tijek

Nije li besmisleno? Besmisleno pisati o tome?

Je. I nije.

Ima trenutaka u životu kada doživiš ljepotu. Onu pravu, iskonsku, čistu, racionalno neuserivu. Meni se to najčešće događalo na jazz koncertima. Onih nekoliko koraka nakon što napustim dvoranu, nadahnut i čist, produhovljen i najfantastičnije uzemljen. Glazba je čista, glazba liječi svojim melodijskim svemirom. Bez tumačenja, bez prenesenih značenja, bez hvatanja za riječi. I baš u tim trenucima pročišćene tišine nakon što je glazba zašutjela, pojavi se misao. Jednostavna, obična, mala, umotana u reciklirani papir čežnje.

Da su barem mnogi koje poznajem ovo doživjeli sa mnom.

Da su barem bili tu. Uronili u ovaj izvor ljepote. Koliko bi se cinizma i nihilizma izliječilo na ovakvom koncertu. Koliko skrivenog straha od nepripadanja. Koliko jeftinih definicija i teških potreba da razumijemo.

Da su barem tu. Ne bih im imao potrebu objašnjavati nešto što se, ionako, ne može objasniti.

Jer, ma koliko se trudio da objasniš to iskustvo, uvijek udariš u zid razočaranja. Ma koliko bio iskren i slatkorječiv, imaš osjećaj da jedino što radiš je manipulacija. I pitaš se tada, jesi li zabrijao, pretjeruješ li? Jer, osoba nasuprot tebe, ma koliko poštovanja imala prema sjaju u tvom oku i akcentalnom nakitu u tvojoj rečenici, ne može prodrijeti kroz sjenu prepričavanja.

Da…

I upravo tu se slamaju zubi o beton stvarnosti…

Priče su lijepe, no one su samo priče. Obične, manipulativne, nedorasle.

Pričama se uspavljuje malu djecu, a ovdje je riječ o najbudnijoj budnosti.

I opet nova nemogućnost da približim. Svaka riječ, svaki opis, stvara novu predrasudu.

Najbudnija budnost… ajde ti sada objasni da pod time misliš na uravnoteženu uzemljenost, na prisutnost u bivanju lakim, jednostavnim i čistim od tumačenja.

Da misliš na dobro ugođenu tečnost u onom najjednostavnijem jednostavlju.

Jer čim upotrijebiš te neke prefikse tipa „naj“, osuđen si na predrasudu.

Osuđen si na dva koraka nazad u stavu slušatelja.

Da, da, opet ovaj egotripično pretjeruje i preuveličava.

I tako u krug, iznova i iznova.

A ja bi samo da upozorim da u ovom i ovakvom svijetu ima toliko ljepote svuda oko nas.

Promatranje, polaganost, balans.

Prilagođavanje okolnostima.

Popuštanje pritiska potrebe da razumije našeg fašistoidnog uma.

Otvaram širom svoja vrata percepcije i ne bojim se propuha.

Slušam.

Cageova skladba `4:33` za filharmonijski orkestar kvarta u kojemu živim.

Ptice cvrkuću. Zvuk ventilatora od laptopa. Netko povlači zarđalu žicu. Kašalj susjeda. Zvuk nokta dok češem nogu. Golub na prozoru. Klepetanje krila.

Gledam.

Četiri rotkvice u staklenoj posudici. Kivi i naranče. Mrvice kruha. Vjetar pomiče zavjesu. Hlače presavinute preko stolice. Knjige. Cd-i. biljke. Svijeća. Dlake na nozi. Žice od punjača. Vilica i nož. Ostaci hrane.

Njušim.

Tako rijetko njušim. Miris ostataka začinjene salate. Narančina kora. List limuna. Ružmarin. Parfem na majici. Crni čaj `Snježna kraljica` (kokos i bademi) iz Kuće zelenog čaja. Sjemenke kima. Med. skuhana crvena leća. Gume od bicikla. Lak za kosu. Mačka.

Dodirujem.

List cvijeta. Deka. Zid. Kaktus. Krema. Papirnati ubrus. Dryfit majica za trčanje. Drvena figurica Buddhe. Pod. Pločice. Kora kivija. Vilica. Pamučna majica. Pero. Zemlja.

Kušam.

List zelene salate. Zrno kuhanog graška. Mrkva. Svježa rotkvica. Crni čaj `Irish Whiskey` s malo mlijeka iz mlijekomata, jogurt iz Veronike, mladi luk, senf, orasi, corn flakes bez šećera, svježi origano.

Život postaje pozornica, svakodnevlje umjetnička galerija. Stan, običan, svakodnevan, uobičajen, pun je podražaja. Pun je prilika.

Jedino što preostaje je biti dio.

Dovoljna je samo jedna šalica čaja da osvijestiš koliko smo povezani… koliko je fascinantno, a koliko često podrazumijevamo.

Samo malo pažnje. Malo prisutnosti. I tišine moranja, planiranja, strahovanja i nezadovoljstva.

Šalica crnog čaja. Cijeli svijet stane u jednu običnu šalicu čaja.

Irish Whiskey. Tako su ga nazvali ljudi iz Njemačke preko kojih čaj dolazi na hrvatsko tržište u prodavaonicu `Kuća zelenog čaja`. Ovaj je čaj kombinacija Assam- kineskog crnog čaja i kakaa. Nikada nisam napustio Europu, no ovaj čaj koji sada pijem je. Posađen je u meni apstraktno dalekoj Kini, rastao na ondašnjim uvjetima, tretiran od strane meni nekih potpuno nepoznatih ljudi, ubran i obrađen, poslan u Njemačku gdje su ga neki drugi ljudi obradili i poslali u Hrvatsku. Kupio sam ga u prodavaonici u Ilici, mladić koji tamo radi mi ga je srdačno napunio u malenu crnu vrećicu i još mi, kao i svaki puta dao za besplatno tester druge vrste da probam. I sada ja, jednog sasvim posebno običnog četvrtka, u bijeloj šalici s crno otisnutim dijelom partiture Johanna Sebastiana Bacha ( skraćeno, šalica je proizvedena u Beču, a kupljena u Zagrebu u muzičkoj prodavaonici), s malo mlijeka iz mlijekomata s tržnice na Kvatriću (da, da, krava, ispaša, mljekari, mužnja, prijevoz do Zagreba, punjenje aparata…), uživam svoj topli napitak odajući na taj način simbolički poštovanje svim ljudima koji su zaslužni da bih imao priliku uživati u ovom trenutku.

Nije li lijep osjećaj? Biti dio te šire slike? Biti dio zajednice?

Upravo o tome razmišljam kada susrećem raznorazne ljude koji mi dolaze na psihoterapiju. Ta čast i zahvalnost da su mi spremni vjerovati. Da imam priliku sudjelovati u tko zna koliko generacija iznimnih ljudi koji su postojali ili još uvijek postoje u njihovim obiteljskim stablima.

A tako je lako ne primijetiti. Tako je lako zatrpati se sadržajima, kojih je svakodnevno sve više.

Sav taj fascinantan potencijal, sva ta nevjerojatna ponuda…

Tako je lako izgubiti fokus. Stati i osluhnuti. Usporiti korak. Popiti šalicu čaja u društvu svijesti na sve ljude koji su zaslužni da bih ga ja mogao piti.

Sjećam se te scene stajanja u redu da bih prve nedjelje u mjesecu mogao besplatni ući u Louvre. Razmišljao sam o toj famoznoj Mona Lisi i kako je ta mrtva slika popularnija od svih ovih stotina malih ljudi koji su spremni čekati da uđu u muzej. I nisam se mogao oteti dojmu kako svatko od tih malih ljudi ima taj najumjetničkiji potencijal, koji Mona Lisa nema. A to je život.

Život. Najveće bogatstvo i najveći misterij.

Život, koji se događa u pauzama između velikih i malih briga, život koji se pojavljuje u mirisu kave, u okusu svježe jagode s tržnice, u dodiru kose voljene osobe, u pogledu na običnu vilicu i nož na tanjuru, u zelenom stablu u planini, u šalici čaja s malo mlijeka iz mlijekomata.

Život.

Nije li smisleno? Smisleno pisati o tome?

Je.

I nije.