ZAGREB TE (NE) ZOVE. 24. ZAGREBAČKI MARATON

Nedjelja je. Pada kiša. Vjetar skenira kosti prisutnima. Pomišljam na lijeni, nedjeljni tempo definiran sivilom, kišom, zelenim čajem, skandinavskim jazzom, toplom dekom, laganim pritiskom u glavi nakon nekoliko zaredanih serija, mačkama koje spavaju cijeli dan.

Pomišljam na nedjeljni ručak koji neće biti skuhan kada dođem doma jer sam na ulici. No nema šanse da propustim Stojkin polumaraton. Treću godinu zaredom ga trči i sada je konačno došlo vrijeme da probije magičnu granicu od 2 sata.

Imala je taj rezultat, ne sumnjam, i prve godine dok je trenirala s A grupom Adidas škole trčanja, no ozljeda na Klinča sela utrci dovela je u pitanje čak i sam nastup. Nastupila je, no nije mogla pratiti tempo za ispod dva sata.

Sljedeće je godine bilo prevruće, a i pripremali smo se za puno sporiji tempo za Ljubljanski maraton, prvi u životu. Osjećam da je ove godine pravo vrijeme da trči ispod 2 sata.

Ja ne trčim jer ću za dva tjedna trčati polumaraton u Ljubljani. Nemam novaca za oba.

Plan mi je bio da nakon starta utrke u 10 odem u neki od kafića na šalicu čaja. Nisam. Ostao sam vani. Navikne se čovjek i na dosadnu kišu. Vunena kapa mi je na glavi pa nek pada, tko je jebe. Kako ionako nemam što za raditi, plješćem ljudima na utrci na 5 kilometara, a potom se prebacujem na glavnu utrku jer uskoro stižu i najbrži polumaratonci.

Prošlo je dvije godine od mojeg prvog polumaratona. Sve je tada bilo tako svečano, posebno i veliko. Imao sam 106,5 kg kada sam prestrašen za svoja koljena i zglobove počeo trčati. 6 mjeseci kasnije imao sam 96. Pratio sam program Heilea Gebrselassia. Pamtim tog omalenog, nasmiješenog trkača kojemu sam se još kao klinac divio. Gledao sam prijenose atletskih mitinga i uživao u lakoći s kojom je trčao i obarao svjetske rekorde. Bilo je nešto nevjerojatno prirodno i privlačno u njegovom trčanju.

Heileov program mi je omogućio da istrčim svoj prvi polumaraton za 1:59:16. Bio sam tako sretan i ponosan dok sam ulazio u cilj, a balon s natpisom 2:00:00 zavezan za leđa trenera iz adidas škole trčanja, bio je nekoliko stotina metara iza mene.

Tko zna koliko je ljudi danas koji trče svoj prvi polumaraton. Od novih iz Adidas škole trčanja poznajem jedino Igora Rogineka. Drago mi je da i on trči. Najdraže su mi trkačke priče kada krećeš od nule i odlučiš otići do kraja i istrčati polumaraton.

Vrijeme je zaista usrano. Žao mi je u ime svih trkača koji zaslužuju puno veću podršku.

Nikolina, najzagriženija i najiskrenija zagrebačka trkačka navijačica, trči s natpisom podrške koji pogađa u sridu s obzirom na okolnosti.

Svaka je utrka priča za sebe. Svaki od prisutnih trkača i trkačica mjesecima su se spremali za ovaj dan. Svi oni koji su završili na startu utrke, uspjeli su savladati mnoge izazove koji su im se našli na putu. Prehlade, poslovni stresovi, putovanja, emocionalne poteškoće, ozljede, ljetne vrućine, kiša… ništa od toga nije ih zaustavilo. Većina njih je napeta jer ne znaju što ih čeka. Ne znaju hoće li im se oni preskočeni treninzi osvetiti. Hoće li uspjeti zadržati svoj tempo.

Kada trčiš prvi puta 21 km, uzbuđenje je ogromno. Radiš nešto osobno veliko, nešto dostojno poštovanja i ponosa. Nešto što iskusniji trkači s puno boljim rezultatima često propuštaju vidjeti pa čak i s podsmjehom komentiraju vremena onih manje iskusnih.

Za mene se nikada nije radilo samo o ciljnom vremenu, ma koliko svatko od nas težio da bude brži.

Radi se o odlučnosti, izdržljivosti, buđenju, provociranju svakodnevnice. Radi se o tome da uložiš trud, suočiš se sa strahom, neugodom i boli, prođeš kroz cilj i s ponosom i punim pravom dobiješ medalju oko vrata.

Trčiš za sebe. Da si dokažeš da možeš. Da naučiš da bol posljednjih nekoliko kilometara nije toliko velika i strašna koliko vjeruješ da je.

Potrebni su odlučnost i strpljivost. Potrebno je zajahati svoj bjesomučni i nimalo realni ego.

Zato stojim na jebenoj kiši i plješćem svakome tko prolazi pored mene i vičem „bravo“. Iskreno to mislim.

Djevojčica od 10-ak godina, koja stoji pored mene, to nikako ne može razumjeti. Šalje mi svoje otrovne poglede ispunjene gađenjem i nevjericom.

„Stvarno?!“, tiho govori prostrelivši me još jednom freaky pogledom, gledajući kako ja ne odustajem od podrške svim trkačima. Iskreno, zaboli me za nju. Ne razumijem ni ja koji kurac ona sama radi pored mene na toj kiši, vidno nezainteresirana za utrku. Previše sam već pažnje posvetio njoj. Vraćam se navijanju.

Stojim sam, okružen ljudima koji čekaju nekoga svoga tko trči ili tek stoje da pretrče preko ceste s kišobranima. Atmosfera je uglavnom trula. Poneki pljesak ili krik stigne tu i tamo s druge strane ulice ili pored mene. Premalo za najveću utrku u Zagrebu.

Stojim na samom početku Ilice, nekih 100-tinjak metara do cilja. Mjesto je to na kojemu sam prije dvije godine na rubu snaga, vidjevši sat u daljini, shvatio da imam rezultat ispod 2 sata. Pisalo je 1:59:00 dok sam polagano prilazio. Tek sam se u tom trenutku mogao opustiti, znajući da sam uspio.

Možda sam zato nesvjesno i izabrao to mjesto, da čestitam ljudima malo prije kraja, prije nego otrče tih počasnih 100-tinjak metara do cilja.

Nažalost, to mi mjesto donosi puno frustracije. Upravo na tom mjestu se nalazi rak rana zagrebačke utrke. Dva sata na istom mjestu osigurava mi sasvim dovoljno sranja.

Zagrebački maraton trči se po liniji. Od trga Jurišićevom, Martićevom, Vlaškom, Maksimirskom i Avenijom Dubrava do Poljanica pa onda istim putem natrag do trga, odakle se Ilicom ide do križanja sa Selskom pa istim putem natrag. To znači da svatko tko trči polumaraton dva puta prelazi svaki dio utrke. To nije problem na širokim ulicama poput Maksimirske ili u Dubravi, gdje se bez problema mimoilaze brži i sporiji trkači, no nastaje problem kada se ekipa sretne u vrlo uskoj Ilici i treba trčati u dva smjera. Kako se kolona ipak razvuče, pritisak nije toliko prevelik. No problem nastaje kada treba ući u cilj. Ekipa koja se vraća s okretišta na Selskoj trči desno, kao i ekipa koja iz Jurišićeve preko trga ulazi u Ilicu na putu do Selske. Zajeb je jer je ciljna ravnina s lijeve strane pa ljudi koji ulaze u cilj moraju proći kroz one koji tek dolaze u Ilicu i imaju još 5 kilometara do cilja.

To je organizacijski naprosto nedopustivo. Pokušavam si samo zamisliti što bi se dogodilo da se radi o 12 i pol tisuća trkača, koliko ih je u Ljubljani trčalo polumaraton i maraton zajedno dva tjedna kasnije.

Nastao bi potpuni kaos i vjerojatno bi bilo i ozlijeđenih.

Kako se u Zagrebu radi o oko 2 000 (polu)maratonaca, situacija nije do kraja nepodnošljiva.

I ako to još mogu razumjeti, jer su trkači međusobno uglavnom tolerantni ljudi pa se već nekako snađu, ne znam kako da si objasnim činjenicu da je na istom tom mjestu organizator utrke dozvolio prelazak gledatelja i prolaznika s jedne strane trga na drugi. Razumijem da je veliki problem jer je utrka podijelila grad na dva dijela, i nema mogućnosti da se prolazi pothodnikom ispod jer istoga nema, no staviti taj prijelaz na 100 metara od cilja, gdje se susreću tri smjera utrke (treći smjer je za maratonce koji nastavljaju utrku trčeći prema Jurišićevoj da bi još jednom prošli cijelu trasu) i gdje se trkači međusobno sudaraju jedni u druge, naprosto je suludo.

Cijelu godinu trčiš u svome gradu pazeći na sve živo i neživo i onda dođe tih nekoliko sati kada je promet konačno zaustavljen za tebe, preplavi te sreća i bezbrižnost da barem jedan dan ne moraš u svome gradu paziti i da možeš samo trčati i onda ti se odjednom doslovno pred očima pojave kišobrani u rukama slow motion starica. Da ne pričamo o stanju u kojemu se nalaziš tijekom 15. kilometra utrke. Fokusiranost je isključivo prema unutra. Utoliko su preletači još opasniji.

Gledao sam taj tužni prizor i nisam mogao vjerovati da se ovo događa. Bilo je tu puno volontera, trudili su se ti mladi ljudi, no uzalud. Pada kiša i nikome se ne da dugo stajati na mjestu i čekati da im tu sada netko odlučuje kada smiju prijeći preko Ilice.

Iako su volonteri davali znakove kada je sigurno da pređu cestu, ljudi su utrčavali kada su osjetili da je najbolji trenutak. A to obično nije bio najbolji trenutak jer su iz drugog smjera dolazili trkači koje ovi nisu mogli vidjeti. I tako stalno. Psovke na ustima trkača bile su sveprisutne.

Problem bi se smanjio da su zagradili barem prvih 200 metara Ilice pa bi ljudi prelazili dalje od cilja, a ne na ovom ionako kritičnom mjestu.

A koliko je to račvanje debilno označeno najbolje kazuje situacija da je Etiopljanin koji je trebao završiti kao drugi polumaraton, prateći upute organizatora i njihove table, na kojoj je pisalo: lijevo polumaratonci, desno maratonci, promašio ciljnu ravninu. Jer, skretanje je bilo lijevo, no zajeb je što osim desnog za maraton postoje dva lijeva skretanja. I sada ti očekuj od čovjeka koji je uložio svu svoju životnu energiju da što bolje otrči da na prvu skuži što je pjesnik time htio reći. Debilno. Predebilno.

Pokušao je čovjek iz organizacije pomoći nesretnom trkaču i zaista je brzopoteznom reakcijom otvorio ogradu za njega, no bilo je prekasno. Dok je on prolazio kroz ogradu, pretrčao ga je trkač koji je trebao biti treći i tako ovome oduzeo nekoliko tisuća eura nagrade za drugo mjesto.

Prizor njegovog trenera koji vrišti na organizatore na tom mjestu nije bio ugodan. Razumio sam ga u potpunosti i stvarno mi je bilo žao čovjeka.

Osvještavam da bi mi bilo lakše da trčim. Barem ne bi vidio sve ove prizore. Nekako cijela utrka gubi smisao kada vidiš koliko ljudi ne poštuje sav taj trud koji trkači po tako usranom vremenu ulažu. Njima je samo da prijeđu na drugu stranu ulice, kao da im život o tome ovisi. Mrzim taj „dajem si za pravo“ solipsistički osjećaj postojanja. Idu mi na kurac svi zajedno, no jedino što u ovom trenutku mogu napraviti da smanjim frustraciju je da se okrenem trkačima i nastavim ih podržavati.

Svako malo pojavi se poneko poznato lice. Nakon dvije godine bavljenja trčanjem mnoge od njih prepoznajem, a mnoge sam i upoznao. Vrijeme prolazi, kiša i vjetar pojačavaju. Ruke su mi pomalo utrnule, lagano sam promukao.

Uskoro se pojavljuje i Stojka. Ima ga! Sigurno ulazi u cilj dok se balon s rezultatom 2:00:00, zavezan za trenera iz adidasove škole trčanja, njiše na vjetru i kiši dovoljno daleko iza njezinih leđa. Bravo Stojka! Konačno si probila tu psihičku granicu. Sada se možemo zajedno i opušteno nastaviti igrati sa svojim novim ciljevima i planovima. Koji nisu više ta okrugla brojka.

Malo iza nje u cilj utrčava i Nikola, kojemu je ovaj polumaraton trening utrka za Ljubljanski maraton. Iza njega dolazi i puno školaraca- početnika. Ostajem uz crtu i dalje navijam. Svaka čast ekipo! Uspjeli ste i to je jedino važno. Nailazi i Igor sa svojom ekipom iz škole trčanja. Bravo!

Možda nije bilo puno ljudi, padala je kiša, no ništa ekipi koja je prvi puta istračala polumaraton ne može oduzeti ovaj dan i veliki uspjeh. Njihova lica u cilju dovoljno govore.

Nakon što se presvukla i ručala, Stojka dolazi do mene sretna.

Priča mi o ekipi koja je blizu Britanskog trga radila fenomenalnu navijačku atmosferu. Radi se o „442 crew“ ekipi mladih trkača iz Zagreba i Beograda koji su se povezali preko trčanja i odlučili odjebati sva sranja kojima nas službene politike i neslužbene predrasude truju u vezi međuodnosa između dvije zemlje. Tako nešto u trkačkom navijačkom smislu nije još viđeno na ovim prostorima.

Da sam znao, pomišljam, otišao bih do njih i zajebavao se s njima. Drago mi je da su uspjeli ovaj usrani dan pretvoriti u nezaboravno iskustvo za sve one koji su trčali pored njih. Svaka im čast!

Odlazimo doma i putem pozdravljam maratonce koji Jurišićevom ulaze u posljednjih 5 kilometara. Tko nije trčao maraton, ne zna što znači tih zadnjih 5 kilometara, od 38. do 42. km.

Doma me je čekala topla deka, zeleni čaj, lagani skandinavski jazz, pospane mačke i druženje s ponosnom Stojkom.

Za dva tjedna i ja ću doći na red u Ljubljani. Vremenska prognoza nije baš bila naklonjena niti toj utrci.

Što bude, bit će.