2 polumaratona u tjedan dana; priča 1.: OSJEČKI POLUMARATON

Nakon dvije godine i 8 mjeseci trčanja solo ili sa Stojkom, donio sam odluku da ću se priključiti Brooks Running Teamu.

Brooks Running Team je filijala Atletskog kluba Sljeme koja nudi Školu trčanja za početnike te pripremanje za nove polumaratone i/ili maratone za napredne (tj. one koji su već istrčali barem jedan polumaraton).

Kako je AK Sljeme organizator nekoliko meni dragih utrka i stalno se kroz njihovu priču provlače rokerski motivi, sve to začinjeno s dosta opuštenosti, zajebancije i humora, nisam previše razmišljao gdje se osjećam da pripadam.

Činjenice da je glavni trener u BRT-u Dragan Janković te da je jedna od trenerica Veronika Jurišić zabetonirali su odluku.

11.1. sam prvi puta došao na trening. Htio sam krenuti od prosinca, kada je počela zimska baza, no zbog posla nisam mogao dolaziti na treninge. Tog 11.1. sam odlučio doći, iako sam od posljednjih dana prosinca vukao ozbiljan kašalj, koji mi je pošteno smetao. Trčali smo taj trening nekih 8 do 9 km s kratkim i brzim fartlekom na kraju. Em sam trčao u Salomon tenisicima (mislio sam da ćemo trčati po blatnom nasipu, a ne po betonskom krugu na Bundeku), em sam zbog kiše koja je visjela u zraku obukao debeli šuškavac u kojemu sam se kuhao. U kombinaciji s kašljem i slabosti zbog bolesti, bio je to jedni trening u kojemu sam pukao u posljednjoj seriji fartleka. Bojao sam se da neću moći pratiti njihov tempo. Preskočio sam cijeli prosinac i sada sam već ozbiljno u zaostatku, vjerovao sam. Nisam ozbiljno trčao od 1.11. i pauza je duga. Doktorica mi je dan poslije preporučila da ne trčim dva tjedna.

Vratio sam se 24.1. vjerujući da ću ozbiljno zaostajati jer sam uz cijeli prosinac sada preskočio i ¾ siječnja od zimske baze. No vrlo brzo uhvatio sam ritam. Pripadati trećoj grupi u BRT-u, u kojoj se nalaze ljudi koji su trčali polumaraton između 01:48 i 01:53 (01:53 je moj tadašnji PB), dalo mi je osjećaj da sam točno tamo gdje želim biti.

Pri kraju siječnja odlučio sam da će moj prvi polumaraton za koji ću se spremati biti Osječki polumaraton.

Osijek je emocioanalno moj grad i htio sam doći tamo i otrčati tu utrku spreman i utreniran. 2014. Sam tamo trčao i završio utrku za 2 sata i 3 minute, ganjajući rezultat ispod 2 sata. No bilo je vruće i pukao sam na 15. km i popušio priliku da istrčim ispod 2 sata. Htio sam se vratiti i popraviti rezultat tamo. San je bio da to ozbiljno popravim.

Iskreno, malo sam se bojao, jer, kao što rekoh, drugi su već dva mjeseca u treningu, a ja sam tek počeo sa zimskom bazom. No brzo je postalo jasno da mogu pratiti njihov tempo. Čak sam iz zajebancije istrčao i nekoliko dužina od 28 i 32 km trčeći zajedno s ekipom koja se spremala za maraton. Osvijestio sam da mi je neusporedivo lakše nego prije dvije godine kada sam s mukom radio svaku dužinu za maraton. Tako je lakše trčati u grupi i kada ti netko drugi osmišljava program, osvijestio sam.

Otišao sam u međuvremenu na nekoliko utrka od 5 km i jednu na 10. Oborio sam svoje rekorde pa sam 5 km istrčao za 22 min i 40 sek, a 10 km za 49 min i 10 sek.

Pomak je bio očigledan. No cilj je bio Osijek. San je bio da trčim ispod tih famoznih 1 sat i 50 minuta.

Vrijem je prolazilo, a ja sam skupljao kilometre i redovno išao na treninge. Skupio sam do Osječkog polumaratona 392 km. Bila je to ozbiljna priprema i sada je to samo još trebalo pokazati na utrci.

Stigao sam u Osijek noć prije. Iznenadio me jak i hladan vjetar, koji niti ujutro nije popustio. Osvanuo je sunčan i topao dan sa temperaturom preko 20 stupnjeva.

Sunce na utrkama nije moj par rukava. Od svih prijašnjih 9 polumaratona, kada je bilo sunčano, imao sam problema s istim. A to se prvenstveno odnosilo na utrku u Osijeku prije dvije godine. Tada me je sunce dokrajčilo i jedva sam dovršio.

Ovaj je puta trebalo biti drugačije.

Lijepo je bilo doći na utrku s ekipom iz kluba Sinišom i Safetom te sresti na utrci Peru i Ivana. Lijepo je pripadati.

Utrka je, za moj ukus, počela prekasno. Start oko 10:30 značio je da ću u podne biti na vrhuncu utrke. Prije starta zbog vjetra mi je bilo čak i hladno pa sam se nadao da neću imati problema sa suncem. Krenuo sam odlučno držeći tempo 5:10 min/km što je dovoljno da istrčim ispod sat i 50 minuta. Dovoljan je i tempo 5:12 min/km, no htio sam biti siguran da, ako malo i padnem, imam zalihe.

Svjestan sam da to nije taktika o kojoj me uče u BRT-u. Janko na s potiče da drugi dio utrke bude brži od prvog, no s obzirom na jako sunce, pretpostavljao sam da neću imati snage na kraju utrke stisnuti. Ako i budem imao snage na kraju, rado ću ubrzati.

Vjetar je bio jak, a atmosfera odlična. Rekordan broj trkača i lagano spuštanje Strossmayerovom ulicom skoro pa do Višnjevca. Kraj nas prolazi tramvaj s otvorenom prikolicom na kojoj su tamburaši. Nisam neki fan tambure, no u ovakvoj atmosferi svaka muzika je dobrodošla. Jako lijepo.

Svaki dio utrke ima emocionalnu važnost za mene i zato mi je ova utrka tako važna i zato želim probiti granicu od 1:50 baš u Osijeku. Tu sam živio jednu godinu u Splavarskoj kod kompe. U Retfali mi je živio djed, a sada žive teta i ostatak rodbine. U Višnjevcu na groblju mi je grob od bake. I dok polako prolazim tim emocionalnim dijelovima grada, ne uspijevam uhvatiti čisti ritam od 5:10. Sat pokazuje oscilacije od 5:10 pa sve do 5:20 min/km. Prvi dio kilometra trčim sporije pa onda drugi dio ubrzavam, kako bih imao prosjek kilometra od ciljanih 5:10. Okret u blizini Višnjevca i povratak prema trgu gdje smo, kada ga prolazim na nekom 7. km. Kapucinskom ulicom produžujemo prema Donjem gradu. Prolazim kraj Tvrđe, kraj VBK-a gdje smo živjeli Stojka, ja i Inka njenih prvih 9 mjeseci života. Tu je i Enina zgrada, bolnica gdje je Inka rođena, stan od Stojkine tete Mime kod koje smo išli na vrhunske makrobiotičke ručkove i od koje smo dobili dvije članice obitelji, mačke Lottu (pl. Esseker) i Unu (Kmečko). Prolazimo kraj dječjeg kazališta gdje sam bio prvi puta u životu na koncertu pipsa. Bio je to the „fenomenalan dan“ koji ću zauvijek pamtiti kao jedan od onih dana u životu koji se pamte. Okret na Zelenom polju i povratak istim putem pa skretanje prema Dravi kraj GPP-a. Trčim šetnicom uz Dravu gdje smo u retro kolicima šetali Inku i osjetim da mi postaje vruće. Snage mi ponestaje. Pojavljuju se prve naznake krize. Tempo mi se sve više približava 5:20 i sve teže ga spuštam na 5:10. Uf, što je vruće. Umor. Napor. Na okrepnoj stanici kod Iktusa se prvi puta posipavam po glavi s vodom. Kratko je trajalo. Sunce mi brzo suši kosu.

Dolazim do pješačkog mosta na koji se treba popeti. Tamo su bubnjari koji mi daju malo snage svojim bubnjanjem.

Potrebno je popeti se nekoliko metara kako bih prešao most.

Silazim s mosta, a ispred mene je pustopoljina na putu do Tvrđavice.

Tu sam pretprošle godine ozbiljno pukao. Potpuni raspad sistema i ozbiljno padanje u tempu. No tada nisam baš bio spreman, što nikako ne bi trebao biti slučaj sada. Tih skoro 400 km bi moralo biti dovoljno da mogu držati ovaj tempo svih 21 km. Ili ipak ne bi? Od 9 polumaratona koje sam trčao prije Osijeka, većina ih je završavala oko 2 sata. Dva puta sam išao ispod 2 sata i sve ostalo preko 2 sata. Tek jedan je iznimka i to Ljubljanski u studenom prošle godine kada sam završio 01:53. A sada sam napadao novi osobni rekord. No nikada se nisam niti približno ovako spremio. I opet sam počeo kopnuti na istom mjestu kao i prije dvije godine. Ulaskom u Tvrđavicu, oko koje trebam napraviti nekih 5 km, prihvatio sam da nemam više snage da držim 5:10 i prihvatio da trčim 5:20. No vrlo brzo i tih 5:20 je počelo biti problem.

Nije bilo baš kao prije dvije godine, kada sam ozbiljno bio na rubu, no padao sam i nisam mogao zadržati željeni tempo. Počeo sam se opraštati od ideje da istrčim ispod 01:50. Jednostavno nisam mogao. Glava mi je kurila i sve sam više padao u tempu.

Na 19. km ponovno se polijevam vodom kod ZOO-a. Ostala su mi još 2 km. Od toga 1 do pješačkog mosta s jakim vjetrom u prsa. Taj 1 km skoro sam se rasplakao od očaja. Čisti raspad. Slom. Nemoć. Razočaranje i želja da odustanem. Jebeš ovo. Prebolno je. Iako sam i dalje trčao svoje najbolje vrijeme u životu, čak i s tadašnjim tempom od 5:50, raspadao sam se. Najradije bih vrištao od zida u koji sam se zabio. Trebalo je završiti. Znao sam da ću završiti, no sve mi se tada obilo o glavu: i velika očekivanja, i sav emocionalni teret koji sam si natovario na leđa, i ovo jebeno jako sunce, i jak vjetar… nekako sam se dovukao do pješačkog mosta i znao sam da ću, kada pređem isti, imati još samo 1 km do kraja.

Zaista nisam očekivao ovoliko puno muke i to me je najviše pogodilo.

Prešavši most, sasvim iznenada pojavio se mir. Boli i patnje je nestalo i ja sam laganim korakom priveo utrku kraju. U cilj sam ušao za 1 sat, 51 minutu i 34 sekunde, što je moj PB, popravljen za minutu i pol.

Realno rečeno, popravio sam svoje vrijeme na Osječkom polumaratonu u odnosu na pretprošlu godinu za više od 11 minuta. No svejedno, ostao je ozbiljan žal. Ostalo je malo razočaranje.

Nisam uspio ostvariti cilj.

Kada sam se smirio, mogao sam prihvatiti da su i vjetar i sunce bili otežavajući čimbenici koji su me spriječili. No da sam se raspao na 19. km nakon toliko treninga… to nisam očekivao.

Iako sam se za tjedan dana prijavio na Hendrix polumaraton, a za dva tjedna na Riječki, znao sam da sam propustio svoju priliku za ovo proljeće. Hendrix je zemljani i mekši i samim time puno teži za trčanje od ravne asfaltne staze. Rijeka je pak puna brda i kao takva za mene trenutno prenaporna. Osijek je bio ta ravna utrka gdje sam ciljao da idem ispod.

I zato sam ostao intimno nezadovoljan.

Preostalo mi je da za tjedan dan trčim Hendrixa u nekom sasvim sporijem tempu. Ako ništa, da barem istrčim Hendrixa bez one najodvratnije muke koju sam proživio na toj utrci prije godinu dana. Tada sam zamrzio tu stazu. Bila je neravna, psihički dosadna i naporna, besmislena i puna patnje. Jedino dobro bila je ta Jimi Hendrix priča. I ništa više.

Šteta.

Da je barem bilo manje sunca.

A prvi puta je u 2016. godini temperatura otišla preko 20 baš dan prije i zadržala se na dan utrke.

Kakvo sranje.

A možda sam se samo tješio i smišljao isprike pa su mi vjetar i sunce dobrodošli?

Možda jednostavno nisam spreman da idem ispod sat i 50 minuta?

Jer, da sam stvarno spreman kao što sam mislio da jesam, ne bi me sunce smjelo tako omesti.

Nastavlja se..