PRIČE IZ OPATOVCA. SLIKA DRUGA. LJEPOTA U BLATU.

U tom mi se trenutku ideja da 18 ljudi izvučem iz crvenog sektora i smjestim ih u obiteljski dio kampa, činila nemogućom misijom. Dok smo kraj jednog šatora čekali prezauzetog prevoditelja Mazena da dođe u crveni sektor i objasni višečlanoj obitelji s puno djece kako postoji mogućnost da ih sve smjestimo u obiteljski dio kampa, gdje su uvjeti neusporedivo bolji od gužve i blata crvenog sektora, prišla mi je mlada Sirijka. Pričala je odličan engleski pa smo se brzo sporazumjeli. Objasnila mi je da ih ima 18 i da imaju 4 male bebe, od kojih su neke tek nekoliko mjeseci stare. Kako je policija počela s punjenjem autobusa koji će ljude odvesti do mađarske granice, u crvenom je sektoru vladao kaos jer su se svi užurbano nabijali na izlaz. Crveni sektor je površinom najmanji pa policija nije mogla ljude postrojiti u dva reda, što bi olakšalo izlazak i omogućilo i onim slabijima, poput majki s djecom, kakvu, takvu šansu. To je značilo da su na izlazu nabijeni uglavnom muškarci. Kako bi se donekle zaštitilo ranjive skupine, poput majki i djece, u dogovoru s policijom ljudi iz Crvenog križa i Unicefa mogli su ih izvesti iz sektora i smjestiti ih u šatore za obitelji i bolesne.

Kako sam preko Društva za psihološku prvu pomoć radio za Unicef, imao sam priliku pomoći osamnaesteročlanoj grupi. Ili se barem činilo tako, jer je situacija bila vrlo napeta. Lea ostaje s obitelji kraj čijeg smo šatora čekali, a ja odlazim za Sirijkom. Dolazimo do njihovog šatora, a ispred se gužvaju ljudi usmjereni prema izlazu.

Obiteljski dio kampa na raspolaganju ima šest grijanih kontejnera za majke i malu djecu te tri kontejnera za dojenje, presvlačenje i liječnički pregled malih beba. Pored njih nalazi se nekoliko šatora koji, za razliku onih unutrar tri sektora, imaju i krevete, pa su se ostali članovi obitelji, mogli odmoriti, a da nisu morali spavati na podu. Cilj je nikako ne razdvojiti majke i djecu od ostalih članova obitelji ili grupe. Tu je i Unicef-ov šator za igranje s djecom kada to okolnosti dozvoljavaju.

Mlada Sirijka me je pitala postoji li neki sustav koji bi im omogućio donekle ugodniji izlazak iz kampa. Objasnio sam joj da je jedini način ovaj koji je sada, a to je čekanje u gužvi. Kako je padala kiša, situacija je bila vrlo napeta. Neki su ljudi satima stajali na kiši kako bi zadržali mjesto u prvim redovima i time si osigurali brži odlazak prema autobusima. Dogovorio sam se s njom da ću ih pokušati izvesti iz šatora i odvesti ih u obiteljski dio, gdje će imati prednost pri odlasku u bus i neće se morati gurati.

Nije to bio lak zadatak jer ih je 18 i pitanje je bilo hoće li mi u takvom kaotičnom trenutku policija dozvoliti da ih izvedem svih 18. Kako bilo, vrijedilo je pokušati.

Trebat će neko vrijeme da se njih 18 skupi jer su neki od njih stajali u redu za suhu odjeću, a neki u redu za hranu na drugoj strani sektora. Nitko od njih iz sekotra ne može izaći sam.

Stajao sam ispred njihovog šatora i čekao preplavljen adrenalinskom bombom jurnjave i stresa oko mene.

U tom i takvom kaosu, potpuno neočekivano i sasvim, sasvim izvan svakog konteksta očekivanja, dogodio se taj prizor. Nasuprot mjesta gdje sam u blatu stajao i čekao ekipu Sirijaca da se okupe, ugledao sam veliki kišom natopljeni šator kroz čiji je platneni prozor virila glava djevojke zagledane u prazninu.

Situacija oko nje kulminirala je, ljudi su trčali, derali se, gurali, paničarili, pokušavali doći što bliže izlazu, no ona je potpuno smireno gledala u prazno nebo. Cijeli taj kaos oko nje nije ju se ticao. U tom trenutku nije pripadala ovom tužnom i nesretnom svijetu.

Njezin zamišljeni pogled nosio je svu težinu situacije. Bol i tuga koji su se tako jasno mogli iščitati iz njezine grimase, učinili su je boginjom. Bila je žena, bila je djevojka, bila je djevojčica, zarobljena u blato Opatovca, među uplašenima, izgubljenima i premorenima. U tih nekoliko sekundi, ni kiša, ni čekanje, ni blato ni smrad, ništa je se nije ticalo. Nije bila tu, a tako je, možda i jedina unutar crvenog sektora, bila tu.

Bila je predivna.

I točno sam si u tom trenutku mogao zamisliti kako bi čak i ne pretjerano vješti fotograf s relativno dobrom opremom zabilježivši ovaj prizor mogao dogurati do naslovnice nekog prestižnog časopisa. Mogla je to biti slika koja bi postala najsnažniji simbol izbjegličke situacije. Puna ljepote i boli bačenih u blato egzistencije.

Imao sam u džepu mobitel, i, iako sam potpuni fotografski amater, imam naviku čak i s fotografskim rječnikom krajnje ograničenom kamerom mobitela zabilježiti kadar koji mi zapne za oko, no u tom trenutku, zabetoniran u blato i kišu, to jednostavno nije bila opcija. Bila bi to prostitucija, bilo bi to svetogrđe, kršenje mojih etičkih i estetskih kodeksa istovremeno. Nakon nekoliko dana u kampu nisam na njih gledao izvana. Bio sam dio i bilo kakva pomisao na iskorištavanje njihove patnje nije dolazila u obzir.

Bio je to kratkotrajan prizor i takav će ostati zauvijek. Nikada se neće ponoviti i nitko ga osim mene nikada neće vidjeti. Naprosto sam je gledao… tih nekoliko sekundi, na tom platnenom, mokrom prozoru šatora.

Buka, kiša, frustracija, guranje i napetost su u tom kratkom vanvremenskom isječku nestali. Postao sam taj prizor, upao u njega, proživio ga, doživio. Vječnost, izvan vremena, zakona gravitacije, ljudske mržnje, ratova i izbjegličke boli.

Kada se ekipa Sirijaca konačno skupila, osjetila mi je ponovno preplavio kaos u punom intenzitetu. Opet je padala kiša, ljudi su se gurali, policajci su se opet očajnički i bez rezultata derali na njih da stanu u dva reda, a ja sam u svoj toj gužvi pokušavao izvesti pomalo suludu misiju da izvučem ovih 18 ljudi iz sektora i odvedem ih do obiteljskog dijela.

Nisam imao više vremena za djevojku na prozoru. Krenuo sam između dva šatora rukom pokazujući ekipi da me prati. Bilo ih je stvarno puno, a oko nas je bila gužva u svim smjerovima. Žene su uzele malu djecu, muškarci su uzeli torbe, a djeca su trčala za njima. Na izlazu je bilo nemoguće izaći jer nije bilo niti centimetra slobodnog prostora među naguranim muškarcima. Jedina opcija nam je bilo korištenje ulaza u sektor s druge strane. Trebalo nam je neko vrijeme, no uspjeli smo stići do ulaza na kojemu su stajala dva policajca s kojima sam već prije uspostavio suradnju. No osim njih, ispred nas je bila grupa od 20-ak ljudi koja se također spremala izaći prema obiteljskom dijelu kampa. U tom sam trenutku sumnjao da će nas policija sve pustiti jer je to bilo jako puno ljudi. Da se priča dodatno zakomplicira, na ulaz je došla i nova grupa od 50-ak ljudi koji su taman prošli registraciju i po prvi puta ulazili u kamp. Maknuli smo se svi u stranu i nakon što su ovi ušli, policija je pustila prvu grupu. Problem je što se mnogi ljudi ubacuju u ponekad višečlane obitelji i na taj način dodatno stvaraju pomutnju. Razumijem policijsku brigu jer je jako važno da su stvari pod barem djelomičnom kontrolom.

Prilazim policajcima i govorim im kakva je situacija, da ih je 18 i da imaju 4 jako male bebe. Dok ja pričam s njima, grupu okružuje još nekoliko ljudi koji žele s njima izaći. Policija mi bez problema dozvoljava da ih izvedem, no samo njih 18 i mi izlazimo van.

Izašli smo iz gužve i kaosa i osjećam se sretno da smo prošli svu tu napetost. Dok hodamo prema obiteljskom dijelu, i obilazimo crveni i žuti sektor, mlada Sirijka mi govori kako će se, kada stigne u Njemačku, prijaviti da radi kao prevoditeljica za rad s izbjeglicama. Iskreno joj govorim da joj želim da joj to uspije.

Dolazimo pred obiteljski dio, no čini se da je ostatak obitelji koje su boravile u šatorima i kontejnerima za obitelji već upućen prema autobusima koji vode za Mađarsku. Pitam policajce kakve su šanse da i oni idu odmah na bus, što bi bilo za njih fenomenalno, na što mi on govori da mogu krenuti. Presretan sam da ne moraju ostati u kampu i krećem s njih 18 prema ogradi gdje ih se smješta u bus. Bit će problem da svih 18 budu u istom busu jer je pitanje kakvo je stanje i ima li toliko mjesta trenutno. Dolazim do ograde gdje je policajac koji koordinira ulazak u bus. Govorim da ih ima 18. Ispada da u busu ima točno 18 mjesta! Treba ih još samo prebrojati pa govorim djevojci da ih prebroji da vidi jesu li svi tu. Dok ih prebrojava shvaća da nije sebe ubrojila i da ih ima 19, a ne 18. Sranje. Policajac je pod velikim pritiskom pa je ponekad i grub. Nalazi se na mjestu gdje je napetost najveća jer je na njegovom mjestu najviše gužve i napetosti i bilo kakvo odstupanje može stvoriti ozbiljan stampedo koji bi mogao rezultirati ozljedama ranjivih. Što sada?!

U tom trenutku pored nas prolazi Lea, kolegica iz tima, s 10-ak ljudi koji su dio grupe čija je polovica već uvedena u busove. Htjela ih je spojiti, ovi su krenuli bez policijske dozvole i tu je policajac popizio na nas oboje. Vraća ovu ekipu nazad i počinje brojati ove moje. Dok ih on broji i vrlo uskoro će skužiti da ih je 19, a ne 18, a već je ljut na nas, ekipa koja je iza nas u redu da uđu u autobuse se prilijepila ovima mojima pa je policajac umjesto 19, izbrojao 25 ljudi. Uz pomoć one cure, pravimo granicu i tako svi zajedno ulaze u isti bus.

Kakav kaos, kakva bomba energije se razlijeće u svim smjerovima unutar moga bića. Mješavina je to sreće, ekstaze, grča, napetosti, stresa i straha. Jako sam sretan zbog njih jer su ovako brzo od kaosa u crvenom sektoru završili svi u istom u busu pa ne moraju brinuti da bi se eventualno mogli razdvojiti na Mađarskoj granici.

Leina ekipa na sreću ulazi u drugi bus i oboje odlazimo da se ispušemo od ovoliko puno energije.

Odlazim teškim, blatnim korakom prema autu, pokušavajući uhvatiti dah, prazan od toliko naglih i snažnih podražaja u tako kratkom vremenu. Uspio sam onoj dragoj obitelji i članovima grupe osigurati ulazak u bus. Uspio sam malim bebama u njihovim rukama osigurati topli bus i odlazak prema Mađarskoj. Tko zna do kada bi oni čekali u šatoru da mi djevojka nije prišla i pitala što da radi.

Lea i ja odlazimo do Mazenovog auta koji je parkiran na livadi pored kampa da se barem na trenutak maknemo iz epicentra zbivanja. Oboje smo preplavljeni i treba nam nekoliko neovisnih udaha i izdaha izvan granica kampa.

Uspjeli smo i to je najvažnije. Sljedećih nekoliko minuta bit ćemo tupi, prazni i udaljeni, a onda ponovno ispočetka.

Euforija se polagano stišava, a ja, kako mi se dah smiruje, ponovno vraćam onaj vanvremenski prizor djevojke na prozoru šatora.

Prizor nade, ljepote i života, bez obzira na svu tugu, blato i bol.