top of page

IZBJEGLIČKI KAMP U SLAVONSKOM BRODU.

  • Writer: Pavle Perković
    Pavle Perković
  • 12. stu 2015.
  • 7 min čitanja

Opet sam u Zagrebu, nakon 6 dana u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu.

Iznemoglost. Preslagivanje pojmova i dojmova. Zamor materijala egzistencijalnog tipa. Miješaju se emocionalne kiseline i moralni virusi s licemjerjem i parfemima bezbrižnih i nesvjesnih.

Skrivam se iza slušalica dok hodam gradom. Skrivam se u moderni jazz, da me svojom atonalnošću sačuva od značenja, još barem neko vrijeme. Poznat mi je osjećaj, proživio sam slično prije nekoliko tjedana kada sam se vratio iz Opatovca. Znam da će proći i da ću za dva dana i ja biti dio. No danas još nisam.

Grad oko mene uobičajeno buči, žuri, lijepo je odjeven. Nitko nikome ne dijeli vrećicu s hranom, nema bosonogih i tanko obučenih. Nema policije da tjera ljude u jedan red, nema vlakova, sektora i djece s mjesecom u očima. Manje-više svi pripadaju istoj vizualnoj vrsti i tek poneki beskućnik prođe da isprovocira rutinu i potvrdi pravilo.

Sve je onakvim kakvo je bilo i prije nego sam otišao u Slavonski Brod. Sve je isto, osim mene. Moj je mamurluk dubok i težak. Nisam više siguran kojoj stvarnosti pripadam.

Postoji li uopće verzija koja bi me prihvatila?

Sara Renar pjeva:

„sve moje riječi su laž

na kraju ostaje samo tišina“

Nisam više siguran, no sve mi je jasnije da o toj tišini pišem. O tišini tuđe boli, odbačenosti i nevažnosti.

Dok pričamo s njegovim desetogodišnjim sestrama blizankama i one nas uče riječi na arapskom, mladi sirijski liječnik s upravo nevjerojatno optimističnom energijom pokazuje mi ruke išarane krvavim ranama koje su nastale tijekom ilegalnog prelaska mora od Turske do Grčke, kada se njihov čamac raspao. Preživjeli su i on je sretan, no boli ga jer su to morale proživjeti i njegove sestre.

Drugi muškarac priča mi, dok mu žena previja nekoliko mjeseci staro dijete u kontejneru Unicefa, kako su jedva preživjeli kalvariju na moru. Govori kako mu više nije do ničega i da jedini smisao vidi u pomaganju ljudima.

Djevojčica u prostoru gdje smo organizirali igraonicu za djecu na papirnati brodić lijepi čovjeka u čamcu koji izvlači drugu osobu iz vode. Priča prevoditeljici kako su tijekom prelaska mora svi plakali i kako su se jako bojali što će biti s njima.

Kako je moguće, pitam se? Kako je moguće da ti ljudi moraju ilegalno prelaziti u tim pretrpanim neadekvatnim čamcima i zato platiti ogromne novce, pri tome znajući da bi se mogli utopiti?

Pokušavam zamisliti agoniju i strah svih tih ljudi kada se sami ili s malom djecom odluče na taj put. Trenutak kada prelomiš i odlučiš staviti na kocku svoj život i živote svoje djece. Kada je toliko veliko sranje tamo odakle dolaziš da shvatiš da više u stvari ni nemaš izbora. Pokušavam zamisliti i ne ide mi. Uopće.

Poput neke suludo perverzne igrice ciničnih zapadnjaka koji donose odluke. Evo, otvorit ćemo vam granice, možete doći, pogledajte kako smo velikodušni i altruistični, no prije toga morate proći taj mali prijemni.

Tih 7 kilometara od turskog Izmira do grčkog Lezbosa. Ako preživite, čestitamo, kvalificirali ste se.

Sada možete balkanskom blatnom rutom krenuti u obećanu zemlju Njemačku.

Sada kada vam dopuštamo da uđete na stražnji ulaz u naše sveto dvorište, bit će nam lakše poslati naše dečke da se još malo poigraju rata, sada već i sasvim nevažno na čijoj strani. Nismo li vam upravo velikodušno dozvolili da dođete k nama na sigurno?

Kamp u Slavonskom Brodu puno je veći nego onaj u Opatovcu. Neke su stvari puno bolje organizirane i olakšavaju boravak umornim ljudima dok provode tih nekoliko sati između izlaska u vlak, registracije i povratka u vlak. Tu su policija, vojska, nevladine organizacije, veliki i mali humanitarni igrači. Puno je tu humanosti, suosjećanja i iskrene ljudskosti. Puno je tu i predrasuda i straha od drugačijih.

Ritam se polagano uhodava kako kamp u Brodu postoji tek 10-ak dana pa treba vremena da se ponovno uspostavi povjerenje između policije i ostalih, kako je to bilo u Opatovcu. Svakim danom to sve bolje funkcionira.

Situacija je takva da se ljudi zadržavaju u kampu od 4 do 6 sati, ovisno o gužvi i okolnostima. Vlak ulazi u kamp, oko 1000 ljudi izlazi iz vlaka, prolazi kroz registraciju i potom bivaju upućeni u jedan od 4 sektora koji se trenutno koriste. Ukupno je 6 sektora, no dva do sada nisu bila u upotrebi. Prije nego će ući u sektor, dobivaju lunch paket. Ženama se daju torbe s higijenskim potrepštinama, a obiteljima s djecom i torbe s potrepštinama za djecu. U sektoru provode 3 do 4 sata i kada dođe novi vlak, nakon što se ekipa koja je s njim stigla iz Srbije iskrca, oni će ući u vlak i otići prema Sloveniji.

Neki sektori imaju velike grijane šatore, u nekim su sektorima grijani kontejneri za majke i djecu. stanje je neusporedivo bolje nego u Opatovcu, no nikako dovoljno dobro da bi ljudi ovdje mogli provoditi više vremena, kada/ako se uspore ili zaustave prolazi preko Austrijske ili Njemačke granice.

Za sada, dok ide, je dobro. Ovisno o gužvi vlakovi dolaze i odlaze.

Kako je zadatak našeg tima kroz rad za Unicef psiho-socijalna podrška djeci i majkama, u početku nije bilo ničega. Kamp je postojao treći dan kada smo došli. I dok je u Opatovcu Unicef imao dva šatora namijenjena igri djece, u Slavonskom Brodu nije bilo niti jednog. Započeli smo spontano, kraj kontejnera za presvlačenje male djece. Cure su kroz pjesmu i balončiće uspostavile kontakt s djevojčicama i dječacima, a ja sam postavio dva štapa na kontejner i uz pomoć male lopte započeo sportske igre. Nije trebalo puno da dječaci dođu privučeni magnetnom privlačnošću lopte.

Već sljedeći dan zamolili smo policiju da donesemo u sektor male stolove i stolice. Bili su skeptični jer su se bojali da bi okupljanje puno djece na jednom mjestu zajedno s njihovim roditeljima moglo izazvati probleme. Ipak su pristali i mi smo, raširivši ceradu na podu, postavili stolove i stolice s bojicama i papirima. Svega nekoliko minuta kasnije oko nas su bile desetine djece. Bio je to prekrasan prizor. Vrlo brzo je kamp dobio svoju uvjerljivo najljepšu vizualno-zvučnu razglednicu obilježenu cikom djece i opuštenim licima. Zaigrali smo nogomet, rukomet, preskakalo se uže, igralo s igračkama, bojalo, plesalo breakdance.

Bili smo sretni jer smo uspostavili temelje igraonice koji će se sada moći razvijati i, iskreno se nadam u skoroj budućnosti, dovesti do dozvole da se postavi Unicefov šator za igru, kada vrijeme ne bude ovako naklonjeno.

Mali su to koraci, no čine razliku. Ako djeci na nekoliko minuta ili sati omogućiš da opet budu djeca, a ne izbjeglice, čudo se dogodilo.

Sličnih smo iskustava imali i s puhanjem balona od sapunice. Cijela moja zagrebačka psihoterapijska priča i rad s ljudima na ponekad vrlo snažnim i ozbiljnim poteškoćama unutar kampa u Slavonskom Brodu, metaforički govoreći, svela se na puhanje balona od sapunice. Teško je doprijeti do djece kada ne znaš njihov jezik, a oni te, s obzirom kroz što prolaze, gledaju sa strahom i distancom. Puno je tu policije, zapovijedi o stajanju u redu glasne su i isključive. Mora se slušati i nema prostora za improvizaciju. Nekoj djeci to ne sjeda lako. Roditelji uglavnom nose preostale stvari, često vrlo teške i velike, tako da djeca moraju hodati uz njih, ukoliko mogu hodati. Sve se to događa u vrlo stresnim okolnostima u okruženju policajaca koji ih požuruju, kako se kolona ne bi razdvojila. Ne postoje ovdje zle namjere od policajaca. Rade svoj posao i dok je tako, proces funkcionira. Nema kaosa i samim ljudima se olakšava jer je poštenije za njih i omogućuje im da prije dođu na red za vlak. Međutim, teško je svima pratiti tempo. U takvim situacijama mi smo uskakali pomažući im nositi stvari, ili, uz pomoć čarobnih balončića od sapunice, animirajući djecu.

Vidiš u koloni koja stoji i čeka polazak prema sektoru dijete koje je uznemireno. Roditelji su pretrpani stvarima i nemaju kapacitet da zadovolje potrebe svoga djeteta. Dijete počinje plakati i time još više uznemiruje svoje roditelje. Nemoćni su, sve frustriraniji i izgubljeniji. Prilazimo polako, poštujući njihov privatni prostor, i s nekoliko koraka distance započinjemo puhati balone. Na prvu ih djeca ne vide jer su uplakani, no kada ih ugledaju, zjenice se šire, a suze prestaju. Potrebno je svega nekoliko minuta da se djeca počnu smijati. Napetosti na licima roditelja nestaje i pojavljuje se smiješak olakšanja.

Nakon nekoliko minuta igre s balonima dijete će bez problema u moje ruke da ga pomognem nositi obitelji do kampa. Roditelji su zahvalni i potiču i drugo dijete da mi da ruku. Na trenutak, tih nekoliko stotina metara i ja sam dio kolone, dio sam njih, zahvalan sam da im mogu olakšati. Uzimam im teške torbe, skidam teret s ramena, pa makar na kratko.

U sektoru dvije Mateje i Vanja, cure iz tima, bez problema uspostavljaju komunikaciju s klincima. Oko njih je cika, djeca plješću i prate upute na hrvatske pjesme poput „ringe-ringe-raja“ ili „kad si sretan“. Ne razumiju niti riječi hrvatskoga, no razumiju emociju, a to je sasvim, sasvim dovoljno.

Lijepo ih je gledati kako su laki i zaigrani. I opet je nestalo napetosti teške priče kroz koju prolaze, a roditelji sa strane opušteno se smješkaju, zahvalni i na trenutke mirni.

Pjesma „kad si sretan“ za nekog tko nije tamo mogla bi zvučati krajnje cinično, no u tom trenutku, dok radosno pjevaju i ponavljaju tjelesne akcije, stvarno su sretni i tu nema mjesta za cinizam. Minutu, dvije, deset, pola sata ili sat… djeca su, kao i sva druga djeca na svijetu koja imaju neusporedivo bolje uvjete.

Kada zagusti, kada roditelji ili djeca nešto trebaju, tu je naš prevoditelj Basel koji gradi mostove među nama. Iako je nominalno prevoditelj, njegova je uloga neusporedivo veća. Poznavanje jezika njega i svih ostalih prevoditelja ovim ljudima daje osjećaj sigurnosti. Ne znaju svi engleski i trebaju nekoga tko će ih čuti. Prilaze im, ispituju ih, objašnjavaju, vjeruju im.

S tom porukom i odlaze iz kampa dok stojimo uz lokomotivu ponekad čekajući i po pola sata da vlak krene, kako bismo im srdačno mahali i tako poželjeli sretan put.

Vlak odlazi, a mi se okrećemo novoj grupi ljudi koja je stigla u kamp ili će tek stići s novim vlakom. I tako stalno.

Osmjesi i zahvalnost na prozorima odlazećeg vlaka najbolji su feedback. I ma koliko se ponekad osjećao bespomoćno ili nedovoljno korisno, ovi prizori podsjećaju me koliko sve to ima smisla.

Ovi prizori u sjećanju na kraju ovog zapisa omogućuju mi da prihvatim svoj mir.

Ekipo jednorozi,

Vanja, Mateja K., Mateja K. i Basel,

kao i svi iz Unicefa,

Martina, Jelena, Aleksandra, Đurđica, Savo, June,

prevoditelji Pari, Mazen, Nader, Adel, Nuri,

kao i djevojke iz kontejnera koje pomažu kod previjanja i presvlačenja,

kad se sve zbroji i oduzme, imamo na što biti ponosni.

Hvala vam.

 
 
 

Comments


"daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje.

 

tamo ćemo se sresti."

 

RUMI

RECENT POSTS: 

 

© 2023 by Closet Confidential. Proudly created with Wix.com

    bottom of page