvrtak u 16. Pobrini se da dođe- sve je što Sean odgovara.
Sean je izdržao, no Will ga je ozbiljno uzdrmao. Lako je iz ove perspektive razumjeti preostalih 5 terapeuta koji su odustali od pomisli da rade s ovako teškim slučajem kao što je Will. Za psihoterapiju je ključna volje klijenta i želja za suradnjom. Bez tog aspekta, bilo kakva pomisao na rad je besmislena. I možeš biti najveći psihoterapijski genije u svemiru (kada bi tako nešto postojalo), ako osoba koja dolazi ne želi raditi na svojim sranjima, priča je jednostavno besmislena. Prvi je susret u psihoterapijskom odnosu često vrlo ključan. Ako ne pogodiš u to nešto skriveno i važno kod osobe, često se događa da ti neće niti doći drugi puta.
Iako je Will izašao s pobjedničkim gardom, pobjedu nije izvojevao. Sean je bio dostojan suparnik, što jednog Willa ne uzbuđuje previše, nakon što je napustio njegov ured.
No zato je Sean proveo večer sjedeći sam u polumraku svoje dnevne sobe uz čašu alkohola. Will je ostavio traga na njemu. Nije se lako nositi sa činjenicom da ga je uhvatio za vrat. To je nešto što bi jednom psihoterapeutu trebalo biti nedopustivom situacijom. Kako se ovdje ipak radi o filmu, ta je scena poslužila da prenaglasi Willovu provokativnost i Seanovo emocionalno stanje.
Jedno je sigurno: uzvrat slijedi.
Nastavlja se…