poluMARATON u LJUBLJANI. ono kada stvari funkcioniraju.

Zadatak je opstati u gomili. Ne omalovažiti svoju priču. Ne nasjesti na zamku uspoređivanja.

Smjestiti se u realan okvir, u kontekst svoje verzije stvarnosti.

Ego je kratkog fitilja, ego nasjeda na velike priče i lako se zapali. Zadatak je osjetiti kada možeš i uhvatiti Kayrosa za njegov čuperak dok ti se tih nekoliko trenutaka šepuri pred nosom svojom pankerskom frizurom.

Realnost je da sam u ovoj godini trčao dva polumaratona prije Ljubljane. Oba su bila svojevrsni ekstrem.

Savski Hendrix polumaraton. 4.4., dan prije Uskrsa, hladno i oblačno vrijeme, kiša koja visi nad Zagrebom, i ja, ozbiljno uneravnotežen. Svoj prvi polumaraton sam spremao prema Heileu. Svidio mi se njegov program i ovaj sam ga puta htio odraditi do kraja, što prvi puta nisam. Razbolio sam se tri tjedna prije utrke i izgubio veliki postotak snage i izdržljivosti. Da priča bude žešća, udebljao sam se dok sam bio bolestan.

Imao sam 102 kg. Bit će to prvi puta da trčim s preko 100 kg. Ego je vjerovao da mogu ispod dva sata. Nisam trenirao posljednja tri tjedna prije utrke, bio sam bolestan, imao sam 6 kg više nego prije 6 mjeseci kada sam trčao maraton u Ljubljani, no svejedno nisam odustao da ideje da mogu ispod 2 sata. Osjećao sam prije starta da nemam dovoljno snage. No odlučio sam probati. Ipak je to Hendrix polumaraton s Jimiem na medalji.

Krenuo sam tempom 5:40, za curom koja je imala zavezana za sebe balon 2:00:00.

Trči se nasipom i utrka je, s obzirom na tmurno vrijeme, vrlo brzo upala u monotoniju. Nasip je uzak i neravan, a ne volim tolike česte promjene trkačkog ritma. Na svaki korak moram paziti jer se konfiguracija podloge stalno mijenja.

Na 8. kilometru osjećam da teško pratim tempo. Po prvi puta na utrci vadim ipod. Možda mi muzika pomogne da prevalim krizu. Događa se upravo obrnuto. Muzika me potpuno razjebava. Navikao sam slušati svoje tijelo do trčim, volim trčanje jer mi pomaže da se oslobađam diktata uma, a muzika me odvodi u potpuni gubitak balansa. Nisam tu, osjećam se zbunjeno i izgubljeno. Iako sam izabrao pjesme, one mi u ovom trenutku nameću emocionalno stanje s kojim se nikako ne mogu poistovjetiti. Iživciran sam i izgubljen. Skidam slušalice nakon nekoliko minuta i pokušavam zadržati korak za grupom oko cure s balonom. Na Podsusedskom mostu, gdje je otprilike 10. km, shvaćam da ne mogu. Usporavam. Realnost mi naplaćuje pozamašan račun. Trošilo se više nego što se moglo i kamata je velika.

Sljedećih 11 km imat ću ozbiljne susrete druge vrste sa samim sobom. Učit ću o boli, o naravi patnje, o umu koji me tjera da odustanem, o vraćanju u tijelo i snazi volje da završim. Nije mi bilo ugodno, no nisam pomišljao da odustanem. Tempo kojim sam trčao bio je lagan i odgovarao je mojem iscrpljenom i preteškom tijelu.

Završio sam rezultatom od 2 sata i 8 minuta.

I nije baš neki početak godine koju sam zamislio kao poboljšanje svojeg najboljeg polumaratonskog rezultata. Nije mi ni tu bio naglasak na rezultatu nego želja za napretkom, za rastom, za logičnim razvojem izdržljivosti i snage.

Odlučio sam se tog dana na nadobudan plan. Moj glavni cilj postao je da se nakon više od 10 godina ponovno vratim na gornju granicu svoje normalne kilaže.

90 kg!

Sa 102 u tom trenutku, činilo se nerealno. Nekoliko sam puta posljednjih godina silazio do 95 i potom se opet vraćao na 100, ovaj puta i na 102.

Bio sam frustrirano umoran od tih uspona i padova.

Odlučio sam izbaciti šećer iz prehrane. Tri dana kasnije počeo sam 100 dana bez slatkoga, s ciljem da svaki dan jedem svjesno i zapisujem sve obroke.

Kako sam već imao nekoliko takvih seansi, i nije mi bilo pretjerano teško.

Trčanje će pasti u drugi plan dok ne smršavim.

Trčao sam u međuvremenu utrke na 5 km iz Run&Trek serije 5x5 km. Počeo sam gubiti kilograme. Istrčao sam u svibnju 5 km za 23 minute i 30-ak sekundi, što mi je dosadašnji najbolji rezultat.

Na kraju 100-tog dana imao sam 93 kg.

Nije mi pala na pamet ideja da proslavim slatkim. Prehrambene navike su mi se promijenile, postao sam svjesniji i prihvatio činjenicu da šećer u meni budi ovisnost. Kako šećer nije nešto bez čega ne mogu, a potrebu za slatkim mogu nadomjestiti voćem, moje su se percepcije ozbiljno promijenile. Automatski sam iz zajebancije započeo i novih 100 dana svjesnijeg življenja i jedenja. Postalo je opušteni način života.

Ponovno se pojavio i interes za trčanje. Vrativši se poslije ljeta u Zagreb, trčeći prvih 10 km na nasipu, pomislio sam kako bi bilo super da mogu trčati na Grawe noćnom polumaratonu. No bilo je kasno. Prošlo je već nekoliko tjedana kako su brojevi podijeljeni. Dolazim doma poslije trčanja i prije nego ću otići na tuširanje, odem na fb. Tri sekunde kasnije, šaljem na Pokreni svoje ime i dobivam besplatnu startninu za polumaraton!!

Taj je trenutak bio ključan. Utrka je za tjedan i pol, nisam se gotovo uopće spremao, trčao sam nešto sitno i neredovito, no idem na utrku s istim ciljem kao i na Hendrixu, da trčim ispod 2 sata.

Da se uvjerim imam li šanse, trčim točno tjedan dana prije u subotu navečer 17 km tempom 5:40. Ostalo je rezerve, Imam to. S 93 kg sve je tako lakše. Snažniji sam i izdržljiviji. Zašto ne bi mogao istrčati polumaraton bez pripreme?

Dva dana prije utrke odlazim na planinarenje od 9 km. Dan poslije, dan prije utrke, ponovno odlazim u planinu. Ovaj puta 16 km. Očito je da sam ozbiljno precijenio svoje fizičke sposobnosti.

Dolazi subota navečer i jako je sparno. Utrka kreće i ja držim 5:40. Vruće je i nije mi lako. Tempo je to koji držim 10 km i nakon toga padam. Nestaje mi snage. Ovaj puta bez muke koja me pratila na Hendrix polumaratonu, realan sam i svjestan da jednostavno nemam goriva, a ako želim stići do kraja, moram usporiti. I usporavam. Završavam ponovno oko 2 sata i 8 minuta. Nakon utrke osjećam se vrlo slabo i bolesno. Preforsirao sam se. Suludo je bilo trčati polumaraton bez pripreme s dva planinarenja dva dana i dan prije.

No dobivanje besplatne startnine za tu utrku, ponovno je u meni probudilo volju i želju za trčanjem. Odlučio sam se spremati za nešto novo. Za tempo 5:20 za polumaraton. Plan je bio nadobudan i jednostavan. Utrkom ću trčati kraće dionice tempom 5:00 od 5 km pa na dalje, a petkom tempom 5:20 od 10 km pa na dalje. U međuvremenu ću igrati dva termina nogometa, srijedom i nedjeljom.

Osim prvog treninga, kada sam trčao 5 km tempom 5:00, svaki sljedeći bio mi je personal best. Bilo je to jako motivirajuće. Nisam bio siguran pretjerujem li, no svidjelo mi se. Uskoro sam uspio istrčati 10 km ispod 50 minuta, što mi je bio neki tihi cilj za ovu godinu, te u dužinama odradio 18 km tempom 5:20, što je bilo uvjerljivo najbrže dosada.

Sve je bilo spremno za Ljubljanu.

U međuvremenu sam proveo 4 dana u Opatovcu u izbjegličkom kampu radeći za Unicef. Bilo je to

izrazito snažno emocionalno iskustvo zbog kojega sam zanemario posljednja dva tjedna trčanja prije utrke. Dobra stvar je bila da sam odradio i posljednju dužinu, a kako smo u Opatovcu cijele dane bili na nogama, tješio sam se da to mogu uračunati u svojevrsni trening.

Nakon kiše na Zagrebačkom maratonu, u Ljubljani nas je dočekalo sunce. Znao sam što me čeka, s obzirom da sam prošle godine tamo istrčao svoj prvi maraton. Stvarno je bio gušt gledati kako stvari funkcioniraju na svakom planu. I to one male, koje na prvu ne primijetiš, sve dok iste ne funkcioniraju.

Tamo je sve bilo na svom mjestu.

Predivna adidas trkačka majica, trkački sajam na nivou, inspirativna dječja utrka dan prije koja kao da nema svoga kraja. Čak i oni ljudi iz organizacije koji su stajali i usporavali djecu da se ne bi naglo jurnuvši sudarili na startu, pali i bili pregaženi.

Na sve su mislili. A radi se o 20. maratonu naspram zagrebačkih 24. Teško je uopće uspoređivati te dvije priče.

Možda Ljubljana nije prva maratonska liga, no s obzirom na veličinu grada, organizaciju i mogućnosti, po kvaliteti se mogu zasluženo ponositi. U meni imate odanog promotora.

Ono što mi se na osobnom planu dogodilo dan prije bio je osjećaj splašnjavanja osobnog entuzijazma. Gledao sam sve te trkače oko sebe i osjećao se pomalo jadno sa svojim ciljem da trčim 5:20.

Na sreću nije dugo trajala ta tužaljka ega. U kontekstu mene i mojeg trčanja, dogurao sam daleko i konačno imam priliku da napravim nešto novo i veliko za svoje realne mogućnosti.

Pomisao da sam dogurao do željenih 90 kilograma već je bila dovoljna, a sada ću na startu Ljubljanske utrke pokušati podići letvicu svojih sposobnosti.

Stojka i Inka su došle sa mnom da uživamo u atmosferi Ljubljane. I bilo nam je lijepo. Sunce, puno ljudi, atmosfera koja se polagano zakuhava, i 20-ak tisuća ljudi koji će u nedjelju trčati. Oko 8 000 na utrci na 10 km i oko 12 000 polumaraton i maraton!

Dolazi dan utrke. Tisuće trkača slijevaju se iz svih smjerova. Atmosfera je naeltrizirana.

45 minuta prije starta ulazim u 3. startnu zoni. Stojka i Inka su pored mene.

Prvotno sam razmišljao o 4. zoni, no kada sam vidio da 3. zona počinje na adresi Šubićeva 8, što je naša zagrebačka adresa, nisam sumnjao da je to pravo mjesto za start utrke.

Desetak minuta prije starta dolazi do mene Nikola, kojemu će ovo biti prvi maraton u životu. Jako mi je drago da me našao jer je gužva poprilična. Uzbuđen je i jako sam sretan zbog njega da je dospio na start tako velike stvari kao što je maraton. Stojeći pored njega i lagano skakućući, jer je hladno, a ja sam u kratkim hlačama, polumaraton mi se sada čini još kraćim.

Trčim u crnoj adidas majici s prošlogodišnjeg ljubljanskog maratona. Kako sam se tjedan dana prije utrke vratio iz izbjegličkog kampa u Opatovcu, a emocionalne posljedice sam prorađivao u snovima još i noć prije utrke ( buđenje usred noći da provjerim jesu li svi busovi otišli i koliko je ljudi još ostalo koji nisu uspjeli ući u iste), imao sam taj snažan poriv da trčim s natpisom na majici: `Refugees welcome`. Bila bi to u tom trenutku najsnažnija i najiskrenija poruka u ime koje bih volio trčati. Posebno s obzirom na novonastalu situaciju na slovensko-hrvatskoj granici sa izbjeglicama.

Nažalost, ništa od toga. Nisam bio siguran kako bi to izgledalo i bih li mi stigli isprintati natpis na dryfit majicu. Iskreno, bio sam keljav i prilika je propala, barem što se vanjštine tiče. U mojem unutrašnjem svijetu posveta je ostala, kao i sjećanje na sve one ljude koje sam u tih 4 dana imao čast susresti barem na kratko, iskreno im poželivši na rastanku sretan put.

Najljepši dio prošlogodišnje utrke u Ljubljani bio mi je start s bubnjarima i sviračima na nekim čudnim instrumentima. I ove je godine bilo isto. Nakon što je prva grupa krenula, čekali smo desetak minuta i potom su pustili i drugu i treću zonu istovremeno. Svirači su bučali i podizali adrenalin nama koji smo prolazili ispod. Nikola i ja krećemo zajedno, prolazimo ispod pozornice na kojoj su svirači i utrka počinje. Pozdravljam ga i odlazim naprijed jer će moj tempo na ovoj utrci biti minutu brži od njegovog, s obzirom da trčim duplo kraću utrku. Želim mu sreću i krećem u lov na tempo 5:20 na satu Garminu. Tisuće su trkača oko mene, a gledalište je puno skoro cijeli prvi kilometar. Kasnije se prorjeđuje publika, no teško da ima 100 metara bez nekoga tko navija. Korak mi je lagan i tempo mi odgovara. Nema napetosti, prohladno vrijeme idealno je za trčanje.

Bez veće drame prolazim kontrolne točke na 5 i 10 km. Na okrepnoj stanici na 10 km uzimam gutljaj vode, a na 15 km pola mandarine. Ne treba mi više, ne osjećam umor. Povremeno mi, ovisno o okolnostima, tempo pada na 5:25, no kako sam i prije trčao neke kilometre tempom 5:15, u skladu sam s očekivanjima. Trčimo kraj tri limena orkestra, tu je i cijeli bend simpatičnih mladića, grupa djece koja svira bubnjeve, hrpa žena s loncima, djeca koja pružaju ruku (na kraju utrke mi je Garmin pokazao 21,250 m što će reći da sam navukao 150 ekstra metara trčeći do djece da im dam 5), ljudi koji su samovoljno organizirali okrjepu, zaustavna stanica za brzu masažu, 442 crew, red bull point…

Prilazim cilju sa smiješkom. Puno je još snage ostalo u meni pa ubrzavam za kraj. Zabavno je, predivno je trčati u Ljubljani.

Ulazim u cilj, a vrijeme je 1:53.01. Tempo na Garminu mi je 5:19.

Uspio sam!!! I to bez većih poteškoća i bez ijedne drame. Bila je ovo uvjerljivo najlakša i najljepša polumaratonska utrka za mene. Nikada do sada s toliko zadovoljstva i rezerve u posljednjem kilometru.

Svega nekoliko minuta poslije mene (kako su krenuli 10 minuta prije) u cilj ulazi pobjednik maratona i postavlja novi rekord staze. Sretan sam kada čujem da se radi o Etiopljaninu. Volim ih i uvijek će mi biti draži od Kenijaca.

Zato se zajebantski trkački klub Stojke, Nikole i mene i zove Etiposljani, nastao u trenutku naše interne zajebancije da smo hrvatska etiopijska podružnica, kada je Stojka slučajno, umjesto Etiopljani, rekla Etiposljani.

Srećem najiskrenije navijačice Stojku i Inku. Svi koji su mi važni u vezi mojeg trčanja tu su.

Preostaje nam još samo da pričekamo i trećeg Etiposljanina, koji trči svoj prvi maraton. Kako smo Stojka i ja bili na istom mjestu godinu prije gdje je on sada, duboko suosjećamo i šaljemo mu najiskrenije energetske pakete podrške.

Nakon kraćeg odmora, uz lagani umor koji prevladava, nalazimo najbolje mjesto gdje ću se regenerirati. Kao podrška uz stazu maratoncima koji ulaze u cilj s fenomenalnim rezultatima od oko 3 sata. Njihova lica govore više od tisuću riječi. Plješćemo i navijamo svakome tko prolazi. Svaka vam čast ljudi!!! Stojimo na nekih 500-tinjak metara od cilja. Ostajemo tu sljedećih sat vremena što je dovoljno da se osjećam potpuno oporavljeno. Jednostavno je, kada vidim muku koju prolaze maratonci, moj umor se čini tako malim. Drago mi je da je tako.

Otprilike znamo kada će Nikola ući u cilj pa odlazimo da ga dočekamo u samom cilju. Prolazi još neko vrijeme i treći Etiposljanin ulazi u svoj prvi maratonski cilj!!!

Presretni smo i ponosni na njega.

I za njim je 42 km ljubljenskega teka!

Odlazimo da mu čestitamo, umoran je, kako ne bi bio. Odlučnost da istrči maraton već ove godine, u kojoj je prvi puta istrčao i polumaraton (Hendrix), fascinirala me. Daleko je to od svake preporuke, no Nikola je pokazao da je pravi Etiposljanin koji ne jebe očekivanja i pametne savjete. Uspio je! Istrčao ga je.

Vrijeme je da se uputimo prema busu za Zagreb. Bio je ovo bogat vikend. Tako mi je drago da je i Inka s nama. Lijepo je da smo mogli zajedno uživati u ova dva dana.

Ulazim u bus, na sreću nema gužve pa se mogu opušteno izvaliti preko dva sjedala. Kako u busu postoji free wifi, odlazim na fb da provjerim ima li kakvih slika s utrke. Prva slika poznanik Igor Roginek, koji je prije dva tjedna trčao svoj prvi polumaraton u Zagrebu, a sada u Ljubljani 10 km, u majici s natpisom Refugees welcome!!!

Kakav sinkronicitet! Osjećam mir, zahvalnost i zaokruženost. Kao da sam je i sam nosio.

Vraćam se u Zagreb sretan i ispunjen. Život je lijep. Osvještavam kako iskreno opušteno volim trčanje i sve te male i velike stari oko trčanja. Pomišljam kako je šteta za mnoge ljude koji se iz nekog razloga boje trčanja na utrkama. Žao mi je jer ne znaju što propuštaju i koliko ovakva iskustva obogaćuju i motiviraju.

Zadatak je uživati u gomili. Biti dio, a opet, trčati svoju utrku, ostvarivati svoje, realne ciljeve ako u tom trenutku ide, a ako ne ide, prihvatiti što god se dogodilo.

I nikako, nikako ne zaboraviti uživati (ma koliko nam oni koji ne trče i nisu proživjeli ovakva iskustva osobno ponavljali da je trčanje mučenje).

U Ljubljani je bilo toliko razloga za uživanje.