„WISE MAN ONCE SAID NOTHING“
Kako bih samo volio da je u tom trenutku grupa imala kapaciteta za šutnju.
Zadatak većini nije bio jasan.
Na flipchartu je pisalo nešto poput: grupna dinamika, promatranje i učenje kroz prizmu koncepta „ovdje i sada“.
Kako mi je „ovdje i sada“ jedna od najdražih višedimenzionalnih gestalt psihoterapijskih igračaka, originalno izmišljenih u zen buddhističkoj tvornici igara, lako sam se prepustio.
Ekipa je bila internacionalna. Radilo se o erasmus+ radionici na temu „mladi i nezaposleni“. Pola sata prije početka radionice proveli smo u opuštenoj atmosferi uživajući u ono malo netom izašlog sunca u malenom slovenskom mjestašcu Ostrovici, na samoj granici s Hrvatskom.
Ulaskom u radnu sobu dočekale su nas stolice raspoređene u nepravilno-pravilnom rasporedu. U sredini je bio manji krug od 5 stolica, a oko njega raspoređene stolice s većom ili manjom udaljenošću, stvarajući tako alternativne krugove koji su se udaljavali od središta. Sve su stolice bile usmjerene prema unutra, definirajući diktat autora. Postojao je red, iako se to na prvu za grupu polaznika ove neformalne edukacije nije činilo tako. Jer, svetopisamski pristup neformalne edukacije je krug. Iako se i ovdje radilo o krugu u sredini i nekoliko nepravilnijih krugova (no ipak krugova) oko njega, forma je bila krajnje provokativna za očekivanja prisutnih.
Moj automatski odgovor na situaciju bila je šutnja.
Promatranje, grupna dinamika, ovdje i sada… da nastupam u igri asocijacija na nekadašnjem tv kvizu Kvisko i da mi je ponuđen ovakav slijed pojmova, moj zaključak bez puno razmišljanja bio bi upravo šutnja.
I zato sam se otvorio šutnji.
Osim polaznika, u prostoru je sjedio i Iztok, voditelj cjelokupnog sedmodnevnog seminara, ujedno i odgovoran za ovu jednoipolsatnu radionicu. Sjedio je u vanjskom krugu i gledao u pod šuteći. Mogla se je unutar grupe osjetiti određena frustracija jer je voditelj odbijao igrati svoju ulogu.
Šutnja u grupi je, na moju nažalost, trajala jedva nekoliko minuta. Vrlo su brzo pojedinci počeli poistovjećivati šutnju s gubljenjem vremena, govoreći da ne radimo ništa.
Netko je započeo igru s dobacivanjem plišane igračke i govorenjem imena osobi kojoj bacaš igračku. Iz moje je perspektive to stvarno bio jeftin pokušaj da se pobjegne iz tišine.
Jer, tišina je već i nakon tih nekoliko minuta ozbiljno zamirisala na neugodu.
Nije prošlo dugo i grupa se vratila u sigurne kontekste odlučivši da će oformiti krug, kakav je doličan neformalnoj edukaciji. Jer, u onom klasičnom poimanju stvari, grupne dinamike nema bez kruga, zar ne?!
Razumijem logiku. Lakše je u krugu. Svi se mogu vidjeti i postati jednako zastupljeni. Priključio sam se na način da se nisam pomaknuo niti milimetra. Grupa me priključila napravivši krug taman u ravnini kako je moja stolica stajala.
Pritisak je ogroman i iako ne želim sudjelovati u njihovim odlukama, koje se kose s mojim doživljajem i potrebama, prilagođavam se. Ok, unutar kruga sam.
Ponovno nastupa tišina. Ovaj je puta puno teže svima jer nisu više izloženi samo oni koji su sjedili u onom malom krugu u sredini u prvotnom rasporedu. Sada smo svi u istom krugu. Vidimo se.
Promatram ljude. S nekima se i susrećem očima. Osvještavam koliko mi je to izazovno. Zadržavam se 5 sekundi, možda koju sekundu duže. U meni se budi osjećaj ogoljelosti, ne gledam više ja, nego bivam gleda. Kao da igramo neku nevidljivu igru moći u kojoj netko mora izgubiti. Moram se povući, svaka je sljedeća sekunda tonu teška. Ako nastavim vidjet će ono najdublje u meni, ono što stvarno jesam. A umijem li to, tu, pred toliko ljudi?
Usmjeravam pogled prema drugim ljudima i učim koliko je zapravo nevjerojatno lako stupiti u kontakt kada se otvoriš i usudiš. No većina se nas ne usudi. Stvar je povjerenja u druge. Koliko mogu vjerovati ljudima oko sebe?
Tišina niti sada nije dugo trajala. Neki su počeli cupkati nogama, neki proizvoditi zvukove ustima.
Nervoza se ubrzo prelila preko cijele grupe.
Ja sam ostao miran.
Ubrzo je netko predložio novu igru. Većina ju je prihvatila s olakšanjem. Samo ne ovu dosadnu i napornu tišinu.
Nisam sudjelovao u igrama, čak i kada se igralo u krug. Rukom bih pokazao da me preskoče i ostao šutjeti.
A nije mi bilo lako odoljeti. Tako se lako prepustiti snazi grupe, njenom porivu, njenoj igri.
No odlučio sam ostati promatrati i zadržati se u svojem doživljaju ideje „ovdje i sada“.
S vremena na vrijeme Iztok bi se oglasio s ponekim ciničnim komentarom o grupnoj dinamici koji bi zaustavio aktivnost koja je u tom trenutku bila aktualna. Ponekad bi se dvoje ljudi međusobno zapričalo preko cijele grupe, pojavljivali su se raznorazni samoinicirani vođe, neki su prihvaćani lakše, neki nikako. Neki su trajali duže, neki kraće. Razmišljao sam o cijeloj simbolici i gotovo mitološkoj važnosti mame i tate u našim životima te kako se to odražava na grupnu dinamiku. Sudjelovao sam u grupama u kojima su se voditelji trudili prebaciti odgovornost za atmosferu unutar grupe na cijelu grupu. To jako nije dobro funkcioniralo i jako je podsjećalo na disfunkcionalne i zanemarujuće obitelji. Jesper Juul ima gotovo dogmatično načelo s kojim se slažem: za atmosferu i odnos između djece i roditelja isključivo su odgovorni roditelji. Isto vrijedi i za učitelje i voditelje u odnosu na njihove učenike i polaznike. Iz tih teorijskih perspektiva zanimljivo je gledati što se događa u konkretnoj situaciji.
Osim mene još je nekoliko ljudi šutjelo u grupi i bilo je izvjesno da predstavljamo ozbiljan teret ostalima u njihovom nastojanju da savladaju napetost i neugodu.
Pokrenula se u međuvremenu i poneka rasprava o grupnoj dinamici, koji je smisao ovog zadatka, što nam je činiti. Ljudima nije bilo jasno, trebali su smisao i značenje. Poželio sam na trenutke i sam podijeliti svoje viđenje, no bio je to samo kratak blic trenutak saboterskog mindfucking uma koji je i sam htio prekinuti tišinu. Jer, iako tišina može postati beskrajno platno za njegove kakofone i atonalne crteže, istovremeno je i opasnost da mu otupi ošticu i ušuška ga u nježnost mira, nemoranja i pihvaćenosti.
Poput zrcala, koje sve prima, no ništa ne zadržava.
Priča je trajala sat i pol koliko je Iztok i najavio, nakon čega se ustao i rekao da je radionica gotova.
