O PRAZNINI. Od Kusturice do Opatovca u 24 sata.

Pomislio sam na Peru Lukovića i njegovu beskrajno zabavnu kolumnu „Pero s onog svijeta“, koju je svaki tjedan pisao za nikada prežaljeni Feral Tribune, javljajući se s vijestima iz Srbije.

Pola četiri je poslijepodne, u Novom smo Sadu i izlazimo do trgovine s namjerom da kupimo neko kvalitetno pivo. Na ono što me čeka nisam pripremljen.

Već smo ranije Stojka i ja imali problema da pronađemo mjesto gdje ćemo u laganom ritmu popiti šalicu zelenog čaja i tako u privatnom ritualu pozdraviti godinu na izdisaju. Naime, u podne nismo mogli naći kafanu koja je otvorena za slučajne prolaznike. Gotovo sve što postoji u gradu nudi tzv. Dnevne žurke za koje je potrebna rezervacija. Party počinje oko 11 i traje do 18. Nikada se nisam susreo s nečim sličnim. Nekoliko sati kasnije, u gore spomenutih pola četiri na ulici smo. Već na samom izlazu iz haustora u kojemu je hostel, testosteronom prenaparfemisani kurčeviti dečaci na pragu punoljetnosti spremaju se započeti svoj prvi šakački obračun. 5 na 3, taman toliko da preformuliraju uski haustorski prolaz u bojno polje. Na sreću, postoji i drugi izlaz pa ih ostavljamo same da ispoljavaju ritualne folklorne aktivnosti.

Nekoliko desetaka metara dalje u ulici Laze Telačkog, u svega nekoliko koraka našli smo se u Kusturičinom filmu. Turbo folk muzika trešti gotovo iz svakog kluba, devojčice su u `ajmo to nazvati minicama`, dečaci su pijani i kurčeviti, gužva, kaos, smrdi na raspojasanost. Što nedostaje? Cigani sa svojim plehom da u potpunosti raspire podivljalu balkansku krv, da sve ode u tri pičke materine.

No hard feelings, razumijem, znam cijeniti istinsku raskalašenu seljačiju, ima nešto poganski privlačno u tom kaosu, čak i kada se spaja sa svim tim pretjeranim dotjerivanjem, a radi se o ideologiji emocionalnog govna, silikonske sise i noža.

Volim ekstazu, vjerujem da svatko od nas treba trenutke ekstaze, no ovo nije ekstaza. Ovo je sranje.

Prenapumpano, umjetno, alkoholom prenatopljeno, smrdljivo treš čisto sranje.

Ekstaza za mene znači najdublju moguću prisutnost u svom tijelu, prepuštanje, otvorenost, lakoću, zanos.

Narodna muzika u kombinaciji s preglasnim basovima potiče najsirovije ispodpojasne strasti, potiče šovinizam, seljačizam, pomor vrijednosti i najelementarnijeg ukusa. U kombinaciji s alkoholom i drogama takva vrsta nazovi muzike terorizam je za cijeli organizam na svakom planu.

Na glavnom trgu netko je odvrnuo istu tu seljačiju na razglas. Gdje je estetska milicija da kazni ovog manijaka?! Da, znam, u Srbiji sam. Nema toga.

A ironija je da je na glavnom trgu za novu godinu organiziran rokerski doček uz Partibrejkerse i Van Gogh, da barem malo opere okus u ustima.

…

Noć je, kao i svaka prije i poslije, prošla. Konji su ostali konji, a miševi miševi. Osvanuo je sunčan i prohladan dan u Novom Sadu. Šetam praznim ulicama i uživam tišinu koja je ostala nakon nekoliko tisuća ljudi koji su sinoć ispunili trg.

Imam taj običaj, kada sam na nekoj radionici, ostati nekoliko minuta poslije svih i udisati tišinu i mir prazne do nedavno naelektrizirane radioničarske prostorije. Prazne stolice oko mene, tišina i polaganost, kao polagani ritual opraštanja i zatvaranja iskustva kojemu sam svjedočio prošlih dana.

Nekoliko sati kasnije na putu smo za Hrvatsku.

Dosadan i monoton put prekida činjenica da prolazimo kroz Opatovac. Zaustavljamo se da provjerim kakvo je stanje u kampu dva mjeseca nakon što je zatvoren.

Opet praznina. Puno praznine. Ostao je hladni, nepokretni pogon koji je tu bio i prije. Ostala su stabla da budu stabla. Ostali su tragovi stotina šatora kroz koje su prošle stotine tisuća ljudi. Slike kampa su mi žive u glavi, šator crvenog križa na ulazu, bijeli Unicefov šator, obiteljski centar s kontejnerima, crveni, žuti i zeleni sektori, registracija, mjesto za monitoring, blatni prolazi koji više nisu blatni jer njima nitko ne prolazi…

Tišina.

I poslije fešte balkanike u Novom Sadu zavladala je tišina po kafanama i ulicama grada. No nije to ista tišina koja je ostala poslije kampa u Opatovcu. Ranjena je novosadska tišina, dosadna, isprostituirana, ispovraćana, umorna, mamurna, iznakažena, površna. Ovdje, na mjestu nekadašnjeg kampa, tišina je iskrena, tužna, lijepa, važna, pomalo i sveta.

Ne sumnjam da nitko od onih koji su bili prisiljeni proći kroz Opatovac od izbjeglica, neće pamtiti isti s nostalgijom i radošću. Bio je blatan, neadekvatan, prljav, smrdljiv i neugodan za njih. No za nas, koji smo radili u njemu, koji smo svojim stavovima i iskrenom željom da im barem na sekundu olakšamo život, Opatovac je bio škola iz koje smo izašli iskreno promijenjeni. Jer, za razliku od Slavonskog Broda, nije ovdje bilo polovičnih. Oni koji nisu u roku sata ili dva pri prvom dolasku u kamp uspjeli u potpunosti ući u kamp, bježali su doma drugi dan. Mi ostali, kao da nikada nismo niti izašli. To sam osjetio i sada, kada više nema nikoga. To nešto blisko, prijateljski, poistovjećeno, iskreno…

Nisam to osjetio u Slavonskom Brodu.

Nekako je u Opatovcu bilo svejedno čije boje nosiš na sebi. Znali smo zašto smo ovdje i nismo imali vremena za razlike. Busovi su dolazili i odlazili i posla je bilo cijeli dan.

Tihi korak po praznim kulisama kampa podsjetio me na Balaševićevu pjesmu „Odlazi cirkus“, kojom on ima običaj da završava svoje višesatne koncerte.

“Odlazi cirkus iz našeg malog grada širokim drumom što izlazi na most odlazi cirkus i ja se pitam sada ko je domaćin, a ko je bio gost”

Da. Postavlja se pitanje tko je u ovoj priči zaista bio domaćin, a tko gost.

I ma koliko bili različiti u shvaćanjima i doživljajima tih napaćenih ljudi, jedno nam je bilo zajedničko: nismo htjeli biti turbo folk ljudi poput onih koji su jadne izbjeglice pljačkali, zarađivali na njima i dizali im ograde pred nosom na nekim dionicama balkanske rute.

Zbog toga cijeli Opatovac znači i podsjeća na bolje anđele naših karaktera.

I dok me hladni vjetar s Dunava, što se uz opatovački kamp tiho valja u suprotnom smjeru od izbjeglica, potjerao natrag u automobil, mogao sam, sada u sasvim jednom drugačijem, osobno mirnijem stanju, zakoračiti u novu 2016. godinu.