„Ustani bane, Hrvatska te zove, zove…“

Nisam se previše uzbuđivao njezinom povijesnom važnošću. Nisu me palile ni mitološke priče koje su se plele oko nje.

Volio sam njezinu samoću.

Ružica.

Ružica grad.

Ruševna, srednjovjekovna tvrđava na obronku Papuka nekoliko kilometara od Orahovice.

Nije danas trebao biti dan za moj susret s njom. Plan je bio da odemo u Mađarsku u terme Šikloš. Saune i bazeni s toplom vodom u stilu rimskih kupki privukli su mi pažnju i prijašnjih godina. Odlazili smo tamo tradicionalno sa Stojkinim starcima na istinski hedonistički odmor. Nije tu bilo prostora za plivanje. Tamo se guštalo. Tamo se bivalo u polaganosti i lakoći.

Svakako je trenutak odlaska tamo i ovih praznika bio uvršten u najvažnije i najsnažnije argumente zašto dolazimo preko zimskih praznika u Slavoniju. Dvodnevna visoka temperatura oduzela mi je također tradicionalni odlazak u kino u Osijek sa sestrom i šogorom (pa tako još uvijek nisam pogledao Star Wars, a ja stvarno mnogo volim tu priču) te odgodila Šikloš. I konačno je došao dan. Snijeg, temperatura na -10, zaleđene ceste. Ma ništa nas nije moglo zaustaviti. Stojkini roditelji, Stojka, Inka i ja. Vesela petorka, spremna za prepuštanje opuštanju. Ceste nisu pretjerano prohodne, no uspijevamo se dovući do Donjeg Miholjca. Pjevanje Kandžijine pjesme i sjećanje na dane kada su kolone bile kilometarske dok se u Mađarsku išlo po osnovne živežne namirnice. Jebiga, bile su puno jeftinije. Na sreću da su ta vremena prošla. Opušteno prolazimo hrvatsku stranu granice, prelazimo Dravu i približavamo se mađarskoj policiji. Bodljikave žice kakve sam nedavno viđao u Sloveniji podsjećaju me na fašistoidne osobine zemlje u koju ulazim. Da, naravno da nitko od izbjeglica nije htio ostati u Mađarskoj, no svejedno su gradili zidove i stavljali žicu. Dajemo dokumente policajcu, traži nas i prometnu. Zove svoju kolegicu i odlazi, a ona nam objašnjava da je auto registriran za četiri osobe, a nas je petero.

Nekoliko minuta kasnije pokazuju nam put za natrag u Hrvatsku.

Ne vjerujem. Jebeni Mađari. Ironija je da je auto do nedavno bio registriran na petero, no na posljednjem tehničkom je to promijenjeno na inzistiranje još jednog štrebera. Do Šikloša od granice imamo još 15 km, no prisiljeni smo doma.

Pizdim i ne vjerujem. Jebeni, kretenski štreberi. Mrzim kada se picajzli oko takvih pizdarija. Ima automobila koji su puno manji od Audi A2 i imaju dozvolu za petero i tada nema nikakvih problema. No u papirima piše četvero i ovi inzistiraju na tome.

Zar ovi idioti stvarno ništa ne znaju o turizmu i slici koju ostavljaju o svojoj državi? Zar ne shvaćaju da smo došli ostaviti novce kod njih? To drkanje na dan kada jedva da netko prelazi granicu ljuti me.

I što sada? Da odmah idemo za Zagreb jer je očito da je propala i ova prilika za opuštanje i odmor?

Vraćamo se u Orahovicu i odlučujemo da ćemo Stojka i ja otići na Ružicu. Snijeg pada, mrzim jebene Mađare i zaista mi treba odmak.

Mozak mi je stiješnjen, misli su nihilistične i neprotočne. Elementarni je izostanak zraka. Jesam li već spomenuo što mislim o Mađarima?

Dva kilometra od centra Orahovice do jezera po stazi prekrivenom snijegom dovoljno je da me pročisti. Čim malo pokreneš tijelo, svježa krv se vrati u organizam i odmah se, ako ništa, barem lakše diše. Depresivno-bljutavi zatvor uma popušta svoje okove i koraci opet odišu ritmom moga tijela i nisu više tek bjesomučan pokušaj da pobjegnem od samoga sebe.

Dolazimo na jezero. Mirno je i tiho. Idila. Zadnji sam puta ovdje bio u kolovozu za vrijeme festivala Feragosto Jam, kada je oko jezera bilo 10-ak tisuća ljudi.

Sada nema nikoga.

Put nas vodi ka Ružici.

Obilazimo jezero i penjemo se uz brdo. Zanimljivost Ružice grada bila je njezina nepristupačnost za bilo kakve ambicije slučajnih ili namjernih razbojnika i vojnika. Korak nam je usporen i ugodan. Nemamo poteškoća s penjanjem.

Prilazim joj slobodan od sjećanja na iskustva s mađarske granice. Sada sam već dovoljno dugo u šumi da zaboravim na tu iritantnu priču iz davne prošlosti. Opet sam usadašnjen i prisutan. Probijamo se kroz snijeg do nje.

Lijepo je vratiti joj se, osvještavam, dok ulazim u njene zidine.

Stišao ju je snijeg.

Obijelio je.

Nježno je otisnuo u svoje platno,

da njen trn, i bol njena, barem na tren, barem u ovaj snježni dan,

na vrhu te nevažne, usamljene šume, dobiju svoje razrješenje.

Ružica.

Žena grad.

Napušteni, ruševni grad.

Sama protiv svih.

Sama bez svih.

Skrivena u svojim ruševnim zidinama.

Godine su prošle,

stotine njih,

a ona je i dalje jednako sama.

Samo je još hrpa kamenja, koja privlači usamljene i izgubljene.

Poput nas.

I zato smo tu, opet i opet iznova. Među njenim tihim kamenim galerijama bez plafona i prozorima koji su zagledani u sebe, u svoje tišine i samoće.

Ne pokušavam je razumjeti.

Ne tražim znak.

Ne zanimaju me njezina povijest i mitologija.

Dovoljno je da smo opet tu nas troje, kao nekada, usamljeni i neshvaćeni,

izgubljeni u gomili,

skriveni u šumi,

na obronku Papuka.

Daleko od Mađara i ostalih štrebera dosadnog življenja.