PSUJEM, DAKLE, JESAM?!
Moja kćerka Gea Inka imala je oko tri godine kada sam je prvi puta čuo da izgovara rečenicu „pička ti materima“. Pitao sam je što joj to znači. Odgovorila mi je svojim dječjim rječnikom, parafraziram, da je to ono kada staviš cd s crtićem u player, a on ti ga neće očitati.
…
Hrvatska je turbo folk zemlja. Vrijednosno, etički, nacionalno, estetski, politički, religijski, ljubavno…
Nemajući izbora, reći će Beckett, sunce je ponovno sijalo nad ništa nova ispod sunca.
Šou mast go on end pipl mast trast as, dej aftr jestrdej.
No što sa nadobudno-romantičarski-utopističkim svemircima koji se još uvijek trude da ne pripadaju tom „zaustavi se vjetre, pita bi te nešto“ svemiru?
Psovka postaje zdravstvena potreba.
Problem se, izvjesno je, javlja u činjenici da je psovka sastavni dio turbo folk neba i zemlje. Psovka je, mnogi će se složiti, vezivno tkivo svakog turbo folk stava.
Ili, kako je to davno poentirao jedan moj prijatelj: kamiondžije su mi zgadili psovku.
Kako razriješiti tu dvojbu?
Psovati ili ne psovati?
U zemlji velikih Hrvata i još većih katolika (za koje čak i Isus i njegova mama (podrijetlom, pogađate, iz Heregovine, kao i svi ostali pravi, veliki hrvati) igraju za Hrvatsku na rukometnom europskom prvenstvu kako bi napravili čudo i sa 14 razlike pobijedili isto tako velike katolike Poljake (koji jesu, doduše, dali papu i statistički su također turbo katolici, no đabe im kada sveti hercegovački kamen stane u obranu na 6 metara) na njihovom terenu), psuju, manje-više svi. Psovka je jedan od posljednjih lijekova u ovoj sprdeks zemlji koji se ne mora uzimati za recept. I još je đabe.
Ok, malo krivnje, za one iskrenije katoličkiji orijentirane, no mala je to cijena. Uostalom, zahvaljujući prosvjetiteljskim sotonama i ostalima iz reda četnika i komunjara, koje, zna se, mrzimo iz dna duše i krivi su za svu našu neodgovornost, koji su natjerali crkvu na reformu, odavno je oprost grijeha besplatan.
Priča je, što se psovki u Hrvata tiče, banalna. Seks je bez konkurencije na prvom mjestu. Odlično četvrto mjesto zauzimaju konotacije vezane uz probavni trakt.
Važno je adresirati tabu.
PROBAVNI TRAKT
Velika nužda, mala nužda.
Pišanje ne ulazi niti u predvorje psovačkih panteona, no svejedno se svakodnevno, na moje opće iznenađenje, susrećem s odraslim osobama koje govore da su išli „piškiti“?!?
Sranje je tu svakako top riječ, naravno u kategoriji niskog psovačkog intenziteta. Jednostavna kao popratni sadržaj, za definiranje manje, više svega. U Hrvatskoj je riječ `sranje` višem manje pogled na svijet.
Može ići i sama, kao rečenica za sebe.
Sranje.
U tom obliku odražava zabrinutost, letargiju, prihvaćanje neprihvatljivog s popratnom pojavom odustajanja, najavu nekog velikog neželjenog događaja.
Može ići i u nešto proširenijem obliku.
Koje sranje.
Obično je ova verzija istoznačnica s samostalnom verzijom, no eventualno dobiva malo na dramatičnosti pri osvještavanju hrvatske realnosti.
U oba se slučaja radi o svojevrsnoj ontologiji za početnike.
Može i u engleskoj verziji.
Shit (čitaj: šit).
Kratko, jasno. Bez većih uznemiravanja okolnjih. Jedva da će netko primijetiti.
Svakako, treba spomenuti i varijaciju na temu koja ima karakter čuđenja, iako tu gotovo da više i ne
možemo govoriti o psovkama.
Ne seri?!
Ili:
Nemoj srati?
Ili:
Sereš?
Šupak.
Bilo bi naprosto nepošteno izostaviti onog koji je za sve zaslužan, kada je o sranju riječ. Najčešće dolazi u verziji:
Koji si ti šupak.
Šupčino!
SEKS
Kurac, pička, jebanje, kurva, peder.
Sve ostalo su varijacije na ove zadane teme. Da je većina psovki upravo iz seksualne košare, najbolje kazuje kako smo mi hrvati seksualno definirani.
Peder
Najgore od svih zala. Da ti se, kao muškarcu, sviđa muškarac. Gore je od najgore kletve. Pederu, pederčino. Zasluženo pripada svakom izdajici koji nije htio ginuti za svete hrvatske ideale, svakom mirotvorcu, vegetarijancu, mužu koji ne mlati ženu, papučaru, osobi koja ima lijepe manire, koja ne vrijeđa druge, očekuje poštovanje i voli finu umjetnost, a ne voli Tomsona, Matu Bulića i cajke.
Kurvo (… jedna/ … prokleta / …).
Sve su žene kurve. Tu činjenicu zna svaki pravi muškarac (čitaj hrvat /katolik). Eva je bila kurva i zajebala je muškarca da je zbog nje prisiljen otići iz prve Hrvatske u kojoj je opušteno gol mogao šetati svoj ponos diljem rodne grude.
Može i žešća verzija:
Kurvetino!
Kao primjer upotrebe možemo uzeti slučaj kada se nakon višegodišnjeg zlostavljanja i premlaćivanja žena na rubu očaja odluči prijaviti svoga muža i zatraži razvod, pa on, morajući odležati godinu dana u zatvoru za njezino ubojstvo, objašnjavajući zašto je u zatvoru, koristi ovaj izraz da bi objasnio tko je kriv za njegovo zatvaranje.
Jebanje
Jebe se sve i svugdje. Mi Hrvati smo veliki verbalni jebači. Jebemo žene, muškarce, boga, ukratko, sve.
Posebno je zanimljiva upotreba boga u kontekstu jebanja. Bog koji nekome jebe mater, boga kojeg jebemo nekom drugom. Ili čak i bog koji jebe boga?!
Iako smo veći katolici od pape (posebno od ovog Franje, koji stalno svojim PR socijalnim provokacijama živcira hrvatsko katoličko življe), psujemo boga kada je stvarno važno da se prenaglasi. Da se metafizicira činjeničnost i okorjelost situacije.
Iako smo veći katolici i od Isusa i boga osobno (posebno od onog pravoslavnog koji navija za Srbe), psovati boga moramo. Jebiga, previše je komunističkog šljama ostalo naseljeno oko nas. Previše četnika.
Previše nevjernika, antifašista, umjetnika, aktivista i ostalih pedera.
Moramo im psovati boga jer nas ljute. Jako nas ljute. Neka idu odakle su došli…
Pička.
… odakle su došli. Pička materina. Da. Neka se tamo vrate. U pičku materinu kurve koja ih je rodila.
Privatno moram priznati da me oduševljava verzija:
Pička ti materina.
`Pička ti materina` je svojevrsna institucija hrvatskog jezika. U kategoriji kulturne baštine.
Iako u nekom značenjskom smislu zvuči poput nezavršene rečenice, kao takva, postaje spomenikom izričaja, smisla i onog autentično balkanskog u nama.
Vagina ti majčina.
Mamina ti vagina.
Gotovo da se radi o mističnoj mantri čiji smisao dokučuju samo rijetki. I tu treba stati.
Pička je i, naprosto, svaka žena, jer, jelte, čemu drugome žena služi nego tome da bude hodajuća pička.
Kurac.
Konačno psovka muškog roda. Konačno nešto dostojno izgovaranja s ponosom i sa šeretskim smiješkom.
Ipak, i tu postoje mantričke mistične konotacije.
Odi mu u kurac.
Ili:
M(a)rš u kurac!
I opet poziv na putovanje, tamo gdje je sve počelo, ovaj puta čak i prije nego što je stiglo do pičke.
Opet nedokučivo značenje izvan logičnosti našeg ograničenog poimanja svijeta.
Puši kurac.
Popuši mi (kurac).
Napuši se (kurca).
KLETVE
Uzrečice koje dijele atmosferu i energiju no ne moraju nužno sadržavati niti jedan od gore spomenutih probavno-seksualnih tabua. Mogu, no ne moraju. Važno da su uvredljive i da koketiraju s tabuima. Npr.:
Da bog da djecu tražio Gajgerovim brojačem.
Da bog da ti svi u kući plakali, a samo pop da ti pjevao.
Da bog da te policija kredom crtala na cesti.
Da bog da ti mater okotila 10 metara bodljikave žice.
Da bog da živiš u zanimljiva vremena.
…
PSOVKE KAO LJUBAVNI IZRIČAJ
Posebnu kategoriju, uglavnom neka iz gore spomenutih kategorija, predstavljaju psovke koje u svom tonu i energiji predstavljaju sreću. Najčešće između dva mačo tarzana iz pripizdine, koji u strahu da ovaj drugi ne pomisli da su pederi, u želji da izrazi sreću jer ga vidi, kresne:
Pa di si ti, pizda ti materina.
Ili:
Gdje si pičko?!
Varijacije su bezbrojne, poanta jasna. Psovka na taj način postaje jedini mogući način na koji je i muškarcu dozvoljeno da izražava pozitivne osjećaje.
I? KAKAV JE ZAKLJUČAK?!
Psovke su postale poštapalice. Psovke ispunjavaju rupe u rečenicama nesvjesnih. Psovke liječe, psovke udaljavaju, psovke vrijeđaju, psovke omalovažavaju.
Psovke su riječi kao i svake druge. Ovisno o poruci koja se njima želi prenijeti, ovisno o situaciji, načinu, mjestu, one postaju dio turbo folk svijeta kojim smo okruženi. Psovke mogu zbližiti, zabaviti, prenijeti
ljubav, obradovati, pojačati dojam, upozoriti, podržati…
Nema sumnje; svi mi imamo svoju tamnu turbo folk stranu. Pitanje je samo koliko smo je spremni osvijestiti i prestati glumiti dobre hrvate, katolike, majke, učiteljice, predsjednike, moraliste, djevojčice i dječake.
Koliko smo spremni biti cjeloviti.
I pri tome se dobro zabaviti.
A priča o psovanju na brdovitom Balkanu zaslužuje višedimenzionalna, višegodišnja istraživanja stručnjaka kako bi, uvjeren sam, došli do sličnih zaključaka, a taj je da zaključka o psovanju nema i ne može biti.