2 polumaratona u tjedan dana; priča 2.: HENDRIX POLUMARATON

Ako baš moram birati, nakon 10 istrčanih polumaratona, jednog ¾ maratona i jednog maratona, Hendrix mi je bio najbolnija utrka. 102, kg, snažni odjeci gripe, hladno vrijeme i očajno slaba pripremljenost i uz sve to suluda ideja da bih možda ipak mogao trčati ispod 2 sata… kakav kolaps, kako bolan susret s realnošću. Kako na Hendrix treneri AK Sljemena i BRT-a trče s balonima držeći tempo, krenuo sam tog 4.4. 2015. godine za 2:00 balonom. To je tempo od 5:40 min/km. I poginuo sam kao krajnja budala. Sjećam se kako sam na 9 km od očaja stavio slušalice, nadajući se da će mi, možda, glazba pomoći (iako nikada prije niti poslije nisam trčao s muzikom jer mi smeta i ometa mi svjesnost o tijelu i ritam), da bi na 10-om km iščupao slušalice očajan i dodatno isfrustriran, gledajući razočarano kako mi ljubičasti balon s 2:00 ubrzano odlazi pred očima. Od 10. km do kraja bilo je to čisto mučenje. Usporio sam ja na tempo koji mi je odgovarao u smislu da uopće mogu nastaviti trčati (a bio je to tada tempo od 6:30 i više), no svaki je korak bio bolan. Psihička patnja i um koji je divljao učinili su mi to iskustvo teško podnošljivim. I vraćao sam se snagom volje i svjesnosti natrag k sebi, popuštao pritisak, da bi nekoliko koraka dalje krenuo novi napad.

Bila je borba, sve do kraja i ulaska u cilj nakon 2 sata, 8 minuta i 33 sekunde. Ukupni tempo mi je bio 6:06.

Iako je prošlo godinu dana od tada, nisam imao lijepe osjećaje pri ponovnom prijavljivanju na Hendrixa. Zar je potrebno napisati da mi je to postala po konfiguraciji i zanimljivosti najdosadnija i mentalno najteža utrka. Trčanje po pustopoljini uz Savski nasip sve do Jankomirskog mosta i onda natrag s druge strane, neuređeni nasip što iziskuje stalne promjene tempa u načinu na koji nogom dotičem pod, potencijalno blato, promjena vrste tla, od zemlje preko šoderice i krupnog kamenja pa do asfalta i nekih čudnih ploča s nagibom na jednom dijelu.

Janko mi je na treningu predložio nekoliko scenarija kako da trčim Hendrixa u tempu treninga. Najdraži mi je bio scenarij da idem što sporije kako ne bih ponovno proživio agoniju od lani niti u tragovima. Znao sam što me čeka i nije mi se ta dosadna staza još jednom prolazila u frustraciji i psihičkom naporu.

Utrka se približavala, a vremenska prognoza je najavljivala oblačno i kišu. Crv sumnje počeo je rovariti u mojoj glavi. Znam da nam je Janko rekao da ne idemo na dva jaka polumaratona dva tjedna zaredom, no mene je ova informacija o oblačnom vremenu jako uzdrmala.

A što ako?!?

Ok, vjerojatno je potpuno nerealno da nakon samo tjedan dana trčanja pokušam oboriti rekord. Siguran sam da nisam tako dobro utreniran i da će se umor od maksimuma pruženog u Osijeku osjetiti. Uz to, sjeti se Pavle, staza je neravna, vjerojatno će biti blatna, a i Janko nam je na treningu rekao da se na mekanoj podlozi teže i sporije trči jer se noge brže umaraju zbog stalnih promjena načina gaženja. Uz to je tu i prošlogodišnji psihički slom i neinspirativna staza.

Ok, imam ja sada 92 kg, što je 10 manje nego prije godinu dana, a i tu je tih sada preko 400 km otrčanih u 2016. godini, no ipak… ipak je to Hendrix i nerealno je da pokušavam ganjati zeleni balon s rezultatom 01:50 i tempom 5:10-5:12.

Je, nerealno je. A tu je i jako trening u srijedu koji me dodatno umorio. Vjerojatno sam istu pogrešku napravio i prije Osijeka, kada se nisam odmarao nego sam radio trening od 14 km u punom intenzitetu. Da, vjerojatno. No tko ga jebe.

Sada je kasno.

Dan prije utrke, osjećao sam se jako lako i slobodno pri pomisli na utrku. Shvatio sam da sam zapravo jako sretan i da utrku, otkako trčim u BRT-u na neki način doživljavam svojom. Nije bilo nikakvog rezultatskog imperativa, nije bilo očekivanja, a i ovaj će puta biti još više poznatih ljudi, što me posebno veseli.

Posebnu motivaciju mi je predstavljao Matija Kruc, koji će trčati s balonima 01:50. Matija je prije nekoliko tjedana sa preko 100 kg istrčao Zagrebački proljetni polumaraton ispod 01:45. Kako sam i sam prije godinu dana trčao sa 102 kg i pošteno se ubio, osjećao sam ogroman respekt prema njegovom rezultatu. Možda da ipak…

Večer prije utrke, preko fb-a sam upitao Sandra Novosela, mladića iz 3. BRT grupe, s kojim se najviše volim zajebavati tijekom treninga (i koji je pokazao odličan i odlučan napredak nakon što je u veljači istrčao prvi polumaraton za oko 1:55 i već u ožujku ga spustio na 1:51), što misli o lovu na zeleni balon. Iako dva tjedna zbog problema s koljenima nije bio na treninzima, misli su nam išle u istom smjeru. Ma tko ga jebe. Odlučio sam da ću pokušati, pa ako ne bude išlo, nikom ništa. Moje je očekivanje išlo u smjeru da se ne unakazim kao lani. Ako to ostvarim, bit ću zadovoljan.

Jutro me je dočekalo s kišom. Dok smo se dovukli do Boćarskog doma, gdje je start, kiša je prestala i time osigurala idealne uvjete od nekih 10-ak stupnjeva.

Postalo je jasno da sam dobio svoju drugu priliku, natoč svim objektivnim preprekama.

Lijepo je bilo vidjeti na utrci toliko poznatih lica, ponajviše iz BRT-a.

A bio je tu i Nikola, koji je prošle godine na Hendrixu istrčao svoj prvi polumaraton s odličnim rezultatom 01:51, no kasno se prijavio pa nije dobio unikatnu i prejebenu Hendrix medalju. Vratio se da ove godine ispravi nepravdu. Kako je ove godine medalja još jebenija nego lani, lako će zaboraviti taj propust.

Emir i Stojka će trčati 5 km, kao i moja klijentica Marina, kojoj će ovo biti prvih 5 km u životu, s obzirom da je tek mjesec dana u BRT školi i već hrabro ide na utrku, s ciljem da je cijelu istrči.

Utrka je krenula oko 11 (ne želim niti pomišljati na što bi tek ovo ličilo da je bilo sunčano s tako kasnim startom) i Sandro i ja smo se dali u lov za Matijom i njegovim zelenim balonima.

U početku je to bilo malo teže jer je bila gužva, no do Mladosti smo se već priključili grupi s ciljem da završe ispod 1:50. Bilo nas je dosta u početku. Znoj me tradicionalno probio već nakon 1,5 km, no nije mi to nikakva otežavajuća okolnost. Primijetio sam da mi uopće nije teško, no znao sam da se prava priča na polumaratonu događa u drugih 10 km, a to će u ovom slučaju biti nakon Jankomirskog mosta.

No što smo dalje odmicali, to mi je postajalo sve jednostavnije trčati. Nikakvih naznaka slabosti, nikakvog pada energije. Samo sam trčao. Iako sam s vremena na vrijeme mora prilagođavati korak stazi, nije mi bilo teško. Na trenutak sam osjetio malo veći pritisak u zglobovima, no i to je brzo nestalo. Prelazim most pun životne energije i polaganosti.

Grupa se polagano osipa jer je očito da 15-ak ljudi s početka ne mogu pratiti tempo 5:10. Sandro i ja ostajemo među oko 5 trkača koji trče s Matijom.

Kako mi držimo konstantu, putem prelazimo mnoge koji su krenuli prebrzo pa su pute pali. Približavamo se i 15. km, a ja i dalje ne osjećam nikakav pad energije. Počinjem se osjećati uzbuđeno jer ne vidim kako bih ovo mogao zajebati do kraja. I zaista, tako priča i ide dalje.

Dolazimo do Jadranskog mosta, što je 1,5 km do kraja i Matija mi kaže da ubrzam ako mogu, no odgovaram mu da se najiskrenije želim guštati u svakom koraku bez muke ove utrke jer ne vjerujem da mi se ovo događa.

Kada dolazimo do Savskog pješačkog mosta malo ubrzavam. Na sredini mosta je predivna ekipa „442 Crew“ koja opet radi odličnu atmosferu.

Nemam riječi kojima bi izrazio zahvalnost i divljenje prema entuzijazmu koji pokazuju. Svaka čast po tko zna koji puta.

Na okretištu tramvaja skrećem prema nasipu, dolazim do Hendrixova mosta i shvaćam da opušteno finiširam. S mosta vise tenisice kojima ovaj puta s punim guštom dajem pet. Prije samo godinu dana, ne sjećam se jesam li uopće imao snage za to, ili sam ih udario iz očaja. Ovaj puta ima u meni još rezerve, a završavam svoj najbrži polumaraton ikada.

Okrećem se i vidim Sandra svega nekoliko metara iza mene. Jako, jako mi je drago kada ga vidim da je i on tu i da smo obojica uspjeli. Ulazim u cilj nikada odmorniji, iako sam oborio svoj rekord i ostvario veliki cilj.

Zar se ovo stvarno događa baš na Hendrixu?

Rezultat mi je 01:46:37, no saznajem da je nedostajalo oko 200 m do punog polumaratona, no to me uopće ne brine(što znači dodatnih oko minutu na ovaj rezultat što je još uvijek ispod 01:48, a to je dvije minute manje od granice 01:50).

Gledam iza sebe i shvaćam da sam uspio. Čini se da ipak sunce igra ogromnu ulogu u mojem trčanju. A ima nešto i u psihičkom pritisku i očekivanjima koja sam si nametnuo. U Osijeku sam bio napet, a na Hendrixu opušten. I zato je bilo lakše. Plus, naravno, oblaci i niska temperatura koji su mi omogućili da obavim zacrtano.

Sretan i zadovoljan, sada mogu u miru sljedeću nedjelju u Rijeci trčati polumaraton opušteno i lagano u tempu treninga. Cilj je ostvaren za ovo proljeće.

Shvatio sam nešto kasnije kako sam istrčao sam Hendrixa za 20 minuta brže nego prije godinu dana!!!

20 fucking minuta!!!

Što se utrke na 5 km tiče, Stojka je zadovoljna s rezultatom od 25:29 minuta.

Emir je ostvario PB, a pažnju je privukao Jona koji je junački u maniri iskusnog profesionalca s tatom umarširao u cilj.

Dobar dan za trčanje.