TAMO ME ČEKAJ GDJE RIBE JEDU AVANTURISTE...

Pronašao ju je u tihoj laži. Malenoj, privatnoj, nježno-svakodnevnoj. Pričala je riječi, s iskrenom odanošću djevojčice koja još nije otkrila da odrasli pojma nemaju pa vjeruje u priče koje su joj ispričali.

Pričala mu je riječi o ljubavi. Smješkala se, crvenila, otvoreno svjedočila svoju jednostavnu istinu.

Da ljubav pokreće svijet. Da je ljubav razlog. Da se ljubav zaista isplati živjeti.

Trudio se sakriti koliko mu je glupo to što priča. Koliko naivno i nemoguće.

Njemu, s druge strane, ništa nije bilo tako jasno. Svakodnevno se sve više udaljavao od značenja riječi.

Konačno je shvatio, pomislio je, ono što godinama nije shvaćao. Riječi su laž. Riječi su jeftini simboli, površna zamjena za stvarnost.

Svakodnevno je učio šutjeti. Svakodnevno je trenirao svoj um da promatra bez zaključivanja. Otkrivao je da ne mora nasjesti na svaki zaključak, na svaku ideju, svaki menisečinizam.

Šutio je i gledao.

Ili je barem htio da je tako.

Jer, s njom ispred sebe, nestalo je njegovog istreniranog mira i prisutnosti. Htio je vratiti kontrolu, no nije mu uspijevalo. Sve što je dolazilo bilo je ciničnoidno. Riječi, riječi, riječi. Sarkastične, perverzne, egoistične, brutalne, glupe.

Zar je to ono čemu je težio?

Zar je jedini način na koji može steći dojam egotripično blebetanje riječi?

O sebi, o svojoj posebnosti?!?!?

Ona nije imala taj problem. Bila je nepodnošljivo laka i jednostavna u svojemu izričaju. Pričala je riječi, no nekako, riječi nisu bile te koje su važne. Koristila ih je kao što djeca koriste igračke. Igrala se, skakutala s teme na temu s lakoćom i smiješkom.

On je bio taj koji nije znao, mogao, uspijevao.

Gledao ju je i osjećao kako je nemoćan. Njezino tijelo, njezina energija, toplina kojom mu se obraćala…

Ne, ne, htio je zaurlati… to što pričaš, to je sranje, to je laž, obična, jeftina, patetična laž.

Kakva ljubav… kakva kurčeva ljubav.

To ne može… ne… nikako… to ne može… biti… istina.

To je tako glupo, naivno i djetinjasto!

Htio joj je to reći, no riječi nisu izlazile van iz usta.

Prestala je pričati i samo ga je gledala sa smiješkom. Tiho. Polako. Nježno. Uvažavajuće.

Pojavio se stid. Koji kurac nije u redu sa mnom? Što mi se to događa? Zašto je ovo tako čudno? Zašto sam paraliziran? Zašto ne mogu biti onaj svoj, koji jesam u milijardu milijuna drugih situacija?

Zašto je njezina pojava tako laka i jednostavna, a ja sam tako nemoćan?

- Kako uspijevaš?- promrmljao je, osjećajući se golo i razoružano.

Pogledala ga je u oči. Gledala ga je sa smiješkom i energijom osobe koja prihvaća i ne osuđuje.

Samo ga je gledala.

Nije to mogao podnijeti. Imao je osjećaj da u svakoj sekundi gubi tisuću zaštitnih slojeva i da dolazi do same srži svoga bića. A tamo nitko nikada nije imao pristup. Čak niti on sam.

Sve njegove teorije, istine, snažni mehanizmi i dubinska razumijevanja stvarnosti… sve je to bilo tako nekompetentno za ovu situaciju.

Gledanje u oči. Obično gledanje u oči. A opet, to je bilo sve samo ne obično gledanje u oči.

Spustio je pogled, iscrpljen od ovog brutalnog meča iskrenosti.

Prišla mu je i nježno svojom rukom dotaknula njegovu.

Bio je to dodir ispunjen svemirom. Ono nešto što ljudi u ograničenom rječniku zovu božanskim, ljubavnim, stvarnim.

Samo ga je dirala, ništa više, ništa manje.

Samo ga je doticala u samu srž njegova bića.

Podigao je pogled i ponovno je susreo. I dalje se smješkala licem i očima. I gledala ga iskreno i otvoreno.

Tu sam, kao da mu je govorila svojim dodirom i pogledom.

Ovdje sam,

kraj tebe,

s tobom.

I kao da je mogao čuti njezino biće kako mu govori: dođi, igraj se sa mnom. Igraj se sa mnom postojanja i ljubavi.

Jer život je jednostavan kada ga živiš.

Kada znaš biti tu.

Kada si neopterećen zove li se to ljubav, smisao, istina, bog ili život.

Kada znaš da si stigao.

A jedino gdje možeš stići, zaista i uistinu, jeste tu.

Šutjela je, no on je mogao čuti te njezine riječi kako dolaze iz njezinog bića. Iz njezine tišine.

I svidjelo mu se ono što je čuo.

Po prvi puta usudio se je uzvratiti dodir.

Podigao je pogled i ugledao je.

Nasmiješio se.

…

Pronašla ga je u tihoj laži. Malenoj, privatnoj, nježno-svakodnevnoj. Pričao je riječi, s iskrenim cinizmom odrasloga koji pojma nema pa vjeruje u priče koje je sam sebi ispričao.

Pronašla ga je i susrela tamo, daleko od ideja o ispravnom i pogrešnom, daleko od riječi i pripadajućih im značenja,

gdje je htio stići, no nije znao kako, sve do sada, dok se nije pojavila ona.

Odnos je bio taj koji je nedostajao - osvijestio je.