ČUVAJ SE TRKAČKE SEKTE!

Kako smo svakodnevno svjedoci sve većeg porasta trkačke zajednice u našim gradovima, čini mi se jako važnim otvoreno i iskreno progovoriti o opasnostima koje trčanje donosi sa sobom.

Trkački klubovi i škole trčanja imaju snažan potencijal da postanu svojevrsne nove sekte.

Možda nekome upotreba riječi sekta zvuči pregrubo, no samo su sektaši spremni po kiši, snijegu i/ili niskim temperaturama izaći na blatni nasip i odraditi trening. Čak i tamo, gdje u zimi ralica nije stigla ili u proljeće još trava nije nikla, ostavit će ludi trkač svoj trag.

Trag kao najizvjesniji pečat njegove dijagnoze.

Trkač sektaš.

Trkačica sektašica.

Dobrodošli stoga u ovu priču o ludilu zvanom trčanje, novoj dijagnozi modernog doba, kojoj od milja (isključivo) đankiji trčanja tepaju da se radi o najzdravijoj ovisnosti.

Trčanje je uglavnom djelatnost ljudi osuđenih na život u gradu. Previše smoga, buke i stalne napetosti na poslu stvaraju atmosferu pogodnu za razvoj ove ovisnosti. Bljedunjava lica, naučen na suhi zrak uredskih prostora, građanin vjeruje da mora trčati kako bi se uravnotežio. Građaninu i građanki je dosadno, mlohavi su i stoga skloni vjerovanju da je trčanje stvarno dobro za njih. Tako lako nasjedaju na sublimne poruke trkačkih predatora koji trebaju nove žrtve kako bi ih naveli u njihovu sektu.

Jedno od glavnih obilježja svake sekte je opsesivna potreba za novačenjem novih članova. Jer, jedino je mnogobrojno članstvo način kako da ispere smrdljiv zadah sekte. Uvjeri sve oko sebe da je ono što ti vjeruješ istina, i to će stvarno i postati istinom. I zato svaki trčanjem preplavljeni ovisnik mora svjedočiti, trčkarajući na uglu u trkačkim tenisicama, nudeći radosnu vijest svojim bližnjima i onim daljnjima.

Kako prepoznati trkačkog ovisnika? Najjednostavnije ih je prepoznati po tome što uglavnom stalno pričaju o trčanju. Napuštanje zone udobnosti (zašto bi itko htio izaći van, ako mu je unutra udobno?!), fartlek (mučenje do te razine da dođeš u predvorje toga da prdneš u fenjer?!), brzina, tempo, izdržljivost, aerobno, anaerobno, baza, snaga, dužina…

Tako to izgleda kod početnika. Oni vam ne bi trebali predstavljati preveliku opasnost. Njihovo mantranje o trčanju koje ionako kurca ne razumijete, učinit će svoje i zauvijek vas otjerati od njih.

Ako ti se trči, trči! Ne seri i ne filozofiraj o tome toliko. Ne pravi od jebenog trčanja nauku.

Puno su opasniji dugogodišnji trkači koji imaju dovoljno iskustva da znaju da kada pričaju o trčanju, ne smiju spominjati samo trčanje.

Najčešće će se sakriti pod krinkom priče o zdravom življenju. Spomenut će vam onako usput glasom prividno poluzainteresiranih majstora manipulativnog zanata kako su nedavno čuli za istraživanje koje su znanstvenici provodili na depresivnim ljudima. Jednoj je grupa pila tablete protiv depresije, a druga se bavila tjelovježbom (op.a. primjećujete li majstore, kako suptilno i vješto izbjegavaju spomen trčanja, koristeći prihvatljiviju verziju, tjelovježbu). Sa iznenada probuđenim uzbuđenjem u glasu, uz mali kratkotrajni zastoj u priči, naglasit će kako je zaključak istraživanja iznenadio znanstvenike (tko će o znanstvenicima ako ne sektaš?!), da je tjelovježba pokazala dugoročno bolje rezultate. I ako u vašem pokretu trepavice i naboru na čelu iščitaju bilo kakvo uzbuđenje i interes, s vama je vjerojatno gotovo.

Već ste u žrvnju, a da toga niste niti svjesni. Vrlo vjerojatno će vam u sljedećem koraku ponuditi da ručate ili večerate s njima. I taman tamo negdje u pola deserta, kada osjećaj za zadovoljstvo već ozbiljno preplavi vaše tijelo, po prvi puta će vam početi svjedočiti kako su nekoć i sami bili izgubljeni i depresivni, no onda su otkrili trčanje i sve se promijenilo.

Nećete pošteno niti podrignuti od obroka (koji će vam s vremenom prisjesti), a već ćete raditi prvi kombinirani trening trčanja i hodanja (podli su oni i vješti manipulatori i neće vam odmah otkriti svu patnju, muku i bol trčanja već će vas prvo dozirati kako ne bi pobjegli, prije nego se ne navučete). Ponudit će vam pripremu za utrku polumaratona u kojoj, pazi sad ovo, svi koji završe dobivaju medalju?! Kao, zaslužili ste je?! Kakva jeftina demagogija i manipulacija. Žele vas natjerati da povjerujete da stvarno možete i da vrijedite. Da ste dostojni. Da se uloženi trud u nešto isplati i da zaslužujete medalju kao simbol.

Radilo se o početnicima, dugogodišnjim rekreativcima ili profesionalnim trkačima, velika je vjerojatnost da ćete prepoznati barem neke od ovih znakova.

Prva stvar koju ćete prepoznati je da su to ljudi kojima je san jako važan. Posebno to vrijedi vikendom jer vikendom su njihove svete trkačke službe kada neovisno o vremenskim uvjetima rade liturgijske dužine (svećenik sekte, kojega oni zovu trenerom, trči na čelu grupe i diktira kako će se trčati). Tu ćete ih, subotom ili nedjeljom, dok trče u grupama, najlakše uhvatiti na djelu i prepoznati sektaše u odnosu na osobu koja povremeno trči radi zdravlja.

Jako su česte pojave neubijanja u (posebno jeftinom) alkoholu, izbjegavanja drogiranja, nepušenje, nekonzumiranje previše šećera, a kod nekih je sektaštvo toliko metastaziralo da su se u potpunosti odrekli vikend izlazaka kako bi mogli biti spremni za svoja sveta slavlja trčanja na 20 i više kilometarskim službama.

Ima ih i koji spominju neke čudne riječi iz rječnika stranih riječi poput: vegetarijanac, makrobiotičar, vegan. Nerijetko nose šarenu odjeću čak i zimi, zrače nekom čudnom vitalnošću i izgledaju kao da nisu uopće depresivni.

Srest ćete i one najgore od najgorih, kojima ništa nije sveto, slušaju sotonsku rock muziku, vjeruju da u životu postoje ideali smisleniji od čistokrvne hedonističke ugode, pričaju o upoznavanju s neugodom, o važnosti iskustva neugode naspram mentalnog preuveličavanja i straha od te ideje. O trčanju govore kao o meditaciji, skladu, strasti, radosti i uravnoteženju, upoznavanju svoga ega. Često su nutricionistički stručnjaci, trče čak i po brdima, smireni su i prisutni, maraton koriste kao metaforu za život a trčanje zovu načinom života.

Koji je zaključak ovog upozoravajućeg teksta?

Bježite što dalje možete, jer dok se vi okrenete, ovi bi vam mogli podmetnuti „runners high“ u piće.

Bježite, samo nikako nemojte trčati dok bježite. Jer, tko zna, moglo bi vam se svidjeti.

A tada niti za vas više spasa nema. Postat ćete sektaš, u potpunosti odan ideji da je čovjek stvoren za trčanje i da je trčanje meditacija zapadnjačkog čovjeka. Počet ćete vjerovati da je trčanje ljudska potreba i ravnoteža dominantnom mindfucking konzumerističkom svijetu.

A moglo bi vam se dogoditi da počnete o trčanju pisati pizdarije poput ovog jeftinohumornog članka.