top of page

JAZZ u malom Lisinskom: WLODZIMIERZ NAHORNY TRIO. izvještaj koji, realno, ne zanima nikoga.


Nije ovo bio jedan od onih koncerata koji se pamte po nezaboravnom iskustvu. Nije ovaj Poljak čudnog imena razlog zbog kojega bi se s uzbuđenjem odlazilo u Lisinski (kao što to već sada osjećam za koncert 2.2. 2016. kada u Zagreb dolazi James Carter organ trio). Nisam čuo za njega. Otišao sam jer volim jazz i jer vjerujem Davoru Hrvoju, programskom voditelju `jazz.hr`. Otišao sam jer mi jazz koncerti u malom Lisinkom pune metafizičke baterije. Sjedim u prvom redu, sredina, sjedalo 10.

Na pozornici ispred mene je koncertni klavir. Tu su set bubnjeva i kontrabas. Dvorana se polagano puni. Volim te trenutke, nasamo sa samim sobom.

Često slušam od raznoraznih ljudi kako nemaju s kime izaći na koncerte. Ja volim biti sam i to volim biti u malom Lisinskom. Dvorana po mjeri, ni prevelika ni premala, u meni budi autentičnost i obiteljsku atmosferu. Da, volim biti sam. Nakon dana, tjedna ili mjeseca isprepletenog raznoraznim stresovima, izazovima i suludim tempom, sjedam u drvenu stolicu i dozvoljavam si da se stišam.

Vrijeme je za jazz.

Um se brzopotezno prilagođava poznatim uvjetima, dobro je istreniran nakon nekoliko godina koncerata na istom mjestu, i ne treba mu puno da prepozna priliku za opuštanje. Konstrukcije, ideje, koncepti, pitanja, značenja i istine u tih nekoliko minuta gube svoje obrise i počinju se savijati poput žlice u filmu Matrix kada Neo dolazi kod proročice i sreće ćelavog dječaka koji umom savija žlicu uz savjet upućen Neu, da je važno da shvati da žlice uopće nema.

Koliko sam samo puta do sada povukao paralelu s jazzom kao najdubljom manifestacijom iskustva življenja u „ovdje i sada“. Dovoljno mi je već i da sam tu, a da koncert nije ni počeo.

Kako se radi o poljskim muzičarima, koncert je organiziran u suradnji s veleposlanstvom republike Poljske. Tu su i veleposlanik i njegov zamjenik i zamjenikov zamjenik. Drže govore, dijele posebna priznanja za doprinos širenju poljske kulture u Hrvatskoj. Dvorana je nešto ispunjenija nego što sam očekivao. S vremenom sam se dovoljno upoznao s jazzom da mogu prilično precizno pretpostaviti o kojem bi se broju ljudi na koncertu moglo raditi. Ovo nije trebao biti jedan od posjećenijih koncerata. Primjetan je određeni broj presvečano obučenih ljudi koji uglavnom ne dominiraju na ovakvim koncertima. Pretpostavljam da se radi o pripadnicima poljske manjine u Hrvatskoj (kasniji će domjenak u predvorju dvorane potvrditi moju predrasudu; nema tog koncerta ma koliko zahtjevan bio, koji neće privući ljude ako se nakon muzike nudi hrana).

Volim prve redove. Tada imam jedinstvenu priliku proživjeti muziku bez živih prepreka. Kako se radi o klavirskom triju, prvi red ne bi trebao biti pretjerano loša pozicija. Kako sam kartu kupovao na dan koncerta, zahvalan sam na tom posljednjem mjestu u prvom redu. A kako to obično biva, pored mene su četiri slobodna mjesta, jer se uvaženi uzvanici kojima su dodijeljene besplatne karte, nisu pojavili (kasnije će tri od četiri mjesta zauzeti neki mladići iskoristivši priliku da se ugledni nisu udostojili doći na koncert).

Sve je spremno za prepuštanje tom za mene uvijek iznova mističnom iskustvu prepuštanja muzici. Pod mistično ne mislim isključivo na euforije, transove i fantazije, iako, da se razumijemo, s vremena na vrijeme proživljavam i takva iskustva. Ovdje mislim na fenomen muzike općenito. Taj jedan jezik za sebe, oslobođen značenja i diktata, otvoren za istraživanje, otkrića, napuštanja, rastvaranja, emocije u nekom sasvim drugačijem, po meni čišćem, obliku. Izazov i za um i za emociju. Nikad ne znaš što će se dogoditi ispred tebe. Lagana balada u sekundi se pretvara u snažni krešendo, najglasniji euforični momenti kolektivnog stvaranja muzičke eksplozije koji orgazmički cijepaju zavjese Maye u tisuće neravnomjernih komadića, već sljedeće sekunde mogu završiti u najtišem solu kontrabasa ili s metlicama odnjegovanom tišinskom masažom u vještim rukama bubnjara.

Vic je u prepuštanju.

Nisu me jučer iznervirali govori Poljaka na početku. Zabavno je bilo slušati zamjenika veleposlanika kako se muči s naglascima dok čita govor na hrvatskom uz respektabilno poznavanje hrvatskog jezika. Bilo je jasno da njima ovo nešto znači pa mi nije bio strašan problem glumiti zainteresiranu publiku. Govori, ordeni, počasti, zahvale, rukovanja, bla, bla… nije trajalo dugo i dalo se izdržati.

Konačno, nakon desetak minuta kasnije, izlaze muzičari.

Mariusz Bogdanowicz, kontrabas, Piotr Biskupski bubnjevi te za klavirom vođa trija Wlodzimierz Nahorny.

Nahorny, kojeg Hrvoj najavljuje kao jednog od najsvestranijih i najoriginalnijih poljskih jazzera, nije više u cvijetu mladosti. 74 godine su u većini profesionalnih svjetova godine nostalgijske mirovine. No ne i u jazzu. Izlazi starac s na prvu jako simpatičnom energijom, bez velikih riječi i preuveličavanja. Ovdje je da svira i to je sasvim dovoljno. Kako volim taj svijet, osvještavam. Ima nešto lijepo u toj samozatajnosti, običnosti, uvažavanju. Nema sisa i guzica, nema light showa koji će pojačati dojam predstave, velikih vizualnih eksplozija na ekranima niti teatralnog ulaska frontmena. Nema grimasa i kreveljenja. Upravo suprotno, dolazi starac od 74 godine sa za moj ukus nekoliko brojeva prevelikim sakoom na sebi. Netko bi s pravom mogao prokomentirati u što se ovaj jazz pretvorio u odnosu na strastvene početke, no ja volim ovu europsku verziju jazza, i ne dvojim ni sekunde da `white man can play jazz.` Da sam crnac, vjerojatno bi se u ovom trenutku s punim, cinizmom napunjenim pravom podsmjehnuo.

Zanimljivost u vezi Nahornieve ritam sekcije je da su obojica, i kontrabasist Bogdanowicz i bubnjar Biskupski, profesori na poljskim jazz akademijama.

Koncert počinje, a meni je potrebno otprilike nekoliko sekundi da se podsjetim nedostataka sjedenja u prvom redu. Fotografi. Jedan mi je pod nogama s desne strane, a drugi čuči s lijeve strane. Klik, klik, klik. Ok, ide mi na živce. Jako. Posebno na početku koncerta koji mi je jako važan da uđem u koncert, da me muzika ponese sa sobom u svoj svijet i odmori umorne, rutinizirane mentalne obrasce. Klik, klik, klik. Običaj je da se tijekom prve skladbe dozvoli fotografima da fotkaju. Novost je da je iza mene sjeo lik s fotoaparatom. I bez imalo ustručavanja uživa u svojim rafalnim orgijanjima. Klik, klik, klik. Ok, valjda će se smiriti s vremenom.

Kako sjedim u prvom redu, a pored mene je prazna stolica, on se pomaknuo iza mene na sjedalo pored i nagnuo naprijed tako da je njegov objektiv cijelo vrijeme pored mene. Klik, klik, klik.

Kroz glavu mi prolazi jedan od odabranih plakata u nedavno završenoj akciji „Reci to glasno“ u kojoj su ljudi mogli izmišljati svoje slogane koji će, ovisno o broju glasova, završiti na jumbo plakatu.

„Zar je takav problem pričekati da ljudi izađu iz tramvaja pa onda ući?“

U potpisu Osnove kulture vol. 1.

Zar stvarno lik iza mene nema nikakvih problema što ja sjedim ispred njega, platio sam ulaznicu za koncert i volio bih da on nije četvrti izvođač sa svojim bjesomučnim klikanjem. Očito da nema jer niti nakon treće skladbe on ne prestaje.

Kroz glavu mi prolazi kako sam danas ujutro posuđujući u fonoteci gradske knjižnice dva cd-a Keitha Jarretta (`Carnegie Hall Concert` i `Creation`) komentirao sa ženom koja tamo radi kako jako volim njegovu muziku, no malo mi smeta njegov karakter.

Naime, Keith strogo prije svakog koncerta jasno daje do znanja da je bilo kakvo fotografiranje strogo zabranjeno. Koliko je odlučan u tome govori prekinuti koncert na Umbria jazz festivalu u Perugi zbog nekoga iz publike tko nije poštovao njegov zahtjev.

Da barem nisam ništa spominjao jer u ovom sam se trenutku osim s muzičkim genijem Keitha mogao u potpunosti poistovjetiti i s njegovim stavom o fotografima.

Jebote, čovječe, došao si na jebeni jazz koncert i ma koliko vješt fotograf bio, ne možeš uhvatiti muziku. Razumijem te, kužim da voliš fotografiju, i ja jako volim gledati fotke jazz muzičara, kada im vidiš emociju na licu, kada možeš osjetiti na fotki njegovu potpunu predanost i udubljenost, ali halo, stani malo!?! Po koju cijenu?!

I Davor Hrvoj, organizator jazz.hr, pasionirani je fotograf muzičara, no nikada on to nije radio ovako bjesomučno nezainteresirano za druge. Nekoliko kadrova, tiho i neprimjetno, i tu bi stao. No ovo još nisam doživio. A puno sam koncerata poslušao iz prvog reda.

Nažalost, priča nije stajala, a ja sam sve manje mogao razumjeti koju motivaciju čovjek mora imati da stalno snima jedan te isti kadar po stotinu i stotinu puta. I još k tome Wlodzimierz Nahorny trija.

Kada bi dolazile velike muzičke face u veliku dvoranu, organizatori bi dozvolili fotkanje tijekom prve skladbe i potom su se svi fotografi morali povući iz dvorane. To je, iako uz ponešto iritacije gledanja kako poput lešinara deseci njih nervozno skaču jedni preko drugih kako bi napravili dobru fotku u tih nekoliko minuta, ipak bilo podnošljivo.

Nisam se mogao praviti da mi ne smeta. Klik, klik, klik. Na udaljenosti od 10-ak centimetara od moje glave. Kako muzikom Nahorny trija dominira, kako on to naziva, sudar free jazza i romantičnih balada, čini se da lika iza mene ne opterećuju niti trenuci kada je Nahorny najtiši i svira solo na klaviru. Klik, klik, klik, pa još jednom pa brzopotezni rafalni klikovi.

Tek negdje na pola koncerta nestali su i ovi pod nogama, a i ovaj iza se umorio. I tek tu dogodilo se ono zašto sam došao. Tek tu, muzika je učinila svoje, nestalo je frustracije, misli i grča. Nestalo je riječi da se opiše iskustvo.

Emocionalni rollercoster, punjenje, nadahnuće, prožimanje, prepuštanje, postojanje. Nisu to oni jazz vrhunci koje sam do sada proživio u ovoj dvorani, no, kako kaže Hladno pivo, „kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala“.

Dovoljno snažno da zanemarim susjeda iza leđa koji se ponovno uključio s klikanjem. U Zoni sam i ne možeš mi više ništa. Fotkaj, tko te jebe. Na prvom bisu ekipa završava ekstatičnim solažama. Bubnjar strastveno glasno i brzo solira metlicama?! Jako moćan prizor. Dok on lupa metlicama u bubnjeve, komadi metlica lete na sve strane.

Halo momak iza mene, pa zar ne vidiš da je ovo prizor dostojan fotkanja?! Po meni vrhunac vizualnog dojma. Ok, skužio je, objektiv je opet kraj moje glave i ipak hvata taj prizor. Desetke puta, jelte, za svaki slučaj.

Koncert završava nešto laganijom skladbom. Ustajem i tek tada shvaćam da je i ovaj mali jazz koncert bio tako snažan i potreban.

Ne osjećam na kraju više ljutnju na lika iza mene. Muzika me je dovoljno prosvijetlila i oprala da bi s bavio tričarijama poput zamjeranja. Muzika je pobijedila moju frustraciju i dala mi mir.

Mir, s kojim odlazim van u predvorje u kojemu se nalaze hrana i piće. Poljaci časte. Neka, hvala.

Nahranjen sam unutra.

Izlazim u hladnu i maglovitu zagrebačku noć. Volim te lagane šetnje poslije koncerata u Lisinskom. Tu produhovljenost, prateći smiješak i ispunjenost.

Očigledno postajem muzički snob, dijagnosticiram se dok zavlačim ruke u džepove jakne. Ma koliko volio rock muziku i sve oko nje, sve teže podnosim posljedice. Ne da mi se. Glavobolja zbog preglasne muzike, glavobolja zbog zadimljenih prostora, guranje u gužvama, koncerti koji počinju poslije 22 h uz obavezna kašnjenja, loše pivo iz plastičnih čaša, pijane budale…

Kako samo smiješno iz ove perspektive zvuči cijela ova saga o živciranju s nekoliko stotina fotografskih klikova tijekom koncerta.

Važno je stvari staviti u kontekst, zar ne?!

 

"daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje.

 

tamo ćemo se sresti."

 

RUMI

RECENT POSTS: 

 

© 2023 by Closet Confidential. Proudly created with Wix.com

    bottom of page