TENISICE TRKAČICE

Kažu da je život svakog čovjeka dostojan romana. Ako je barem približno tako, pomišljam, onda moje trkačke tenisice zaslužuju barem jedan post na blogu.

S desna na lijevo, kako i priliči jednom ljevaku, u tri godine trčanja, od 4. mjeseca 2013. do 4. mjeseca 2016., skupljao sam kilometre s ovih 6 pari tenisica. Tko zna koliko utrka na 5 km, 3 utrke na 10 km, 10 polumaratona, jedna utrka na ¾ maratona i jedan maraton.

Svaki par krije u sebi priču. Svaki od njih ima veliku emocionalnu važnost za mene i spomenik je toj mojoj zajebantskoj i krajnje rekreativnoj avanturi na koju sam krenuo prije 1090 dana. Tu su i neke važne životne lekcije koje sam naučio kroz metaforu trčanja. Tu si u novi ljudi, događaji, putovanja, i puno, puno različitih emocija.

Krenimo redom.

Tenisice no 1: Adidas

Sa tadašnjih 106 kg, nije mi padalo na pamet da počnem trčati. No grešku sam napravio u koracima. Bio je neki usrani kišni dan pa sam zamolio Stojku da ide sa mnom na Žitnjak u Turbo sport outlet da si izaberem tenisice za hodanje po gradu. Što se dogodilo? Stojka je taman krenula u Adidasovu školu trčanja i bila je ozbiljno fanatična po pitanju trčanja. Rezultat? Izašao sam iz trgovine s trkačkim tenisicama. Ok, neću se sada praviti papak i reći da me je natjerala. Bez nje ih nikada ne bih kupio (da budem iskren, i danas su mi poprilično ružne, no tada sam mislio da trkačke tenisice moraju biti ružne), no ponajviše zbog straha da nisam spreman. Prehodao sam tu zimu u zimskim cipelama preko 400 km, no sa 106 kg bilo je očito da ne smijem krenuti trčati. No kada jednom kupiš tenisice za trčanje…

Prvi sunčani dan sljedeći tjedan bio je moj. Tada sam, nakon tih 10-ak minuta trčanja uz Stojkinu podršku (nazvavši to pretenciozno svojim prvim treningom), u posljednjem mjesecu moje 30. godine života, spontano u svoju bilježnicu zapisao rečenicu: „Sišao sam s Mosta mladosti i počeo trčati“. I doslovno i metaforički, bilo je tako nekako.

U tim laganim, zelenima Adidas tenisicama učinio sam svoje prve teške trkačke korake. Već sljedeći dan sam kupio knjigu Heilea Gebrselassiea i započeo pripremu za polumaraton po njegovom programu. Kako mi je sve to ludo izgledalo tada. Imao sam 6 mjeseci i tih 16 kg viška. Bilo me je strah.

Dva mjeseca kasnije trčat ću svoju prvu utrku u životu. 5 km na utrci Volim trčanje na nasipu. Na vrelom nasipu završit ću 5 km za 27:30 minuta i biti ponosan da sam došao do te točke. Polumaraton se činio tako daleko.

No vrlo ubrzo, doći će i prva ozljeda. Naime, ove su tenisice zapravo sprinterice i kao takve nemaju nikakvu podršku za petu, što je za nekoga od 106 kg nepremostiv problem. Nakon jednog ispucavanja večernje frustracije trčanjem, vratio sam se ozlijeđen. Ahilova peta me počela ozbiljno boljeti. Postalo je jasno da ove tenisice nisu adekvatne za mene i da u njima neću moći odraditi program pripreme do kraja.

Nakon samo tri mjeseca, došlo je vrijeme da kupim nove tenisice.

Tenisice no 2: Adidas

U outletu sam našao novi adidas model koji je imao jaku potporu za petu. Vrlo brzo ozljeda je sanirana i u njima sam mogao ući u dugo, toplo ljeto u kojemu ću skupljati kilometre kako bih na jesen mogao stati na start zagrebačkog polumaratona.

Ove su se tenisice pokazale iznimno zahvalnima. Izdržale su sve napore i pripremne

dužine. S tek povremenim upalama ahilove, došao sam do listopada i svog prvog polumaratona. Kako sam samo bio uzbuđen kada sam nakon 1 sata, 59 minuta i 16 sekundi ušao u cilj i dobio svoju prvu medalju za istrčani polumaraton. Zahvaljujući sigurnoj podlozi ovih tenisica. Nikada prije nisam trčao dužinu na asfaltu. 17 km prije utrke otrčao sam na nasipu. No moje drage plave adidas tenisice nisu potpale pod pritiskom zagrebačkog asfalta. U cilj sam ušao neozlijeđen i ponosan sa tadašnjih 96 kg. 10 kg manje od početka je značilo ogromnu motivaciju.

Tenisice no 3: Brooks Ravenna 5

Kričavo crvene trkačke tenisice? No fucking way! Otišao sam u trgovinu Run&trek kupiti nove crne Mizuno Wave Inspire 10 tenisice, no tamo nije bilo moga broja. I prije nego sam odlučio potražiti ih negdje drugdje, prodavač mi je ponudio da probam i neke druge. Između ostalih mi je dao da probam Brooks Ravenna model. Znao sam da nema nikakve šanse da kupim ove crvene tenisice, no svejedno sam ih iz pristojnosti probao. I tu sam se zajebao. Bilo je dovoljno nekoliko koraka u njima da doživim tu ugodu. Jao, kako je ovo dobro, pomislio sam. Šteta da su tako crvene. Otišao sam iz trgovine i prije nego sam stigao do početka Tkalče, znao sam da ću se vratiti po njih. Vratio sam se predvečer i odlučio da ih definitivno kupujem nekoliko sekundi nakon što sam ih obje stavio na noge.

Do danas su mi uvjerljivo najdraže od sve djece. U njima sam se spremao za maraton, u njima sam trčao mnoge utrke, u njima sam istrčao maraton.

U njima sam nastavio trčati i nakon što sam kupio gore spomenuti Mizuno Wave Inspire 10.

Niti nakon 1000 km u njima, nisam prestao trčati u njima.

Dogurao sam do 1500 km i ta priča još uvijek nije gotova, iako ću ih, otkako mi je u kuću jučer ušao Brooks model, polagano početi povlačiti iz upotrebe.

Niti danas one nisu potrgane niti na jednom mjestu i zaista ne čudi da ih zovu „ministarska potpora“.

Definitivno najdraže dosada.

Tenisice no 4: Mizuno Wave Inspire 10

Imao sam veliko poštovanje prema Mizuno tenisicama. Kada sam naišao na njih u Rost sport outletu na 50% sniženju, znao sam da će biti moje sljedeće tenisice. Kako sam ih htio kupiti kada sam kupio Brooks Ravenna, bio sam jako sretan da ću nastaviti trčati u njima. Kako sam u Brooksicama istrčao gotovo 1000 km, bilo je očito da trebam nove. Kupio sam ih i primio ih otvorena srca odlučivši da će mi one biti nove najdraže tenisice. No nikada to nije bilo to. Što sam ih više želio voljeti, to sam više s nostalgijom gledao na crvene Brooksice.

I ne samo da sam gledao prema njima, nego sam i sve češće trčao u svojim starim tenkama.

I dok sam se u ovim crvenima približavao i 1500-tom kilometru, u Mizuno tenisicama sam istrčao negdje oko 100-tinjak km kada sam primijetio prvu rupu na šavu naprijed.

Malo je reći da sam bio ljut.

Jebem ti takve tenisice koje se već nakon 100 km počnu raspadati. To mi ih je još više omrzilo i nagnalo na definitivni povratak na sigurno, a sigurno su za mene bile Brooks tenisice.

Istrčao sam u njima polumaraton u Ljubljani i lagao bih kada bi rekao da se radi o lošim tenisicama. No podatak da sam više trčao u starim tenisicama, nego u njima, dovoljno govori koliko su mi sjele.

Olakotna okolnost je da su ipak malo neutralnije od svih ostalih pa se u njima može ići u disko.

Tenisice no 5: Salomon

Nakon dvije godine trčanja osjećao sam se spremno da konačno krenem s trčanjem na Medvednicu. Paralelno smo krenuli u planinarenje s Inkom svakog vikenda pa su mi trebale jedne kvalitetne trail tenisice. Iz zajebancije sam, dok sam kupovao Mizuno tenisice za trčanje u Rost sportu isprobao ove salomonke i opet proživio preplavljivanje. I umjesto da izađemo Stojka i ja iz trgovine s dvoje trkačkih tenisica, napustili smo Rost sport s četiri pari obuće. Jedne za trčanje+salomonke za brdo.

Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na njih s obzirom da imaju, u odnosu na duge trkačke tenisice, tvrdi prednji dio. Pod „trebalo mi je malo vremena da se naviknem“ podrazumijevam „trebalo mi je da prihvatim da ću svaki puta kada ih obučem i budem trčao u njima po brdu imati u crno lakirani nokat desne noge od nabijanja u taj tvrdi vrh. S vremenom sam se navikao i navukao na Medvednicu. Trčao sam gore 14 km Sljemenskog maratona i shvatio o čemu je pričao Janković kada je rekao da, parafraziram, kada jednom otkriješ Medvednicu, s nje se ne skidaš nikada.

Zahvaljujući dragim salomonkama, ta je ljubav sigurnija i s obzirom na uvjete zapravo ugodna. Jebeš jedan crni prst.

Tenisice no 6: Brooks Glycerin 13

Nakon po drugi puta istrčanog polumaratona u Osijeku (prije dvije godine trčao sam ga 11,5 minuta sporije), došlo je vrijeme da konačno prihvatim da je više od 1500 km u crvenim brooksicama sasvim dovoljno i da je vrijeme za nove, jer se na onako poderane Mizuno ne mogu osloniti. U planu je bilo da kupim nove Ravenna, model 6 ili 7. No kada sam, opet iz zajebancije u Run&trek trgovini isprobao Brooks Glycerin 13, iako sam znao da nema šanse da dam 1240 kn za njih, bio sam u problemima. Svidjelo mi se, jebački mi se svidjelo. Opet sam upao u ono vampirsko kapitalističko raspoloženje. Olakotna okolnost je bila činjenica da sam krenuo trčati u Brooks Running Team i da sam u posljednja dva i pol mjeseca istrčao više od 400 km, što je puno više nego li sam prije trčao. No opet je 1240 kn puno novaca. I dok sam se ja polagano opraštao od te udobnosti, koja mi je u sekundi bacila nešto jeftiniji model Ravenna 6 u drugi plan, prodavačica mi je rekla da su na popustu i da koštaju 870 kn. Je, i to je puno novaca, no u usporedbi s prvom cijenom, ovo je ipak prihvatljivo. A i puno trčim posljednjih dana, jelte, i treba mi dobra potpora.

Kupio sam ih jučer i odradio tek jedan 10-kilometarski trening u njima. Svakako premalo za bilo kakvu ocjenu i emocionalno sviđanje. Imaju sve predispozicije da se konačno prestanem vraćati crvenim Ravenna 5 Brooksicama (osim, naravno, tek ponekad, iz nostalgije). Nadam se da će tako i biti.

Rezime

Cijeli ovaj tekst posljedica je činjenice da ću se nakon tri godine konačno udostojiti odvojiti od jednih od njih. To su plave Adidas tenisice koje su stvarno potrošene i koje ću konačno maknuti iz stana jer osim emocionalne vrijednosti, nemaju više nikakvu ulogu. Potrošene i poderane iznutra, spremne su da ih objesim o klin. Sve ostale još uvijek su u upotrebi, iako i to većinom, više simbolički i emocionalno. Sasvim je izvjesno da se ova priča nastavlja u budućnosti.