Kada nemaš više vjere u prazna obećanja…

Iskreno mi je bilo drago da sam u Slavonskom Brodu na dan izbora. U tom izoliranom mikrosvijetu izbjegličkog kampa nije bilo plakata, lažnih obećanja, velikih riječi i međusobnog ismijavanja. Nije bilo popratne frustracije i osjećaja nemoći.

Vratio sam se, nekako preživio prijelaz iz jednog svijeta u drugi, uz tek nešto jače slabljenje organizma, skupljajući snage da odradim radni tjedan do kraja, konačno spreman na vikend i potreban odmor (koji je doduše podrazumijevao stan ispunjen s 15-ak desetogodišnjih djevojčica povodom Inkinog 10. rođendana), kada me pukla vijest o terorističkom napadu u Parizu.

Francuska, Pariz, rock koncert, nogometni stadion…

Ne znam što mi je bilo bolnije, činjenica da se na toliko različitih nivoa mogu poistovjetiti s metama napada ili svijest da, da nije bilo tog napada ne bih niti osvijestio sve one koji su se paralelno dogodili u zemljama koje su izvan mojeg radara pažnje. Nemoć i frustracija. Jad. Sram.

Sjetio sam se davnog predavanja Žarka Puhovskog na mirovnim studijima u kojemu nam je pričao o istraživanju koliko vrijedi jedan život u medijima. Ne sjećam se više brojki, no najradikalniji odnos je bio da smrt jednog Amerikanca u medijima dobiva istu pažnju kao smrt 75 000 Afrikanaca.

No hard feelings. To nam je u ljudskoj naravi?! Daleko od očiju…

Nije mi ovaj puta moglo biti jednako svejedno. Priznajem da su me iživcirale sve te francuske zastave na facebooku. Razumijem suosjećanje, slažem se, no jednostavno ta vrsta neinteresa za one druge nije me mogla u dovoljnoj mjeri poistovjetiti s posljedicama odvratnog čina. Ta vrsta naše svete europičnosti, zapadnjaštva, ili čega već.

Nisam se mogao poistovjetiti.

Zahvaljujući radu s izbjeglicama, nije mi moglo biti svejedno. Vidio sam ljude, njihovu patnju, uplakanu djecu, bose noge i preplašena i izgubljena lica dok se policija dere i postrojava ih rečenicom „one line“.

Vidio sam ljude.

Nekoliko dana kasnije u svojemu članku Boris Dežulović koristi izvor koji govori da su Amerikanci u svojim ratnim djelovanjima u posljednjih 25 godina samo u Afganistanu i Iraku uzrokovali smrt 4 milijuna ljudi.

I dok sam se trebao na osobnom planu nositi s emocionalnim posljedicama priča koje sam slušao u kampu, na racionalnom planu došlo je do gađenja i nemoći. Izgubio sam se i nisam znao kako i kamo dalje.

U svijest mi je iz podsvijesti i neke davne prošlosti došla zastrašujuća balada Nicka Cavea „People ain`t no good“.

Sjetio sam se te nježne melodije praćene tekstom s kojim se nikada nisam htio do kraja poistovjetiti.

„People just ain`t no good

I think that`s well understood

You can see it everywhere you look

People just ain`t no good“

Nisam htio vjerovati, nisam smio vjerovati. Uvijek su mi pomalo išli na živce likovi koji su kroz depresiju i sjebanost skupljali bodove svoje posebnosti i kuženja svijeta. Tako je lakše, pomišljao sam. Lakše je pljunuti, ismijati, rasturiti.

Dovoljno je da se prepustiš. Svi to u manjoj ili većoj mjeri znamo. Rasturiti. Ili se valjati u blatu i nazivati to inteligentnijim. Realnijim. A sve ostalo patetičnim i nezrelim.

Ako je to sve, radije ću živjeti u laži.

Sjetio sam se te bolne pjesme od Nicka Cavea i pustio je da me otpjeva u tišini moje unutrašnjosti. Bila je tako prikladna, točna, zastrašujuća i istinita.

Bila je idealan soundtrack mojem ideološkom mamurluku nakon dugogodišnjeg pijanstva i pripadajućeg mu sljepila nadom i vjerom u napredak. Mračna noć duše, trenutak kada su na bubnju sve tvoje vrijednosti i varijacije na temu istine.

Najviše mi je išla na živce svijest kako će svi fašisti sada s pokrićem ispuzati iz svojih rupa i bjesomučno etiketirati izbjeglice kao teroriste. Eto vam, nismo li vam rekli?!

Nije trebao proći niti dan da se pojave priče o putovnici koja je pronađena kod jednog od bombaša samoubojica. I naravno da je to ime evidentirano na izbjegličkoj ruti, između ostalog i u Opatovcu. Iako ozbiljno sumnjam u namještaljku (priča o putovnici koja je ostala čitava nakon što se čovjek raznio bombom stvarno smrdi), to ne umanjuje svijest da izbjegličkom rutom dolaze i idioti. Nemoguće je da među 400 000 ljudi ne bude idiota. Puno njih. Isto vrijedi za sve nas i to nikako ne smije biti razlog da se zaustavi prilika ljudima da pobjegnu iz ratnog ili životnog sranja kojemu su zapadnjaci terorističkog uma itekako doprinijeli.

Otišao sam dan poslije na Marš solidarnosti. Bilo mi je lakše, no nemir je ostao. Što će sada biti s tim ljudima po izbjegličkim kampovima diljem Europe? Hoće li zatvoriti granice? Otjerati ih, napasti, proglasiti krivima? Jebiga, zajebao vas je ovaj vaš. Bili smo strpljivi i otvoreni dok nije došao vaš i počeo ubijati naše.

Koji vaš, pitate. Vi bježite od istih tih terorista? Sorry, ne vjerujemo vam više. Previše im sličite, a moramo se pobrinuti za naše.

Kako nisam imao puno vremena da posložim i proživim iskustva iz Slavonskog Broda (tek poneki brzopotezni članak na blogu), slike su se vraćale u snu.

Probudio sam se ujutro usred sna u kojoj sam pokušavao pronaći svoju akreditaciju bez koje me više neće pustiti u kamp. Bio sam u agoniji u grču, kada mi je u vidno polje ušao jedan šareni klaun. Mahao mi je i smješkao se.

Sjetio sam se nasmiješenog dječaka koji ga je nacrtao u Unicefovom šatoru u Opatovcu. Sjetio sam se i koliko mu je bilo smiješno kada je prešarao flomićima klaunovo lice. Meni je bilo žao jer je to bio jedan zaista izniman klaun za tako malenog dječaka, no kada sam vidio njegovu radost i smijeh (ionako je to bio jedini jezik koji smo oboje razumjeli), shvatio sam da je ovakav prešaran zapravo savršen.

Malo iznad bila je slika olovkom naslikanog robota. Njegove su ruke raširene i spremne na zagrljaj, a lice također nasmiješeno.

Imao sam potrebu iznad napisati poruku iz pjesme „Robots“ Dana Mangana:

„Robots need love too

They want to be love by you“

Sjetio sam se blesavog i krajnje simpatičnog spota te pjesme u kojemu se dvije bande sukobljavaju na način da o pobjedi jedne bande nad drugom odlučuje borba malenih robota na navijanje. Ljubičasti protiv žutih, buka, vika, i dva robota koja se bore sve dok jedan ne padne. Jedna je grupa tužna i razočarana, drugi slave, sve dok netko ne skuži da je jedan robot drugome pružio ruku, podigao ga i potom ga zagrlio. Svi su u šoku, okreću se jedni drugima i počinje kolektivno grljenje, dok u pozadini ide gore citirani refren pjesme.

Sjetio sam se djevojčice koja je nacrtala taj crtež u Opatovcu. Njezinog oca kojega sam pomogao u kolicima odgurati do busa za Mađarsku.

U sredini, iznad mašućeg klauna i ispod nasmiješenog robota, stajala je slika moje Inke. Nešto me na prvu privuklo u toj njezinoj krajnje apstraktnoj slici. Radilo se o njezinoj igri sa slamkom i pirenjem boja, no rezultat tog spontanog rada u meni je probudio snažno sviđanje. U sredini je žarko crvena, oko nje plešu svoj ples tri crne figure.

Pomislio sam na ljubav.

Troje djece, tri različite priče, tri različita crteža, jedna poruka.

Možda oni ipak znaju nešto što smo mi davno zaboravili.

Možda?! Ipak?! Ima?! Nade?!?!?

Na Maršu solidarnosti vidio sam među ostalima i Saru Renar. Ne poznajem je, no nakon što je ovog ljeta u Orahovici na Feragosto Jamu ostavila snažan dojam na meme, upoznao sam se s njezinom muzikom.

Njezina pjesma „Djeca“ zaokružila je priču i podsjetila me tko sam i što sam. Odakle dolazim, zašto sam uopće došao i kamo idem. Opet sam pronašao svoj način, svoj prostor za mir. Tu, sada.

Pavle, nisi sam na svijetu.

Refren pjesme smiruje:

„kad nemaš više vjere u prazna obećanja

tad ostaje ti naš mali svijet u kojem važna je ljubav

drugima čudan si

jer plačeš kad si tužan i iskreno se smiješ

i živiš u trenutku u svijetu kojem važna je ljubav

često usamljen si

i nemaš jasnu granicu stvarnosti i maste

i vjeruješ u bolju budućnost“

Pomislio sam da je ovaj refren sažetak svih mojih psihoterapijskih nastojanja u radu s ljudima. Da ova pjesma sadrži snagu, moć i potrebnu lakoću postojanja, čak i u okolnostima terorističkih napada i ratova za moć i svjetsku dominaciju.

„ostaje ti naš mali svijet u kojem važna je ljubav…“

Uostalom, klincima ne treba objašnjavati. Oni znaju, oni ljubav žive, ako ih mi odrasli ne oštetimo previše. Ako im ne zabranimo da budu ono što jesu.

Nama odraslima trebaju Sare Renar koje će nas podsjetiti. Trebaju nam mali prinčevi, Alice Miller i dječji crteži.

Trebaju nam pjesme, plesovi, osmjesi, igre i zagrljaji.

Neka u to ime plesačica Gabrielle Roth, idejna kreatorica plesa 5 ritmova puno vještine od mene zaključi ovu igru:

"Ako je društvo fragmentirano, bezdušno iznutra i izvana- zbirka individualaca

koji nenamjerno obnavljaju opaki ciklus roditelja koji povređuju djecu,

koja pak odrastaju i ranjavaju svoju djecu -tada je postizanje zrelosti herojski cin.

Ono zahtijeva znatan osobni napor i uvid, posebnu pomoć

i barem priključenje malim otocima zdravlja usred ludosti šireg društva.

U bezdušnome društvu potreba ljudi da postignu zrelost u ljubavi

i poslu postaje sve važnija.

Jer jedino zdravi pojedinci mogu iscijeliti društvo bez duše."