THE KONCERT. STANLEY JORDAN & NETTWORK.

Tamo negdje na pola koncerta pojavio se egzistencijalni smiješak. Krenuo je negdje iz dubine trbuha i u sekundi eksplodirao svoju energiju po cijelome tijelu.

- Ma odite u pičku materinu- šapuće u meni, raspamećen, moj balkanski gen, kojemu ništa kao psovka ne može toliko snažno i potpuno naglasiti ekstazu koju proživljava. Psovka kao krajnja postaja slavenske metafizike (a gdje bi drugdje nego u pičku materinu).

Mjesto je poznato. Mali Lisinski. Proljetni festival jazz.hr, Nettwork trio. Famozni gitarist Stanley Jordan, odlični basist Charnett Moffet i nadahnjujući bubnjar, kojemu ne znam ime, jer je upao u zadnji tren umjesto redovnog bubnjara sastava.

Ljudi su naprosto razvalili.

Nikada nisam doživio tantrički orgazam, no uvijek mi se nekako na kraju tih nekih „the“ jazz Koncerata baš ta ideja pojavi, kada, svjestan verbalne nemogućnosti da opišem, ipak pokušavam riječima približiti muzički doživljaj.

A baš ta činjenica da ga je besmisleno pokušavati riječima opisati, ono je što najviše volim kod jazza. U nedostatku da razumije, um se postiđeno povlači i time otvara prostor za slušanje. Mislim na istinsko slušanje. Odličan je to trening za život i meditativno iskustvo napuštanja mindfucking svijeta i vraćanja osjetilima.

Jer jazz nužno traži tu prisutnost i otvorenost bića.

Kada napustiš očekivanja, kada popustiš sranja u koja vjeruješ i otvoriš se nečemu novome, događaju se mala čuda moguća samo u sadašnjosti.

Događa ti se muzika da popuni praznine tvoje zaboravljene cjelovitosti, djelujući kao najčišći lijek za sve male i velike emocionalne rane koje smo zaradili na našim putovanjima kroz život.

Odjednom, na pitanje svih pitanja, kojim se bavim posljednjih tjedana, a to je pitanje o pripadnosti, ponovno znam odgovor. Nebrojeno sam puta ponovio tu rečenicu i još ću je vjerojatno mnogo puta imati potrebu ponoviti. Upravo tijekom tih koncerata, pripadam, punim se, uravnotežujem, imam svoje mjesto, svoj svijet, svoj mir i zadovoljstvo.

Jučerašnji Koncert Nettwork trija bio je za mene pravo hodočašće na najsvetija mjesta moga bića. Eksplozija energije, svježine, razigranosti, istraživanja, ekstaze, strasti…

Života naprosto!

Možda ipak postoji jedna riječ, na koju bih mogao pokušati svesti cijelo sinoćnje iskustvo.

Riječ je to koju su u nekoliko navrata i sami muzičari spontano zapjevali na mikrofone, dijeleći je s nama upravo u onoj njezinoj najminimalističkijoj verziji (kada je u suštini i najjednostavnije najsnažnija).

Jedna riječ. Najveća prostitutka kapitalističkog panteona i najiskrenija svećenica nihilističkog, depresivnog svijeta.

Jedna jedina riječ.

Ljubav.