DOBRI WILL HUNTING. OPET UVOD, OVAJ PUTA UZ OZBILJNU KRIZU. DRUGI DIO.
Doživio sam očaj.
Trenutak slabosti kada shvatiš koliko je naivno ovo što pišeš. Osjećao sam se poput dječaka od 10 godina koji misli da kuži svijet oko sebe. Pročitao sam prvi dio ove serije zapisa o filmu „Dobri Will Hunting“ i ozbiljno se razočarao. Zar se meni stvarno ovo svidjelo danas ujutro? Zar sam stvarno bio zadovoljan na kraju jutarnjeg završavanja pisanja ovog sranja?
I točno sam mogao vidjeti scenarij: opet sam zabrijao i odlutao u svoju fantaziju, u stanje.
U stanje u kojemu pišem nešto nadahnuto, a jedino što radim je drkanje naivnih i patetičnih rečenica.
„Sad ti je jasno da si jeftin, nikom potreban,
sad ti je jasno da se voziš sam niz tobogan“
Ponovno sam je proživio… tu samoću nevažnoga i kičasto naivnoga.
Osjetio sam svu dubinu stida i razočaranja samoga sebe.
Ovo je jadno, ovo je jako, jako jadno.
Kreneš s Clintom Eastwoodom, a završiš u patetiziranju i jeftinim rečenicama koje imaju pretenziju da kuže, a kurca one kuže.
Daj više odrasti i prestani stalno pisati ta jedna te ista sranja!
Probudila se agonija. Probudila se kriza. Svaka gramatička rečenica ili nevješto složena konstrukcija probadala me je i ismijavala.
Pogledaj se, idiote.
Najbolje bi bilo da to obrišeš što prije, da se ne sramotiš (i zaista je jedina dobra stvar što to neće pročitati više od nekoliko ljudi).
Pomislio sam na sliku kojom mi je jedna jako draga frendica iz davnina opisala svoje postpsihoterapijsko iskustvo.
- Samo bih došla doma i sjela i bila mala i tiha poput makovog zrna.
Osjećao sam se točno tako uz važnu razliku. Moj minimum nije bio tih. Moj je minimum bio natopljen jako glasnim gađenjem i razočaranjem.
Došao sam u predvorje želje da obrišem cijeli blog da zauvijek nestane svaki trag ovoj parodiji postojanja.
Odlučio sam pročitati još jednom prvi dio. Da se uvjerim koliko je to loše.
Pročitao sam ponovno pa još jednom.
Nisam to očekivao, no nestalo je težine.
Odmah sam mogao prepoznati sva ponavljanja i gramatičko-tehničke greške teksta, no to je stvarno i bilo za očekivati u tekstu koji je nastao iz prve.
(Možda da ipak u budućnosti prođem kroz tekst prije nego ga proglasim gotovim i spremnim za stavljanje na blog iz poštovanja prema onih nekoliko koji odluče izgubiti određeno vrijeme potrebno za čitanje teksta?!)
No, osim tehnikalija, nestalo je onog očaja i potpunog razočaranja.
Nestalo je frustracije. Ne. Nije ovo uopće toliko očajno loše.
Osvijestio sam da je tema ta koja u meni budi snažne reakcije. Tema muškosti i emocija.
Tabu tema muškoga svijeta i najtanji led preko kojega prelazim na dnevnoj razini.
Dokaži se, pokaži da vrijediš. Zasluži to. Usud se biti ranjiv i istovremeno dostojan pažnje i ljubavi. I baš sam sinoć (hommage sinkronicitetu) prije spavanja pogledao epizodu serije `Louie` u kojoj mu kurčeviti tinejdžer prijeti da bi ga mogao istući samo zato jer je ovaj njega i njegovu ekipu, tijekom prvog izlaska s novom potencijalnom partnericom, zamolio da se stišaju. Klinac mu, krvavih šaka od prijašnje tuče, nudi sramotan izlaz: ispričaj se pa ću razmisliti hoću li te pretući. Situacija je neugodna, jedan na jedan ne bi to trebao biti veći problem za Louija, jer ipak je odrastao muškarac, a ovaj klinac vjerojatno nije ni punoljetan. No iza njega je njegova ekipa koja će se u sekundi umiješati. Louie izabire da mu se ispriča. Grupa glasnih i pijanih klinaca odlazi, no neugoda ostaje. Žena s kojom je izašao svjesna je što se dogodilo i slaže se da je važno da je izbjegao nasilje, no, iskrena prema njemu, priznaje da je osjećaj bljutavosti i razočaranja Louijem ostao.
- … jer duboko u sebi znam da si luzer.
Točno taj trenutak, ta agonija bivanja muškarcem, taj plačipičkizam… to evolucijsko razočaranje…
Kako se uopće možeš baviti psihoterapijom i zadržati svoje muško „Clint Eastwood“ dostojanstvo? Možeš se ti tu dan i noć zajebavati i biti ciničan na temu emocija, kada je jedino što jesi to da si patetični drkaroš koji piše jeftine i naivne postove na blogu natopljene euforijom.
Džaba ti sva tvoja punkerska destrukcija, krađe po trgovinama, varanje na testovima, ukori pred isključenja zbog bježanja s nastave, švercanja u vlakovima, stopiranja po Hrvatskoj, cinizmi, sarkazmi, menisečinizmi, crni i jeftini treš humor na temu nacionalizma i crkve, spavanja na kolodvorima i velike riječi začinjene psovkama…
kada si „jeftin, nikom potreban“, naivan i patetičan.
Dalje od toga nemaš kamo.
…
Ima li izlaza iz ove slijepe ulice?
Možeš li naći svoj način i svoje mjesto u tom shizofrenom polaritetnom svijetu u kojemu na jednoj strani stoje „emo drama queen mamini sinovi“, a na drugoj mačo razbijači i solistički nastrojeni blijedi jahači? Možeš li izbjeći te stereotipe? Usudiš li se priznati da se oba ekstrema kriju u tebi?!
Usudiš li se uopće biti slab? Smiješ li to?!
Opasnost od ismijavanja ogromna je. Koliko žena uopće može podnijeti slabog muškarca (iako će se mnoge zakuniti da to žele svim srcem)?
Koliko žena je spremno suosjećati s muškarčevom slabosti? Mislim, onako iskreno?
Daj budi muško i ne cvili!
Trenutak je da napravimo maleni glazbeni predah, kako bismo odagnali nakupljeni stres od toliko bezizlaznosti, i u to ime zajedno zapjevamo u stilu Dražena Zečića iz petnih HC treš žila: „ima li nade za nas???
Ok, sada možemo nastaviti. Ozbiljnost je nakon ovog kičastog glazbenog intermezza izgubila svako dostojanstvo.
Nakon tri stranice uvodnog očaja i velikih kriza izazvanih započinjanjem ovog poduhvata, spreman sam se vratiti filmu. Jer, sjećate se, ovo je zamišljeno da bude serija zapisa o filmu „Dobri Will Hunting“.
Usuđujem se proglasiti ga prvenstveno filmom o muškarcima i ovo je prvi puta da to osvještavam, iako se čini tako očigledno. Nikada ga do ovog trenutka nisam gledao iz ove perspektive, a sada mi se čini da niti jedna druga perspektiva niti ne postoji.
Dakle, priča o muškim odnosima.
Osim glavnog i najsnažnijeg odnosa između terapeuta Seana i mladića Willa, tu je i pregršt sporednih muško-muških odnosa koji definiraju film.
Važna karika za pravi muški „ljubavni trokut“ koji se tek treba razviti u filmu je profesor Gerald Lambeau (Stellan Skarsgard), Seanov bivši prijatelj i nekadašnji cimer, dobitnik nagrade za kombinatornu matematiku (nešto poput Nobelove nagrade za matematiku, samo što se ona dodjeljuje svake četiri godine).
Potreban je jedan matematički nadareni klinac s emocionalnom poteškoćama da se strastveno nerazumijevanje između dva profesora ponovno razbukta do epskih razmjera. Sukob je to pogleda na svijet, sukob između matematičara i psihologa, između uma i
emocija.
Još jedna mučna i nejasna dihotomija s kojom je svaki muškarac prisiljen nositi se na dnevnoj bazi.
(Opet, poput noćne more, (po)vraća mi se Zečić.)
Tu je i Chuckie (Ben Affleck), Willov prijatelj iz sjebanog kvarta u kojemu žive. Kako je Will siroče, Chuckie mu je direktno/indirektno jedina obitelj koju ima. Chuckie nije jedan od onih glupih. Nije on genije poput Willa, no životne okolnosti definirale su mu život na način da će zauvijek grebati po dnu. No za Willa njegova prisutnost ima presudnu važnost. Iako je sve među njima grubo i puno ismijavanja, nasilja i podjebavanja, radi se o klasičnoj muškoj odanosti i kroz psovku i vrijeđanje izraženoj ljubavi. Odanost između njih dvojice, kao i preostala dva člana ekipe, fascinira.
I dok Soan i Gerry, obojica sveučilišni profesori, ne mogu prijeći preko svojih svjetonazora i ega, Chuckie i Will spremni su umrijeti jedan za drugoga.
Toliko za drugi po redu uvod u film.
U trećem dijelu radnja konačno može početi.
Nastavlja se…