POČETAK PRIČE O FILMU KOJI JE OSTAVIO NAJVEĆI TRAG NA MENE. JUNACI PAVLOVE ULICE. prvi dio.

Obično se pojavljivao sa suncem za leđima. Bio je sam, bio je mističan, bio je hrabar. Bio je bez imena (ma što će njemu ime; to je bilo za obične smrtnike). Blijedi jahač, hladnokrvni egzekutor zločinaca, šutljivi osvetnik. Ledenog, zmijskog pogleda, skrivenog pod šeširom, neizbrijanog lica, uvijek spreman na okršaj u kojemu nikada nije gubio.

Clint Eastwood ujahao je u moje djetinjstvo i tamo ostao kao neprikosnoveni heroj mojeg djetinjstva. Puno su mi tada značili i Rocky i Bruce Lee, i mnogi drugi junaci iz filmova i stripova, no nitko nije mogao stati u istu rečenicu s Clintom iz kaubojske „dolar trilogije“ Sergia Leonea. Nitko nije bio tako potpuno kauboj i muškarac, mistični ratnik i neprikosnoveni osvetnik. Dolazio je na vrijeme i najebao se majke onima koji su to zaslužili iživljavajući se na slabijima. Samodostatan i snažan, nikada ranjiv, nikada potrebit.

Bio je model kako bi muškarac trebao izgledati.

Godine su prolazile a moj prijelaz iz dječaštva u mladenaštvo obilježio je rat. Ratna realnost u kojoj sam odrastao nije bila tako filmična i junačka jer sam mogao na primjeru vidjeti kako izgleda svijet u kojemu se usamljeni i samodostatni cijeloživotni potiskivači emocija kroz međusobno ubijanje pokušavaju uravnotežiti. Odjednom je čarolije nestalo i mogao sam se na najgrublji način uvjeriti da su svi ti superheroji jedna velika laž.

No svejedno sam negdje duboko u srcu zadržao sliku mističnog lutalice i kauboja svih kauboja. Sliku koja će se u nešto drugačijoj verziji vratiti kroz novog glumca.

U kasno predvečerje moje maloljetnosti utjelovio se u mojemu životu kroz svoja dva filma koji će do danas ostati zabilježeni u mojoj emocionalnoj povijesti kao prekretnice.

Ovaj se puta radilo o Robinu Williamsu.

U „Društvu mrtvih pjesnika“ glumio je strastvenog učitelja u ultrakonzervativnoj školi, dok je drugi film „Dobri Will Hunting“, iako u sporednoj ulozi, podigao na viši nivo svojom ulogom psihoterapeuta.

I dok me prvi film snažno ponukao da završim književnost kako bih jednog dana kao učitelj vratio strast u školske učionice, „Dobri Will Hunting“ je bio nadogradnja one dječačke ideje o muškarcu kakav bih trebao biti.

Po prvi sam se puta susreo sa psihoterapijom, a Robin se nikako nije uklapao u predrasudu koju sam imao o psihoterapeutima koji na suhoparan i znanstven način objašnjavaju svojim pacijentima u čemu griješe i što trebaju ispraviti da bi se normalno ponašali.

Robin je bio blijedi jahač psihoterapije, neizbrijan i sam, živahan i provokativan. Na rubu odustajalosti od života, pogođen smrću voljene žene, bio je spreman vidjeti mladog i nadobudnog, na trenutke nepodnošljivog mladića, koji je očajnički trebao nekoga na svojoj strani. Osjetio ga je na način na koji je osjetio sebe. Pristao je raditi s njim, iako je znao da će Will biti jako izazovan slučaj koji će ga pokušati isprovocirati i nanjušiti njegove rane. A kada ih jednom prepozna, Will je išao do kraja.

I kao što je Irvin Yalom napisao po meni maestralan roman „Kada je Nietzsche plakao“, spojivši dvije snažne povijesne ličnosti, doktora Josefa Breuera („izumitelja liječenja razgovorom“ i Freudova preteču) te s druge strane velikog filozofa i pjesnika Friedricha Nietzschea, postavivši ih u neku vrstu unakrsne psihoterapije, slično se događa i u ovom filmu. Psihoterapeut Sean, kojega glumi Robin, će utjecati na Willa (Mat Damon), a Will će utjecati na Seana. Od početne, nužne egotripične borbe, priča će se pretvoriti u jedan od najsnažnijih susreta dvoje nadarenih usamljenika.

U tim trenucima zaljubio sam se u psihoterapiju. Nisam znao puno, no cijelim sam svojim bićem osjećao da bi tako izgledao moj život kada bi ispunio svoje najluđe snove i potencijale. Bio je to još jedan suludi, nešto tiši i puno, puno teže ostvarivi dječački san.

Radilo se o dubokom i snažnom prožimanju, o životu dostojnom ljubavi. Radilo se o sljedećoj stepenici strasti o kojoj je Robin u „Društvu mrtvih pjesnika“ podučavao svoje učenike.

A bio sam tada tako sam. Gledanje „Dobrog Willa Huntinga“, mi je, osim otvaranja cijelog novog svemira mogućnosti i težnje ka, dalo i ogromnu podršku i motivaciju da nastavim tragati. Bojao sam se, bio sam tako očajno sam, s potrebama o kojima prijatelji i učitelji s kojima sam se susretao nisu pričali. I dok sam prije gledanja ovog filma mislio da sa mnom nešto nije u redu, nakon filma sam našao svoje utočište. Otkrio sam muški svijet u kojemu nije sve u fizičkoj snazi, kurčenju i nasilju. Slika Clinta Eastwooda kao neprikosnovenog kauboja dobila je svoju ravnotežu u ulozi Robina Williamsa u ulozi ranjivog emocionalnog i podržavajućeg psihoterapeuta.

Jednostavno mi je, zahvaljujući filmu, bilo nešto lakše šutjeti ono što jesam među grubima i potisnutima u maloj sredini u kojoj sam živio. Nisam više ja bio taj nenormalan i pogrešan.

Bilo je lakše smjeti tugovati i patiti.

Patnja je odjednom dobila svoje značenje i vrijednost. Patnja je, upravo u trenucima potpunog očaja, postajala alternativna škola i svojevrsna akademija života. Život na cesti, doslovno i metaforički, postao je moja edukacija.

I zato se tako često u mislima vraćam na tu otvorenu cestu svoje mladosti, usred ničega, tamo negdje u 3-4 ujutro, kojom smo kao klinci bili prisiljeni hodati vraćajući se doma polupijani poslije vikend izlaska. Zato se povremeno opet sakrivam po wc-ima vlakova prošlosti na putu na najočajnije punk koncerte diljem Slavonije. Nije bilo važno na što se ide. Važno je bilo da se ide.

Taj osjećaj kronične iznemoglosti…

taj kostolomni, egzistencijalni pat…

Ti, prijatelj ili dva do tebe, šutnja, hladna cesta, noć i umor. Kroničan i potpun.

Učio sam tada tako važne i tako besmislene lekcije. A baš zato što su bile besmislene, bile su još važnije (za razumijevanje tog paradoksa potrebno je iskustvo i fokusiranje u istom).

I dok su neki oko mene u tim trenucima bili samo pijani, premoreni i frustrirani, ja sam osluškivao.

Učio sam postojati u nimalo privlačnom trenutku. Bili smo u istim govnima, no nisam, naprosto nisam mogao prihvatiti da je to sve što je. Tu hladnu, praznu cestu, premorenost i očaj. Taj slomljen korak po besmislenoj cesti, to veliko ništa i očaj egzistencijalnog beskućništva.

Na marginama postojanja, otkrio sam u trenutku kada sam konačno odustao, lakše se razlikuje srž od iluzije.

Kada romantika izumre, kada hollywoodska emocionalna prostitucija izgubi svoj jeftini trik, otvara se prostor za iskrenost.

I baš tu iskrenost, iako se bez sumnje radilo o hollywoodskom filmu sa svom prepoznatljivom i pripadajućom ikonografijom i ideologijom, osjetio sam u filmu o dobrom Willu Huntingu.

Ono nešto veće od dosade, racionalnosti i istine. Ono nešto živo, neuhvatljivo, strastveno, uzemljeno, važno (op.a. ovo je onaj trenutak do kojega dođe svaki moj članak i kada otprilike pišem jedno te isto).

Nisam znao kuda idem, no kada 15-ak godina kasnije, s 5 godina psihoterapijskog iskustva iza sebe, gledam u natrag, znam da je to bio isti put kojim i danas dišem.

Ja i psihoterapija? Onaj buntovni i iritantni klinac koji propituje svaki autoritet u srednjoj školi i kroz zajebanciju izbjegava nametnute obaveze? Onaj usrani klinac koji se boji dodira od ljudi oko sebe jer ga je strah pokazati koliko je usamljen i ranjiv? Što je to uopće psihoterapija? Kakva kurčeva psihoterapija?

Da bih sebi približio odgovor na to pitanje, započinjem ovu priču o filmu koji mi je psihoterapiju po prvi puta približio.

Čini se da je pravi trenutak za ovako nešto, da olakšam frustraciju zbog činjenice da poprilična količina ljudi u zemlji u kojoj živim glasno i ponosno potiče ideju da se vrati vojni rok za muškarce. Kao tako će se mladići naučiti odgovornosti i poslušnosti. Tako će se naučiti čvrstoći i pravoj snazi.

Nisu se oni maknuli od svojih Clintova Eastwooda iz djetinjstva. Nisu imali prilike upoznati svoje Robine Williamse.

Ja, na sreću, jesam.

Nastavlja se…