O malim prinčevima i princezama

Igrao sam se s prijateljem na podu dnevne sobe svoje obiteljske kuće kada je iz kuhinje došla mama sa suzama u očima. Pitala nas je znamo li zašto plače.

Bio sam dječak, oko 10 godina i u tim sam suzama automatski učitao radost. Smješkala se, a tih ratnih godina nismo se baš puno smijali.

Samo je jedna misao prošla kroz moju glavu. Misao veća od života, misao koja mi je iste sekunde preplavila cijelo biće.

Završio je rat?!?

Nisam je izgovorio. Bio sam dječak i zvučala je presavršeno da bih je se usudio izgovoriti. Bojao sam se da bi, ako je izgovorim, mogla nestati. Rasprsnuti se, zauvijek utihnuti. A nisam u tom trenutku bio spreman vratiti se na staro, u strah i rat.

Zjenice su se širom raširile, crvenilo nade mi je preplavilo obraze, a srce počelo luđački kucati. Otvorio sam se širom i po prvi puta u posljednjih nekoliko mjeseci odlučio biti sretan.

Radilo se o luku. Običnom, ljutom luku koji je izmamio suze iz maminih očiju i na trenutak je zabavio svojom banalnošću svakodnevnice.

Tupilo i tišina. Nemoć. Ljutnja. Indiferentnost. Odustajalost. Bezvoljnost.

Možda je to bio trenutak (iako to nikada sa sigurnošću neću moći definirati) kada sam prestao biti dijete. Možda je baš to sasvim beznačajno i irealno očekivanje u meni prelomilo i natjeralo me da naučim da ne postoje magična rješenja, super junaci i da svijet nije namijenjen ispunjavanju mojih želja. Da one koji nisu u ratu u stvari uopće nije briga što se nama događa.

Možda sam baš u surovosti te realnosti pobjegao u neku podnošljiviju laž, neko pretvaranje u odrasloga koji glumi da kuži kako funkcioniraju stvari, ne osjeća i živi prema šablonama i tuđim očekivanjima. Možda je u tih nekoliko sekundi koliko je trajala nada, u meni umro moj Mali princ.

Šešir, i nacrtana kutija s tri rupe. Ništa više.

Zaboravio sam. Potisnuo. Sakrio. Bolje je ne osjećati. Prebolno je.

Prošlo je 20 godina od kraja rata. Našeg rata.

Da me netko pita kako sam završio u izbjegličkim kampovima u Opatovcu i Slavonskom Brodu, rekao bih da sam čovjek ceste i da smatram da se najbolje lekcije uče na terenu. Pričao bih kako vjerujem da se znanje sastoji od kombinacije informacije i iskustva, i da mi odlazak među izbjeglice daje ključno iskustvo kako bih imao na čemu utemeljiti informacije i vjerovanja koja imam.

No kada nas je na superviziji nakon povratka iz Slavonskog Broda simpatična i kompetentna supervizorica Branka Sladović-Franz pitala što nas je dovelo u ovu priču, moja prva asocijacija je bio rat. Moj rat. Rat u kome sam negdje između redaka straha i nemoći izgubio svoje djetinjstvo.

I odjednom mi je sve imalo smisla. Duboko nesvjesno, prijavio sam se za rad sa izbjeglicama jer sam osjećao da mogu doprinijeti po pitanju psiho-socijalne podrške. Radio sam s raznim ugroženim i marginalnim grupama pa sam vjerovao da imam dovoljno iskustva koje mi može biti od koristi u ovakvim situacijama. No kada sam saznao da se radi o projektu u kojemu Društvo za psihološku pomoć surađuje s Unicefom i da su ciljane grupe djeca i roditelji, nisam bio siguran jesam li ja za to.

Volim djecu i super mi je s djecom. 10-ak godina života sudjelovao sam aktivno u svakoj fazi odgoja svoje kćerke. Trudio sam se biti otac kakvoga nisam upoznao, trudio sam se upoznati se sa skrivenim porukama koje odgoj i odnos između roditelja i djeteta sa sobom nose. Krenuo sam u školu za roditelje, završio u edukaciji za psihoterapeuta. Htio sam prekinuti teške obiteljske lance zlostavljanja i zanemarivanja, a otkrio sam sebe.

Jedan mali dječak, skriven u kutu ispod vlažnog plafona podruma, koji sanja svijet u kojemu se ne mora bojati smrti i rata.

Nisam to očekivao, no u radu s djecom u kampovima u Opatovcu i Slavonskom Brodu, počeo sam susretati sebe. Malog i usamljenog ratom prestrašenog sebe. Iako samo u prolazu, usamljeni i predozirani blatom, policijskim naredbama, lošom hranom i roditeljskim strahom, pomogli su mi da prepoznam jednog davno izgubljenog zaboravljenog dječaka.

Jedna je djevojčica stajala na rubu zelenog šatora sama. Otac i mali brat u njegovom naručju bili su u dubini šatora, čekajući mamu i ostatak obitelji da im se pridruže. Policija ih je odvojila da čekaju u šatoru pokraj registracije.

Bila je sama. Gledala je kroz prozor, visoka taman toliko da joj pola lica proviri kroz otvor.

Ne trebaš biti emocionalni mag da iščitaš tugu na njezinom licu. Odustalost, predoziranost, nemoć.

Sama je, na čitavom svijetu.

Iako su tu i tata i mama i brat i ostali, u tom zelenom šatoru kampa u Slavonskom Brodu, podsjećala je na usamljenog Malog princa na njegovom asteroidu B612 u trenutku kada je njegova ruža, ono njegovo posljednje osobno, uvenula.

Trenutak odustajanja. Trenutak predaje.

Prišao sam joj s vanjske strane prozora. Čarobni štapić s mjehurićima bio mi je u džepu. Sagnuo sam se i s lagane je distance pogledao. Nije me vidjela. Pogledala me, ali me nije vidjela. Strah u njezinim očima jasno je odgovorio u njeno ime. Kako da još uvijek vjeruje odraslima. Tko zna što je sve prošla do sada. Gledao sam je tiho i iskreno. Uzvratila bi mi na trenutak pa se opet vratila u svoju samoću.

Razumio sam je i bilo mi je žao. No nisam bio spreman odustati od nje. Nisam bio spreman ponijeti sav teret odraslog svijeta koji ovakvu predivnu djevojčicu dovodi u ovakvu situaciju. Ne. To nije sve, draga djevojčice.

Počeo sam puhati balončiće. Privukli su joj pažnju, no njezino je lice i dalje slalo istu poruku. Poruku odustalosti, straha i nepovjerenja.

Nastavio sam puhati balončiće od sapunice s dovoljne distance da je ne uplašim, šaljući joj poruku da poštujem njezin prostor.

Balončići su se pokazali kao čarobno sredstvo koje je u tih nekoliko dana mnogu uplakanu i tužnu djecu potaklo na smijeh, no s njom nije bio slučaj.

Njezina je tuga bila golema.

Znao sam da s njom samo balončići neće upaliti, a priča je postala preosobna da bih je bio spreman ostaviti u ovakvom stanju.

Uz puhanje balončića od sapunice spontano sam se počeo kreveljiti i skakutati. I tu sam je dobio.

Dječak u meni, davno izgubljen, prestrašen i posramljen, probudio se u tom pokretu, u slobodi glupiranja i zezancije. Njezina je reakcija bila automatska. Poput čarolije, s njezinog je lica nestalo sjene tuge, otvorila je svoje dječje lice i počela se smijati i ustima i očima.

Sve je nakon toga bilo tako lako i jednostavno. Dvoje djece i balončići od sapunice. Što ti više treba za dobru zabavu. Vrištali smo se i smijali, bušili balone i skakutali.

Trajalo je to neko vrijeme sve dok se nije pojavio njezin otac. Nasmiješio se vidjevši me kako se igram s njom i iskreno mi zahvalio. Uskoro se pojavila i žena iz crvenog križa i donijela igračke njoj i njezinom bratu. Uzela je igračku sa smiješkom.

Mahnuo sam joj i lagano otišao.

Naša je priča tu završila. Susreli smo se, zaboravili na sranja svijeta oko sebe i oboje iz te priče otišli promijenjeni.

Znam da se radi o oku nevidljivoj promjeni, no srcem se dalje vidi, zar ne.

U tih nekoliko desetaka minuta, umišljam si da sam joj uspio vratiti barem mikro mjernu jedinicu povjerenja u odrasle. U tih nekoliko desetaka minuta, znam da sam ponovno u sebi probudio onog dječaka s početka priče koji je samo želio da rat završi.