Lutalicama bivstvovanja. Ontologija za iskrene zajebante.

Bio je dovoljan jedan trenutak. Beznačajan i malen, tih i privatno nježan.

Trenutak konačnog odustajanja i potpunog raspada.

Pogledao je oko sebe.

Toliko ljudi, svatko u svojem nestrpljivom čekanju u personaliziranom hodniku snažnog uvjerenja o svojoj neponovljivosti i važnosti. Svatko u svom privatnom sektaško-dogmatičnom vjerovanju u ono što jesu.

Gledao je oko sebe i vidio hrpu ljudi na autopilotu. Gledao ih je i pokušao vidjeti kroz njih.

Vidio je tijela i poglede zagledane u raznim smjerovima. Svatko u svom filmu, u svom subjektivizmu, na svojoj solipsističkoj točci doživljaja svijeta. I svi, baš svi, u uvjerenju da je to što žive u svojim glavama ona realnost o kojoj su ih učili u školama.

To je ta istina, prisutnost, sadašnjost, život onakav kakav je.

Gledao ih je u čudu, osvijestivši u tom trenutku tako nepodnošljivo ogoljelu činjenicu: pojma nije imao tko je on.

Sve što je do sada radio bio je bijeg.

Bijeg od neizvjesnosti i nesigurnosti.

Bijeg od neizvjesnosti i nesigurnosti?

Bijeg od neizvjesnosti i nesigurnosti!

U kategorije, definicije, dogme, istine, vjerovanja, sustave, vrijednosti.

Sve što je radio bilo je samozavaravanje. Kronično i potpuno.

Kao i većina oko njega, i on je pritiskao umom. Borio se, mrštio, trudio da razumije.

Da razumije.

No što se više trudio, bivao je sve očajniji i besmisleniji.

Smisao mu je curio kroz prste ma koliko ga grčevito pokušavao zadržati u svojim šakama.

Bio je dovoljan trenutak. Trenutak konačnog poraza.

`Nikada od tebe neće biti ništa`, ponavljali su mu kao malom, a on je tako htio da dokaže suprotno.

Bio je to najveći poraz, prihvatiti da je dovoljno star da si prizna.

Gotovo je. Neće se dogoditi ona zlatna budućnost za koju se cijelo vrijeme spremao.

Kada će postati netko i nešto.

Dosadan je.

Običan.

Površan.

Nevažan.

Iznadprosječan jedino u svojoj osrednjosti.

Isključio je svoje kompjutore, ugasio svjetlo i zatvorio vrata, izašavši tužan i neuspješan na ulicu.

Prepustio se ulici.

Prošao je tisućama puta njenim cestama, no nikada je nije vidio. Nikada je nije gledao.

Podrazumijevao ju je.

Ulica mu se učinila novom.

Pažnja mu je bila otvorena prema svemu, kao u male bebe koja, nedavno rođena očima uči vanjski svijet.

Kao da je doputovao u neku novu zemlju i novi grad. Osjetio je korake pod nogama, osjetio je mirise, lagani vjetar, temperaturu zraka. Sve ga je zanimalo.

Bio je fizički prisutan, uronjen u pojedinosti. Tsunami tisuća dojmova i osjeta ga je preplavio.

Osjećao se po prvi puta u svom životu poput lutalice.

Da. Lutalica je prava riječ.

Nigdje nije trebao stići, ništa nije trebao napraviti, nikoga zadiviti.

Lutao je prepuštajući se neizvjesnosti bez napora. Zadržavao se na sigurnoj udaljenosti i suzdržavao od ikakvog djelovanja. Po prvi puta je stvarno osjetio da ne mora. Nije brinuo, nije patio zbog straha od fantazija o budućnosti. Bio je tu, oslanjajući se na svoje strpljenje, tolerantan, ugodno slab i neznajući.

Njegov um nije nestao. I dalje je htio truditi se, objasniti mu, stvoriti teoriju, definirati ono što se događa.

Osvijestio ga je i nasmiješio mu se.

Sve je u redu, znao je.

Njegov je um nastavio sa uspoređivanjem s prošlim iskustvima, trudeći se ponovno rasprostrijeti svoje tepihe stereotipa i očekivanja pod njegove noge. Nasmiješio mu se ponovno.

Bio je lagan i nježan prema svome umu. Poštovao je njegovu naučenost na strah od neizvjesnosti.

„Tu si, čujem te, nemam te potrebu pratiti. Sve je u redu. Ništa se dramatično ne događa.“

Pažnju je usmjerio na osjete koji su dolazili iz utrobe, nastavljajući lutati i upijati informacije oko sebe, puštajući da u njemu sazriju. Nije trebao zaključke, istine i sigurnost definicije. Igrao se. Skakutao s jedne strane klackalice istine na drugu. Prihvaćao je oboje poput zrcala, ne zadržavajući ništa od oboje.

Hodao je prostorom, osjećajući kako prolazi kroz njega. Sretao je ljude, oponašao njihov hod, smijao se onako kako se oni smiju. Promatrao ih je, osvijestivši um koji ih pokušava strpati u zatvor kategorije.

„On ti je ovakav, on ti je onakav. On je opasan, on je slab. Ona je moćna, ona nije.“

Bio je lak i nije nasjeo.

Gledao je kroz njihovu skuplju ili jeftiniju odjeću. Gledao je kroz njihovu počešljanost, gestu, ton glasa. Slušao je ono što mu intuitivno dolazi od njih. Osjećao je o njihovim nadama i potrebama. O njihovim bićima koja su često bila godinama potiskivana i kažnjavana.

Promatrao je, dozvoljavajući svojem nesvjesnom da laganim korakom bez prevelike potrošnje energije proradi podatke koji su dolazili iz kadra. Svjetlost, toplinu, atmosferu, odnose, tempo, obrasce, igre moći, naučene obiteljske šablone, stil držanja…

Gledao ih je oko sebe, osluškujući kako se njihove energije reflektiraju na njega. Koju ulogu njegov um

osjeća da treba zaigrati.

Tišina. Bila je tišina. Tišina napunjena sadržajima i nesvjesne i racionalne vrste.

Osjetio je po prvi puta tok kojega je dio. Tok stvarnosti, fascinantan koliko i umom nedohvatljiv. Tok, bez kojega ne postoji. Misterij tečnog, živahnog i stalno promjenjivog „ovdje i sada“.

Uronjen u okolnosti, uzemljen, ukorijenjen u tečnost, prisutan.

„O kako je samo mudra nesigurnost“, pomislio je. „Kako je prihvatljiva i laka, tečna. A cijeli sam život ulagao sve napore svoga bića kako bi joj pobjegao.“

„Bježeći tako…

od samoga sebe.“