PRIČE IZ OPATOVCA... SRAZ SVJETOVA.

Bio sam drugi dan u izbjegličkom kampu kada su se sasvim iznenada iza ugla pojavili novinari s kamerama i fotoaparatima.

Puno njih.

Bilo je očito da dolazi netko njima zanimljiv. Jer, nakon gotovo mjesec dana izbjegličke krize u Hrvatskoj, izbjeglice više nisu dovoljno fotogenične da bi sami po sebi bili privlačni novinarima. Ponavljanje nikada nije bilo nešto što prodaje novine.

Istovremeno, tek su rijetki novinari smjeli ući u kamp pa je ova navala puno njih predstavljala ozbiljan poremećaj u energiji unutar kampa.

Dolazak ministrice Vesne Pusić omogućio je novinarima ulazak u kamp u velikom broju.

Njezina kričavo žuta jakna bila je najsnažniji simbol činjenice da ovdje ne pripada (za razliku od ministra Ranka, koji je gotovo svakodnevnom prisutnošću od početka postao jedan od).

Nije me iziritirala njezina prisutnost, važno je da dolaze i ona i predsjednica Kolinda i bilo koji drugi političar. Važno je da, ma kakve stavove imali o izbjeglicama, barem na trenutak zagaze u opatovačko blato. Jer, sigurno je da ljudi koji su unutar kampa neće na planu vanjske politike učiniti velike stvari za izbjeglice. Za to su potrebni političari u čistim i suhim jaknama.

Oni u blatnoj i mokroj odjeći tu su da rade male stvari.

Policija, vojska, Crveni križ, liječnici, Magna, Unicef, UNHCR, CMS, Isusovci, Baptisti, Save te Children, ekipa koja preko javnih radova čisti šatore…

svi su oni tu na usluzi prolazećim grupama ljudi da im barem na trenutak olakšaju život.

I ma kakve stavove imali o izbjeglicama, svi su podjednako unutra. U blatu, pokisli, išibani vjetrom, smrzli i pod stresom. Puno ljudi prolazi kroz kamp i sustav je dobro uhodan. Svatko radi svoj dio posla i na taj način pomaže da što bezbolnije ovi umorni ljudi prođu kroz privremenu stanicu u Opatovcu.

Ponekad s više, a ponekad s manje uspjeha.

Unutar kampa 12-satno radno vrijeme na kiši, vjetru i u blatu ne doživljavam kao problem. Radiš ono što osjećaš da je u tom trenutku najpotrebnije i nije ti teško kada vidiš ljude oko sebe u kakvom su sve stanju. I onda se pojavi hrpa novinara i odjednom shvatiš da postoji i onaj neki vanjski svijet kojim velikim dijelom upravljaju upravo novinari, televizije i Interneti. Pojavi se hrpa novinara a ti pomisliš kako se neusporedivo bliže osjećaš ovom svijetu nego li toj medijskoj parafrazi stvarnosti.

Čudan osjećaj, susret ta dva svijeta u opatovačkom blatu. Svijet visoke politike, važnijih ljudi, čije rečenice ti novinari bilježe i potom ih prenose nevažnijim ljudima, koji te rečenice pozdravljaju (jer ih govore njihovi) ili ih mrze (jer ne nose isti politički dres)…

U Opatovcu vladaju neka druga pravila. U Opatovcu se baviš preživljavanjem najranjivijih. Nalaziš cipele bosom djetetu, vodiš majku da presvuče potpuno mokro dijete, pomažeš obiteljima da se ne razdvoje, nabavljaš čarape ili cipele kojih očajnički nema, osiguravaš tople kontejnere za tek rođene bebe, ponekad se nasmiješ ponekom djetetu i uspiješ ga barem na neko vrijeme kroz kreveljenje i igru izvući iz ove surove realnosti.

Nema kamera, nema velikih zasluga, samo iskrenost i improvizacija s obzirom na okolnosti.

Život je toliko bazičan i elementaran.

I tu je dovoljno već i nekoliko sati unutar kampa da zaboraviš na sve blagodati vanjskog svijeta. Pomisao na provjeravanje facebooka kada bi navečer došao u apartman u Vukovaru gdje smo spavali, bila mi je gotovo pa iritantna. Nisam imao snage ni potrebe spajati te svjetove.

I zato su oni jurcajući novinari s kamerama izgledali tako nakaradno i nepripadajuće u Opatovcu.

Za većinu Hrvatske izbjeglice su samo brojka koja se približava 200 000. Hoće li preći 250 000? Ili možda 300 000? Kakvo je stanje na granici? Mađari zatvorili? Slovenci otvorili?

Sasvim drugačije pratim te vijesti nakon što sam se vratio iz Opatovca. Znam da je ekipa s kojom sam ja radio stigla u Mađarsku prije nego su zatvorili granicu i drago mi je da je tako, no koliko je samo onih koje nisam upoznao, koji sada, jer je transport usporen, moraju duže boraviti u opatovačkom blatu.

Koliko beba, trudnih žena, preplašene djece, bosonogih mladića…

Vratio sam se u Zagreb. Oko mene kruže stare priče da oni imaju novaca više od nas, da se vrate odakle su došli, da se širi šuga iz Opatovca, da nisu dobrodošli.

Šutim. Nisu držali u rukama potpuno mokro dijete za koje sam se pitao je li živo (i koje je živnulo kada su ga presvukli u suhu robu), nisu trčali kroz blato od jednog do drugog šatora Crvenog križa kako bi u gužvi nabavili cipelice broj 25.

Nisu vidjeli svu tugu i izgubljenost na licima tih ljudi.

U jedno sam siguran. Vratit ću se u Opatovac ili Slavonski Brod ako me pozovu.

Snažne se lekcije uče na takvim mjestima.

Ponajviše o zahvalnosti i poštovanju života.