PRIČE IZ OPATOVCA. 3. dio. NE IGRAJ SE ISUSA! O sagorijevanju.

Tako je lako odlijepiti. Tako je nepodnošljivo lako prepustiti se euforiji. Jer sve je unutar izbjegličkog kampa u Opatovcu tako duboko, ekstremno, snažno, brutalno i eksplozivno. A najluđe je da se, dok si tamo, to takvim uopće ne čini. I tu se krije najveća opasnost. Da se, u okruženju istinski potrebitih, htio, ne htio nađeš u situaciji zanemarivanja samoga sebe. Sve tvoje najintimnije istine i vrijednosti tjeraju te na to. Tako sebično i jadno izgledaju tvoje potrebe za barem kratkotrajnim odmorom zbog emocionalne predoziranosti, kada si okružena bosim nogama u blatu i mokrim, tek rođenim bebama. Kada znaš da njihov put traje tjednima u tebi nezamislivo očajnim uvjetima. Gledaš ih i pitaš se odakle im snaga. Vidiš tu njihovu nadu koja ih tjera da idu dalje, koja im pomaže da se ne razbole i kojom ti uzvraćaju smiješkom kada im zaželiš sretan put u prolazu.

Tvoja je uloga da im olakšaš. Da pomogneš ranjivim skupinama tako što ćeš ih izdvojiti iz gužve, blata, hladnoće. Da im osiguraš krajnji minimum. Da im doneseš suhu odjeću. Da im ukradeš poneki smiješak. Da budeš tu za njih ako te trebaju. Da im pošalješ poruku da ti je stalo. Da svojom iskrenošću predstaviš državu ljudi u kakvoj želiš živjeti i na koju si ponosna. Hrvatsku koja ne diže ograde i koja u izbjeglicama vidi ljude, a ne divljake.

Teške su to metafore, snažne droge uma.

Tako je lako izgubiti se. Upasti u svetu spasiteljsku misiju. Željeti pomoći još barem jednoj osobi. Pa još jednoj. I još jednoj…

Sve to događa se na izvoru života i patnje, gdje nas ljudi istinski trebaju, gdje se radi o preživljavanju, gdje ima posla za stotine, a zaposlenih je neusporedivo manje.

Tako je lako sagorjeti.

Osjećaji bespomoćnosti, krivnje, gađenje prema svijetu u kojemu živimo i koji zbog sebičnih interesa dozvoljava ovakve prizore, odbojnost prema onima koji ugodno žive svoje živote u okolnostima iz kojih smo i sami došli u Opatovačko blato.

Provocira našu ljudskost, tjera nas na zanemarivanje, izaziva naše životne postavke. Smijemo li reći NE? Imamo li pravo na svoje potrebe i kada su ljudi oko nas neusporedivo potrebitiji? Možemo li se maknuti kada osjećamo da nam je previše? Smijemo li?

Sasvim je druga stvar citirati naslov knjige meni jako dragog Jespera Juula „Reći ne mirne savjesti“ u okolnostima svakodnevlja kada su izazovi neusporedivo jednostavniji i mekši. U Opatovcu su na vrlo ozbiljnom ispitu svi moji vrijednosni stavovi, ideje o osobnim granicama, pravo da kažem `ne` ili vjerovanje da je važno slušati svoje tijelo.

Okrenuti glavu? Kada i kako?

I tu niti jedan savjet, lekcija ili uhodan teorijski koncept ne pomažu previše. Korisno je predznanje, definitivno olakšava, no situacija te, htio, ne htio, prisiljava na improvizaciju. Odluku donosiš u hodu, na nogama. Nemaš vremena razmisliti, teško ti je distancirati se. Ljudi te vuku za rukave, čini ti se da im samo ti možeš u ovom trenutku pomoći. Plava majica i akreditacija oko vrata potiču ih da ti priđu i mole za pomoć.

Koliko puta možeš reći „žao mi je, ne mogu vam pomoći“? Koliko vješto možeš razlikovati one koji su najugroženiji (kada su ti, unutar tvojih vrijednosnih stavova, svi podjednako važni i ugroženi), a da ne propustiš vidjeti ono na prvu nevidljivo?

Koliko si puta spreman pogriješiti i prihvatiti svoju pogrešku i nastaviti dalje?

U početku te vode snažni ideali.

Tvoja motivacija je složeno i uglavnom nesvjesno usmjerenje na ono što činiš i kako to činiš. Što te tjera da ovo radiš? Ima li ispod časnih motiva ljudskosti i želje da pomogneš potrebitima i skrivenih osjećaja nedovoljne vrijednosti pa se ovim poslom želiš iskupiti? Želiš biti dobar? Dobra? Ili ti je i dalje stalo da ostaneš dobro, čak i u ovakvim visoko stresnim okolnostima? Daješ li si uopće u takvim okolnostima pravo da budeš dobro?

Pogledaj kako je njima.

Želiš se dokazati i tu se krije najveća opasnost. Iako su ti namjere plemenite, ispod površine možda igraš svoju, krajnje nesvjesnu igru. Zarazno je biti od pomoći, zarazno je kad te trebaju, kada činiš velika djela koja velikom broju ljudi tako puno znače. Snažna je to droga, sveprisutno prežderavanje tvoga ega.

Možeš li to podnijeti, a da se ne izgubiš?

Juriš za ciljevima, želiš napraviti što je više moguće, izazov je pomoći što je većem broju ljudi moguće. Odmah u startu ulaziš u priču beskompromisno, kao da trčiš utrku na 100 metara pa možeš dati sve od sebe jer je utrka kratka. No, ovdje se radi o maratonu, a svatko tko je trčao maraton zna da je ključna strategija pametna raspodjela energije i polagani start kako bi uhvatili svoj ritam i držali ga do kraja.

Svijet oko tebe sjeban je i ti, kao pripadnik istog, osjećaš krivnju. Nisi se ni okrenuo, a već si u misiji spašavanja i mijenjanja tog svijeta. Ne igraj se Isusa!

Možeš li podnijeti tuđu bol, patnju i nemoć, a da im je ne pokušaš uzeti na svoja leđa? Pogledaj koliko je tu patnje, koliko umora, iscrpljenosti, tupih pogleda, straha i boli. Svima im želiš olakšati, stvarno to želiš. Pa makar na sekundu.

Jesi li među onima koji se boje neugode? Možeš li biti uz nekoga tko tuguje, a da nemaš potrebu smanjiti intenzitet, popraviti, uljepšati, usrećiti? Čuješ li ljepotu simfonije tuge i koliko je u ovakvim trenucima potrebna? Imaš li dovoljno iskustva sa svojom boli da možeš čuti i tuđu melodiju? Da je se ne bojiš i da znaš da je taj njihov blues ljekovit i iscjeljujući?

Možeš li ne ovisiti o rezultatima svoga rada?! Možeš li prihvatiti da će se tvoj rad često činiti uzaludan i da neće pokazivati nikakve rezultate? Može li ti to što radiš biti vrijedno i istinito samo po sebi. Da daš onoliko koliko u tom trenutku osjećaš da možeš i da ti to bude sasvim dovoljno. Možeš li izbjeći prokletstvo savršenstva ili megalomanske potrebe da ne staneš dok ne završiš posao?! Smiješ li izaći iz euforije, udahnuti, izdahnuti, vratiti se u tijelo i usporiti? Smiješ li ostati odana samoj sebi, a ne slijediti euforične oko sebe koji svojim primjerom bestijalnog orgijanja na štetu svojih granica potiču i tebe da daš još?

Usudiš li se i dalje paziti na sebe i svoje potrebe u okruženju golih i bosih? Ma koliko se snobovske činile?

Dozvoljava li tvoj ego da su te okolnosti pojele iako se tebi u tom trenutku možda ne čini da je tako i spremna si braniti se svim snagama da dokažeš da si ti imuna na posljedice istih?

Vjeruješ li da možeš još teže i više raditi i da ćeš tako promijeniti svijet oko sebe?

Jesi se već počeo osjećati kao Superman? Mogao bi poletjeti, samo da imaš vremena maknuti se iz blata potrebitih. Trebaju te, zar ne? Bez tebe ne mogu?!

…

Gdje se nalazi tvoje tijelo? Osjećaš li još uvijek nešto osim te vatrene topline koja te prži iznutra i potiče

na još pomaganja?

Udah, izdah, udah, izdah… sjeti se, smrtnike definira disanje. Duboko udahni, kakvog je sastava tlo pod nogama? Osjećaš li ga još uvijek?

Makni se iz epicentra, udalji se od vatre, i tu stani. Možeš li osjetiti svoje tijelo? Koje su tvoje potrebe? Stisni nogama tlo, osjeti podršku, amortiziraj svoju težinu koljenima, protresi tijelo.

Koliko se tu tereta nalazi? Zaljuljaj se lagano. Osjetiš li ukočenost? Vrat, ramena, donji dio leđa, svi mišići tijela, stisnuta čeljust?

Udah, izdah… udah, izdah… dubokim i polaganim disanjem vraćaš se doma. Ne nasjedaj na trikove uma. Um bi se rado nastavio igrati Isusa. Tijelo je to koje zna što trebaš. Poslušaj ga. Slušaj ga koliko god je potrebno da ga čuješ. Imaš li uopće svoje tijelo? Trčiš li, hodaš, fizički radiš, vježbaš, voziš bicikl, radiš yogu, vježbe opuštanja ili plešeš?

Poznaješ li ga uopće?

Jesi li upoznala važnost i ljepotu meditacije ili je kategorički odbacuješ kao new ageovsko istočnjačko prekenjavanje za labilne? Pomišljaš li na meditaciju kao sredstvo prepoznavanja lažnog u nama kao lažnog i napuštanja tih iluzija? Jesi li doživio kada postmeditativni mir koji nema veze s nikakvom ideologijom, istinom ili namjerom nego samo i isključivo s tobom i tvojim svjesnijim disanjem?

Ako izgubiš svoje tijelo, gubiš sebe. Tijelo je jedini način da ne izgoriš u blizini tako snažne vatre. Tijelo zna kada si preblizu, kada je previše. Um to ne zna.

I zato slušaj svoje tijelo. Pazi na njega, vraćaj mu se, provjeravaj kakve poruke ima za tebe. Jedino tako ćeš znati.

Jedino tako ćeš naučiti i ne izgubiti priliku da voliš ljude oko sebe i da im, pazeći na sebe, budeš koristan. Da im budeš sposobna olakšati tešku situaciju, a da, pri tome, prije nego što kreneš pomagati drugima, ne zaboraviš navući masku s kisikom.