BRATEC MARTIN KAJ JOŠ SPIŠ… VEĆ TI URA TUČE.. grožnjanske impresije, dio 3.

Nemam vremena. Ne stignem. Ako uhvatim vremena. Ne mogu, žurim. Nikako neću stići. Čim nađem slobodnog vremena…

Vrijeme.

Jedan dan našega života sadrži 24 h, 1440 min i 86 400 sekundi.

Vrijeme.

Kako smo to postali robovi vremena?

Avioni su nam sve brži, automobili, vlakovi.

Jurimo.

Kamo se toliko žurimo?

Danas nije moderno imati vremena. Automatski te se klasificira kao ljenčinu, neradnika, izumrlog romantika ili neshvaćenog umjetnika.

Kako smo popušili to sranje?!?!

Zen izreka kaže:

Meditiraj svaki dan 20 minuta. Ako nemaš vremena, tada meditiraj 2 sata.

Možda je upravo ta neka na prvu osjetna razlika u Grožnjanu kada je pitanje vremena to što me svaki puta raspameti. Grad je koncipiran tako da ne možeš žuriti. Sve je tu, na dohvat ruke, a opet, skriveno iza ugla, iza zida ili zelenog grma. Očigledno je da je građen za neka druga vremena kada su ljudi imali puno više vremena (iako se, paradoksalno, tada živjelo puno kraće nego danas).

Ljudi su tada bili prisiljeni fizički puno više raditi nego mi danas. Nisu imali strojeve koji bi u kratkom roku obavili poslove vezane uz brigu o hrani. Nisu imali dostupna znanja koja mi imamo danas na raspolaganju niti su imali probrane sorte koje daju najbolje rezultate.

No imali su svakodnevnu tjelovježbu kroz fizički rad i nakon toga zasluženu potrebu da se odmore i druže s ljudima. Bili su uzemljeni, bili su doma u svome tijelu. Nisu živjeli u svijetu televizora i interneta, izbombardirani sadržajima i jakim svjetlima kućnih svjetiljki i uličnih lampi. Tišina svijeća automatski je smirivala um, zbližavali su se, slušali, bili tu jedni za druge. Da se razumijemo, nemam niti najmanje sumnje da su i onda kao i sada ljudi imali iste manire zlobe, tračanja, podvala i osvetoljubivosti (život bi bio dosadan kada ništa ne bismo mogli naučiti i mijenjati u kvaliteti naših življenja), no jednostavno su okolnosti bile drugačije i za ljudska bića zdravije. Imalo se vremena za intimnost i polaganost.

Upravo zato Grožnjan provocira svojom pojavom. Zamišljam kako će vrlo uskoro (ako se to već i nije dogodilo?!) mjesta poput Grožnjana postati muzej izgubljenog vremena na koje će stariji gledati sa sjetom, a mlađi s čuđenjem i nerazumijevanjem.

Pričat će ti usporeni oldtajmeri mladima sa suzom u oku o onom klasičnom, staromodnom, usporenom druženju na svježem zraku na ulicama, a mladi ih neće razumjeti. Što ti starci znaju. Kako uopće vjerovati nekome tko ne zna niti upaliti ipadove, ipodove, iphoneove i ostale produžetke naših tijela? Neće ti mladi shvatiti da se tu radi o jednom dubokom i opravdanom buntu starih koji, ma koliko ne bili vješti s novim tehnologijama, nisu glupi, nego samo ne žele izgubiti sjećanje i čast na vrijeme kada su odnosi bili stvarniji i iskreniji. Nažalost, mladi tu važnu lekciju neće naučiti od njih.

A ta lekcija je vrijeme. Da ne robujemo vremenu.

Da shvatimo da je vrijeme tu zbog nas, da nam pomogne, da nam olakša, a ne mi zbog vremena.

Pritisak i tempo „moranja“ proždire i slama.

Izabiremo biti žrtve vremena, prezaposlenosti i stalne jurnjave.

Nasjeli smo na jeftinu retoriku marketinških stručnjaka. Jebu nas u mozak, koriste naše slabosti da nam prodaju svoj proizvod bez kojega, kažu, ne možemo.

Lažu, a mi se osjećamo očajno, jer što god rekli, ti vješti retoričari okrenut će u svoju korist kao novu strategiju reklame. Proglasit će patetičnim i jeftinim one koji ne pristaju na njihovu laž.

Druženje? Pa gdje ti živiš? Pa pogledaj koliko se ljudi opušteno druži po ulicama Zagreba?

Opušteno? Druži? Nekako se ne mogu uklopiti u ideju opuštenog druženja u zagrebačkoj atmosferi ispijanja kava na pretrpanim ulicama gdje ljudi sjede jedni kraj drugih na svega nekoliko desetaka centimetara i moraju se praviti da ovi pored njih ni na koji način ne utječu na njih. Ili još bolje, terase koje su postavljene uz same prometnice. Kako smo to pristali takve shizofrene uvjete proglasiti vremenom za opuštanje?!

Ne, za mene to nije opušteno druženje. Maštam o intimnim, tihim, polaganim pričama, o dokoličarenju, poštovanju sebe i sugovornika, prostoru za intimnost, o tišini, svježem zraku, samoći u dvoje.

I tu se Grožnjan uklapa kao idealno mjesto. Ako nešto dominira u tom malenom gradiću umjetnosti, onda su to sve te silne klupe posvuda po gradu, koje pozivaju na druženje, na ugodu, na polaganost. Gotovo svaka kuća ima ispred neku drvenu ili kamenu klupicu, stolicu ili stol. A sam grad sa svojom labirintskom strukturom omogućuje vrhunsku privatnost. Čak i kafići koji nude klasičnu ponudu, imaju svoju dušu i atmosferu polaganosti. Ne možeš gore žuriti. Nemaš kamo žuriti. Pogledaš s ruba grada i pojede te mir prostranstva. Besmisleno je brinuti. Besmisleno je morati. Stani. Udahni. Izdahni. Pa opet. Meditiraj Grožnjan. Neka te uzme. Sjedi, odmori se. Upoznaj se sa osobom nasuprot sebe, pored sebe. Upoznaj se sa sobom. Bez pritiska i tempa.

Udah, izdah. Tu si. Ne moraš ništa postići. Ne moraš nikoga oduševiti. Jebeš metafore, no život se zaista događa u sadašnjosti. Isključi svoje strojeve, progledaj oko sebe, udah, izdah, već je lakše… pogledaj sav taj kamen, pogledaj sve to zelenilo koje raste iz tog kamena.